Zagrlila beskraj filozofije i ukrotila nedokučivo

ijedila je zbog osobenog stiha, zbog izvanredne spisateljske osobine da drži čitaoca budnim sve vrijeme, što je svojstveno samo ‘strancu u Alpima’. Nepredvidiva kako vrijeme odmiče u pjesmi, često zbuni i nadahne istovremeno, filozofski spaja nespojivo, pa ste na kraju svake pjesme sigurni da nije mogla napisati bolje i drugačije. Marija se filozofski igra sa riječima praveći od njih mostove, misaono uranja u najdublje, pa opet nadahnjuje”, tim riječima je pjesnik Jovan Drašković, iz Književne zajednice (KZ) “Vladimir Mijušković” iz Nikšića i član žirija, opisao stihove Marije Ivanović, ovogodišnje pobjednice konkursa “Radule Željko Damjanović”.

Ivanović je studentkinja književnosti iz Podgorice, a nagradu za poeziju je dobila za neobjavljeni rukopis “Stranac u Alpima”. Tako je odlučio žiri u sastavu: Sofija Simović, predsjednica, i Jovan Drašković i Ranko Mićanović, članovi, a dobitnica nagrade koja nosi ime po rano preminulom pjesniku iz Pive stekla je pravo da učestvuje na književnoj manifestaciji “Pjesnička riječ na izvoru Pive”, koja će se održati 21. i 22. jula u Plužinama.

“Autorkina poezija je u jednom slična poeziji Željka Damjanovića - u njihovim pjesmama kruže motivi beskraja filozofije i onog nedokučivog. Čini se da je Marijina neobjavljena knjiga našla svoj put, a to je zapravo najvažnije, jer prije svega nije porobljena komercijalnom stilu. Ona je pisanje oslonila na suštinu življenja i bit čovjekove duše”, istakao je Drašković i dodao da se prvi put nagrada dodjeljuje za neobjavljeni rukopis ili za knjigu poezije objavljenu u posljednje dvije godine mladim pjesnicima iz Crne Gore do 29 godina starosti (koliko je imao Damjanović kada je poginuo, primj. aut.) i prvi put u Nikšiću.

Kristina Radović, moderatorka večeri i urednica u JU “Zahumlje” podsjetila je da je Damjanović, koji je za života objavio knjigu poezije “Premijera crnog kofera”, dok su zbirke “Voda ime”, “Prizivi nebeskog šetača” i “Slutnja sjutrašnjeg dana” objavljene posthumno, poginuo 1988. godine, kada se sa prijateljem i pjesnikom Spasojem Pajom Blagojevićem vraćao sa sajma knjiga u Beogradu i sletio u rijeku Drinu.

Predsjednik KZ “Vladimir Mijušković” Spasoje Bajović istakao je da je ta književna zajednica godinu nakon pogibije ustanovila nagrade “Radule Željko Damjanović” i “Spasoje Pajo Blagojević” i da su u dogovoru sa Opštinom Plužine nagrade dodjeljivane u okviru “Pjesničke riječi na izvoru Pive”. Porodica Damjanovića, kako je kazao, bila je nezadovoljna dosadašnjim vrednovanjem nagrade i željela je da je izdigne na viši nivo, a u tome ih je podržala i KZ. Nagrada se do sada dodjeljivala učenicima osnovne i srednje škole, a od ove godine prvi put ona ide u ruke pjesnicima do 29 godina.

“Ne želimo da umanjimo ili omalovažimo čitalačku percepciju mladih naraštaja. Svaki pisac priželjkuje da bude rado čitan među raznim generacijama, ali ima onih djela koja nije jednostavno čitati, ni tumačiti. A takva je i Željkova poezija. U njoj nema nijedne pjesme koja bi odgovarala osnovcima, a u dobrom dijelu ni srednjoškolcima”, kazao je Bajović.

Podsjetio je da je Damjanović veoma rano postao član KZ “Vladimir Mijušković”, a da danas u toj zajednici od njegove porodice stvaraju sestra i brat, Sofija i Mirko, i sestrična Hajdana.

Mladoj pjesnikinji iz Podgorice nagradu je uručio Radenko Deno Damjanović, član porodice pjesnika po kome priznanje nosi ime.

“Ovo je za mene velika čast iz više razloga. Prvi je razlog da sam student književnosti i da je poezija moja prva ljubav. Ova nagrada je posebna i zbog imena koje sa sobom nosi. Kazali ste da je on u svojim pjesmama predvidio svoju smrt. Ja ovakvim skupovima predviđam da će poezija živjeti, da će ovakvi pjesnici živjeti i da će ih mladi rado čitati”, kazala je Ivanovićeva koja je pročitala dvije pjesme iz neobjavljene zbirke i poezijom i nastupom pobrala simpatije prisutnih koji su njen prvi javni nastup nagradili gromoglasnim aplauzom.

U programu su učestvovali pjesnici Sofija Simović i Mirko Lale Damjanović, sestra i brat Željka Damjanovića, dramski umjetnik Miro Nikolić i raniji laureati pomenute nagrade Jovan Drašković i Tijana Draganić.

Organizatori događaja, koji je realizovan u okviru junskog repertoara Nikšićke kulturne scene, bili su Književna zajednica “Vladimir Mijušković” i JU “Zahumlje”.

Nadmudrio neizvjesnost i za života objavio svoju smrt

“A na međi u klisuri leti pjesnik u rijeku, i za otkup šalje pjesme da bi niko u vijeku”, stihovi su pjesnika koji je predvidio svoju smrt.

“Bio je pjesnik osobenog pjesničkog kova i poetske ispovijesti u kojoj vlada nevidljiva zavisnost između snova i smrti. Njegova poezija se suočava sa talasima neshvaćene ljubavi i melanholije. Ona je uzburkana, slojevita, izrazito simbolična i nažalost prekinuta u silovitom razvoju kao ranjena metafora koja ne prestaje da odjekuje kroz uklete klance i nedozove”, kazao je Spasoje Bajović.

Prema njegovim riječima, Željko Damjanović je svoju budućnost čitao u snu, na stazi između dva svijeta, vjerovao je svojoj pjesmi, znao da se daljine grabe oko njega i bio “pjesnik koji je bježao od tuđih ruku, a te iste ruke su ga smišljeno odvele u nepovrat”.

Književni kritičari su Damjanovića svrstali u pjesnike koji tragizam slutnje vide kao neizbježnost.

“Za pjesnika Željka Damjanovića poezija je složenija od filozofije. Njegov stih je kao utočište, kao istočnik, izvor i uvir, spasenje i ponovno rađanje, a posebno prostor u kojem se u isto vrijeme i umire i pjeva. Njegov stih je putovanje između dva vremena. Njegova poezija nije samo poezija usamljenosti. Ona je eho zvuka, ljubav svjetlosne boli, spoj višedimenzionalnih slika, bez nepotrebnih ukrasa”, kazala je pjesnikinja Sofija Simović i dodala da je njen brat “nadmudrio neizvjesnost i za života objavio svoju smrt”, a slutnje “spakovao” u prvencu, u “Premijeri crnog kofera”.

“Spasavaj se ko može, ja sam neplivač bez straha, moja smrt je u vodi”, zapisao je pjesnik kome voda nije uspjela potopiti poeziju.

( Svetlana Mandić )