Vinča - ljudi bez grobova

Sjedim na klupi stajališta Vinča/škola i sabiram utiske. Toplo je. Jedno krilo škole je razvalina. Na zidu je iznenađujući grafit: Uključi mozak - isključi Pink. Moglo bi se pomisliti da su jučerašnji protesti bili na drugoj planeti, mada od Skupštine u Beogradu nema ni petnaestak kilometara vazdušne linije. Kad sam jutros dolazio ovamo pomislih - duboka Srbija. Grafit me demantuje. Ali nisam ovamo došao tim poslom.

Na okretnici tramvaja na Banovom brdu uzeo sam autobus koji prolazi kroz znamenite djelove grada - Cerak, Rakovicu, Banjicu, Mitrovo brdo, i tako skoro sat vremena, da bi kod Istočne kapije uhvatio autobus za Vinču. To je značilo još pola sata truckanja kroz paraurbane - moguće je reći i pararuralne - predjele.

Kada sam sišao na ovu stanicu na kojoj se sada sjećam izleta, bio sam jedini putnik koji je iz autobusa izašao baš tu.

Tražio sam najveći neolitski grad Evrope. Ono malo što je ostalo od njega. Jedina naznaka da nisam beznadežno izgubljen bio je omanji znak sa natpisom “Arheološko nalazište Vinča”. Znak nije postavilo Ministarstvo kulture već Planinarsko društvo Železničar iz Beograda da bi ohrabrilo svoje pješake - još 750 metara do cilja.

Koračam Ulicom Nikole Pašića. Bočne ulice imaju živopisna imena - Lebanska ili Šumadijsko sokače. Društvo mi pravi ker umilna pogleda. Kažem mu da nemam ništa za njega. Kao da me razumio, sjeo je u hlad jedne dvorišne kapije i zijevnuo.

Kuće su solidne, na sprat, svjedoče o izvjesnom blagostanju. Voćnjaci, ambari, tremovi na kojim ćaskaju ljudi. Pomisle li mještani katkad da žive na deset metara urbane istorije, da su se naselili na zadnji sloj debele civilizacijske torte od lesa? Vjerovatno ne troše svoju energiju na takve misli. Nedjelja je i juni konačno ne škrtari sa suncem.

Izbijam na obalu Dunava. Ispred mene je restoran Da Vinči. Kuća od cigle na sprat sa terasom. Igra riječi u nazivu je pomalo palanačka - nazoveš buregdžinicu Bred Pit ili restoran u Vinči - Da Vinči. Ali sudeći po zveckanju escajga i žamoru sa sprata ljudi rado dolaze ovamo. Uz Dunav su poređani brodski restoran Srbija koji ne radi, kafe Marstral i Udruženje ribolovaca Dora-Nele, sa lijepom baštom koja je nosačima zagazila u Dunav.

Pred nalazištem, gdje je privremeno smješten i muzej, vidim bagere. Klizišta su proradila i ugrozila neiskopano blago. Razmišljam o tome posmatrajući rijeku nadošlu usljed stalnih kiša prethodnih dana. Jedno drvo raste iz vode - to znači da stepenice koje se spuštaju do zavezanih čamaca kod restorana pri normalnom vodostaju imaju mnogo više stepenika.

Zamišljam Dunav kako odnosi višemilenijumske slojeve pretvarajući figurine, naušnice, koštane udice i keramiku u muljevit nanos koji će se nizvodno smiriti na dnu. Dobro je da će bageri spriječiti takav razvoj događaja. A ne valja to što se reaguje naknadno, kada je zemlja bogata artefaktima već krenula. I to što na tabli gradilišta piše da je izvođač Millennium team. Prijestonica još nema zgradu muzeja, a Dunav bi da odnese buduće izložbene eksponate.

Deda Panta i profesor Miloje

Penjem se udesno nagnutim stepenicama. Na platou je neka vrsta neravne livade. Lijevo je drvena baraka. Kroz otvoreni prozor prve sobe spazi me uniformisani čovjek. Obriše salvetom usta kao da je nešto jeo, izlazi i kaže „Izvol`te“. Kažem da sam došao da obiđem arheološko nalazište i muzej. Portir me sažaljivo pogleda i kaže da se muzej opet otvara tek u tri. Pogledam na sat. Dva i pet. Ulaz je tri stotine dinara.

Pogledao sam za desetak minuta to što može da se vidi spolja. Rekonstruisana kuća sa krovom od trske ličila mi je na lobanju sa perikom. Krov na dvije vode i trem. Ništa bolje kuće nisu imali naši preci do prije jednog vijeka.

