Helena Vuković, đak generacije OŠ "Risto Manojlović": I odrasli imaju šta da nauče od nas

Diploma “Luča” za sve petice tokom devetogodišnjeg školovanja, prvo mjesto na Državnom takmičenju iz biologije, uspješne vannastavne aktivnosti, učešće na kampovima, seminarima, talenat, mnogo rada i posvećenosti... sve to je mladu Kolašinku Helenu Vuković dovelo do titule đaka generacije OŠ “Risto Manojlović”.

U razgovoru za “Vijesti” kaže da joj je velika satisfakcija što je dobila potvrdu da se “mnogo truda, upornosti, kontinuiranog i disciplinovanog rada od početka osnovnog obrazovanja, isplatilo”.

“Od malena sam zavoljela školu i učenje. Starija sestra i ja često smo se igrale i zamišljale da smo u školi i da je ona učiteljica, a ja đak. Tako sam već neke stvari znala i prije polaska u prvi razred. Od svoje učiteljice i porodice usmjeravana sam da sve svoje obaveze završavam na vrijeme, kako bih kasnije imala više vremena za igru i otkrivanje znanja iz različitih oblasti. Tako su mi usadili dragocjene radne navike, za koje smatram da su mi i te kako pomogle da uspijem i ostvarim sve što do sada jesam. Na tome sam im izuzetno zahvalna”, kaže Helena.

Šta god da krene da radi, a radi, kako kaže, samo ono što je ispunjava, preda se u potpunosti i da svoj maksimum. Tvrdi i da “ako se nešto radi s ljubavlju, uspjeh ne može da izostane”.

“Na priznanje đaka generacije sam izuzetno ponosna, jer je ono pokazatelj da se trud i naporan rad kad tad isplate i budu nagrađeni. Ono mi je velika motivacija i podsticaj da hrabro koračam putem obrazovanja kojim sam krenula, da nastavim svoje dalje školovanje i da nikada ne odustanem od onoga što želim postići”, priča mlada Kolašinka.

O svojoj generaciji Helena ima štošta da kaže, kao i o izazovima, koji su im obilježili svakodnevicu i osnovno obrazovanje. Prema njenim riječima, mladi danas “odrastraju drugačije i to treba imati na umu”. Poručuje da je, s obzirom na to da se njeni vršnjaci/kinje svakodnevno susreću s velikim brojem različitih informacija u online prostoru, “važno naučiti kako da prepoznaju one vjerodostojne”.

“Veoma je važno da u ovoj onlajn eri imamo dobro razvijenu sposobnost kritičkog razmišljanja i moć prepoznavanja vjerodostojnosti informacija, koje nam se plasiraju u medijima i na portalima. Često smo u prilici da pročitamo neki uvredljiv komentar ili vidimo sadržaj koji ima za cilj da nekoga povrijedi i omalovaži. Smatram da se, kroz ovih par godina, izgubio taj dobar način komunikacije među djecom i vjerujem da proističe iz neznanja i zato je sve veći porast govora mržnje i vršnjačkog nasilja”, kaže ona.

Podsjeća da je na osnovce na više načina uticala i pandemija. To ih je, kaže đak generacije kolašinske osnove škole, “natjeralo da iz korijena promijenimo dotadašnje navike”. Helena smatra da je pandemija imala veliki uticaj i na obrazovanje.

“Onlajn nastava bila je izazovna i stresna. Provodili smo sate i sate za telefonom, prateći časove i radeći domaće zadatke. Veliki broj djece zbog nedostupnosti interneta i odgovarajućih uređaja nijesu pratila nastavu. Bili smo izolovani, nijesmo se viđali mjesecima, čak i kada bi se to desilo, bilo je pod maskama i sa distancom. Uprkos svemu tome, uspjeli smo da se prilagodimo novoj situaciji”, podsjeća mlada Kolašinka.