Odlučio sam da odem do restorana na obali i sačekam. Na izlazu pozdravim Miloja M. Vasića, prvog istraživača Vinče. On je doduše samo glava na postamentu, ali ovaj je čovjek zaslužio mnogo više od običnog „dobar dan“. Dječak rođen u selu Požežno kod Velike Gradiške docnije je studirao arheologiju u Berlinu i Minhenu da bi od 1899. predavao na Velikoj školi, pa na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Još 1893. je geolog Jovan Žujović skrenuo pažnju na moguće arheološko nalazište na obali Dunava kod Vinče, ali je sistematično istraživanje lokacije započeo i decenijama vodio Miloje Vasić. Vele da je ključno bilo to što se u Narodnom muzeju pojavio izvjesni deda Panta iz Vinče koji je po savjetu seoskog starješine donio jedan predmet, oslobođen u proljetnjoj poplavi. Bila je 1908.

Miloje Vasić je uspio da obezbijedi podršku direktora Ruskog arheološkog instituta u Carigardu Fjodora Uspenskog, britanskog arheologa Džona Lintona Majresa i vlasnika jednog britanskog dnevnog lista Čarlsa Hajda. Iskopavanja su počela. Vasić je tridesetih godina prošlog vijeka objavio rezultate u četvorotomnoj monografiji Praistorija Vinče. Tako se zametnula svjetska slava jednog od najznačajnijih neolitskih lokaliteta u Evropi.

Čorba i začini

Mnogo je vode od tada proteklo Dunavom. Odlučio sam da vrijeme do otvaranja muzeja provedem na terasi Udruženja ribolovaca Dora-Nele. Imao sam sreće pa je jedan par ustao i oslobodio sto koji je konobar predajući moju narudžbinu u kuhinji nazvao „kec“. Riblja čorba mi se učinila prirodnim izborom.

Potisnuo sam misli o svim onim tonama fekalija koje Beograd izbacuje u Savu i Dunav. Kao i nejasno sjećanje na članak o nesreći na Institutu za nuklearne nauke u Vinči, koji je udaljen odavde dvadesetak minuta hoda. 1958. je od posljedica zračenja umro jedan istraživač, a petorica su podvrgnuta pionirskom presađivanju koštane srži u Parizu. Preživjeli su. O tome se decenijama ćutalo. Računam da su ostatke zračenja pojele generacije Beograđana u breskvama iz Vinče.

Čorba je bila dobra. Pošto su u njoj bile samo mrvice ribe, računam da sam se i ovaj put izvukao bez posljedica.

Tačno u tri pojavljujem se kod portirnice na ulazu u Arheološko nalazište. Portir mi kaže da je sljedeća tura za organizovani obilazak muzeja u četiri. Vjerovatno je primijetio moj zabezeknuti izraz lica. Kaže da sam zakasnio. Pokazujem mu mobilni na kojem piše 15:00. On se počeše po glavi. Kaže, počeli su odavno, u pola tri. Ipak sam ga zamolio da me pusti da se pridružim ostalim posjetiocima u muzeju. Dopustio je.

Moderan, neolitski

Pročelje muzejske barake ima natpis „Dobrodošli u prvo moderno doba“. Koliko se sjećam, ovo što se ovdje prikazuje dešavalo se prije više od sedam hiljada godina. Marketing može sve, pa i da nešto staro sedam milenijuma proglasi modernim. Figura oslikana na panou pronađena je 1929. na dubini od oko pet metara. Nazvali su je „Vinčanska dama“. Sjedeća figura od svojih trinaestak centimetara ima petougaono lice, krupne oči, izgleda mistično. Na blagajni muzeja prodaju takve figurice. Ko želi da vidi original mora u Beograd, na Filozofski fakultet. Tamo je arheološka zbirka sa najvrednijim nalazima. „Damu iz Vinče“ još uvijek nisu otkrili američki ufolozi i holivudski kostimografi, proglasili bi je vanzemaljskom.

Gurnem metalna vrata na baraci i uđem u vremeplov, koji će me uvesti u vrijeme kada je močvarna obala Dunava izabrana kao mjesto gdje će nići naselje, uglavnom zbog položaja kod ušća Bolečice u Dunav - njenim tokom su prabeogradski stanovnici bili povezani sa Avalom. A na Avali se dobijao cinabarit. Od te rude se inače proizvodi živa, ali Vinčanci su je topili pod maskama da bi dobili boju za ukrašavanje tkanine i keramike - cinober. Vinčanska kultura je, zapravo, kultura cinobera. Čestice te boje su detektovane u keramičkim nalazima od Sofije do Tuzle i od Karpata do Vardara. Inače, mineral cinabarit upotrebljavali su alhemičari u potrazi za formulom besmrtnosti.