Kada je riječ o odnosima i komunikaciji sa odraslima, za svoju generaciju kaže da “traži više razumijevanja i razgovora”. Smatra da ključnu ulogu treba da imaju roditelji, odnosno vrijeme koje posvećuju djeci i vještina da ih čuju, kao i da imaju senzibiliteta za njihova razmišljanja i probleme.

“Mislim da, kao što i mi učimo od odraslih, i odrasli mogu da nauče nesto od nas. Zbog toga je važno da čuju naše poglede na svijet. Iako smo mladi, to ne znači da nemamo šta da kažemo. Poruka svim mojim vršnjacima je da se obrazuju, jer je kvalitetno obrazovanje ključ koji otvara mnoga vrata, proširuje vidike i pruža mogućnost da postanemo bolja verzija sebe i da se razvijamo na najbolji mogući način. Da vjeruju u sopstvene sposobnosti i talente bez obzira na prepreke. Da budu hrabri i sanjaju velike snove i nikada ne dozvole da ih bilo ko sputa u onome što žele ostvariti”, poručuje Helena.

Važno joj je, objašnjava, prihvatanje različitosti, “jer to obogaćuje društvo”. Bitno joj je i kad primijeti da se “rad vrednuje”, kao i to što, kako tvrdi, “obrazovne institucije u Kolašinu i opštinski organi prepoznaju i promovišu perspektivne i ambiciozne mlade ljude, njeguju njihov talenat i nagrađuju uspjeh”.

Školu u budućnosti vidi kao mjesto “gdje će knjige i i sveske biti zamijenjene lap topovima, tabletima i ostalim digitalnim uređajima”. Nada se da će “nove digitalne tehnologije olakšati pristup obrazovnom sadržaju i ostalim alatima korisnim za učenje, a da će učenje na daljinu učiniti fleksibilnim”.

“Meni kao učeniku koji najbolje usvaja nove informacije vizuelno, to jest preko slika, tabela i ostalih materijala koje mogu da vidim i zapamtim, bilo bi jako zanimljivo kada bi škole budućnosti posjedovale i uređaje za virtuelnu stvarnost, koji pružaju interaktivnu metodu učenja putem simulacija. Konkretno u nauci, koja je sfera mojih interesovanja, virtuelna stvarnost bi bila vrlo korisna. Učenici bi mogli da pristupe eksperimentalnim laboratorijama koje simuliraju realne uslove, ali bez potrebe za rukovanjem opasnim hemikalijama ili skupom opremom”, kaže Helena.

Nada se da će, “kako vrijeme bude prolazilo, škole biti mjesto gdje će svako dijete imati jednak pristup obrazovanju, bez obzira na razlike”. Nastavnici bi,objašnjava trebali da prilagođavaju nastavno gradivo individualnom interesovanju učenika i osluškuju njihove potrebe. Sve to bi, prema Helninim riječima, dovelo do boljeg i efikasnijeg daljeg profesionalnog opredjeljenja.

Smatra da jako bitna zainteresovanost nastavnika da prepoznaju talenat i ambicije kod učenika za neku oblast, kao i da ga podstaknu i motivišu da taj isti talenat razvija i proširuje.

“Upoznala sam djecu koja žele da napreduju na mnogim poljima i iskažu svoje potencijale koje posjeduju, ali su sputani upravo zbog toga što nastavnik ne želi da se posveti učeniku i pruži mu više od onoga što se radi na redovnom školskom času. To je problem, jer, ako djeca od nastavnika ne dobijaju pozitivnu povratnu informaciju i podsticaj za dalje usavršavanje, onda ne vide svrhu u tome da se trude, ako to na kraju niko neće vidjeti i vrednovati”, dijeli Helena neka svoja zapažanja o ulozi nastavnika.

Helena očekuje da, kao buduća učenica kolašinske gimnazije, dobije priliku da kroz predmete i vannastavne aktivnosti ispuni svoja interesovanja i profiliše se za posao kojim cu se baviti u budućnosti.

( Dragana Šćepanović )