U muzeju je bilo nekoliko posjetilaca kojima je kustoskinja nešto objašnjavala. Kada je završila, pitala me je da li da počne iznova. Taman sam odbio ponudu snebivajući se, kad na vrata uđe par mlađih ljudi. Crnogorski naglasak. Kustoskinja počinje da priča.

Trskom kroz kamen

Vinčanski ljudi su imali naselja u kojima su kuće, bez pripadne okućnice, bile poređane jedna uz drugu, u nizu prema sjeveroistoku. Izgleda da je i ozloglašena košava jako star fenomen, od kojeg su se ovi ljudi branili položajem kuća. Pomislih - naselje im je bilo zašoreno. To, kažu, svjedoči o izvjesnoj specijalizaciji i gradskoj razuđenosti života. Jedni smatraju da je na Dunavu, postojala neolitska metropola. Tada još nisu pripitomili konja, pa se putovalo pješke, ili rječnim pravcima. Stoga ne treba da čudi to što se na karti Vinčanska kultura može prepoznati kao meduza koja je razbacala svoje krake duž rijeka - Dunava, Tise, Moriša, Save, Drine, Morave, sve do Povardarja.

Jedni je smatraju ogrankom egejske kulture, drugi osporavaju tu vezu. Unutar njenih granica je nastala prva metalurgija bakra u Evropi. Vinčanci su, dakle, prije više milenijuma stvorili tadašnju Silicijumsku dolinu, bili su tehnološka avangarda kontinenta.

Mogao bih još da nabrajam razna čudesa ove civilizacije koja je u kontinuitetu trajala 1000 godina. Držim nedovršeni kameni alat u ruci. Neobično je da je posjetiocima dozvoljeno da dodirnu jedan od predmeta. Na zapadu bi vas izbacili iz muzeja uz prekršajnu prijavu. Stručnjakinja nam objašnjava, a potom i pokazuje, kako su rupu za dršku u kamenu bušili - trskom. Zalivali su rupu vodom, dodavali pomalo pijeska i trska bi u savršenom krugu naposljetku probušila kamen.

Vatra koja čuva

Replika razboja za tkanje lana, ribarske mreže, otisci dječijih prstića na keramici, figurine od gline i mermera, sječiva od opsidijana, crnog vulkanskog stakla, koje se dopremalo iz Zemplina u današnjoj Slovačkoj ili sa Kavkaza, egejske školjke - sve to mi se urezalo u pamćenje. Najbolje ostatke su arheolozi pronašli u kućama koje su gorjele. Vatra nije bila samo sveproždiruća sila već i konzervans koji je materiju preparirao za putovanje kroz vrijeme.

Ćupovi koji su služili za čuvanje žitarica, a imali su poklopce izrađene u obliku glave mačke ili sove - o tome ne postoji saglasnost - djeci liče na Betmena. Na pitanje da li je ta glava imala neko magijsko značenje, stručnjakinja je rekla da postoji više pretpostavki.

Sova bi više odgovarala onome što znaju o prastanovnicima Vinče - među kostima životinja koje su jeli pronašli su čak i kosti psa, ali ne i ptica. Moguće je da su ptice bile na neki način svete. Drugi misle da je sličnost sa glavom mačke očiglednija. Gospođa koja ne želi da se slika obavještava nas uz smijeh da je ono što je jedno dijete reklo, za nju najlogičnije: „Ako je tu bilo žito, i mačke i sove love miševe!“.

Ne razumijemo ih, ne znamo im grobove

Još dvije stvari spadaju u zagonetke koje baštinimo. Vinčanska kultura je poznavala znake urezane u keramiku i kamen. Samo što mi ne znamo da ih odgonetnemo. Pošto prevoda nema, nastaju nagađanja. Ove znake su nazvali vinčanskim protopismom, dunavskim, vinčansko-turdaškim ili staroevropskim pismom. Pri tom nismo sigurni da ti simboli zaista predstavljaju neku vrstu pisma. Oni sadrže poruke koje ne razumijemo. Radiokarbonom su odredili starost zapisa pronađenih u Rumuniji početkom šezdesetih. Znakovi su urezani četiri milenijuma prije nove ere i više od hiljadu godina prije sumerskih ili minojskih zapisa. Oni prethode protosumerskom piktografskom pismu iz Uruka u Iraku, koje se smatralo najstarijim na svijetu.

Kultura koja je za razliku od starčevačke i lepenske već bila usmjerena na trgovinu - predmeti koji potiču sa Kavkaza i sa egejske obale to dokazuju - nije ostavila značajna groblja. Osim nekoliko skeleta nemamo ništa. Spaljivanje pokojnika još nije bilo u modi, a vjerovatno ih nisu puštali niz Dunav. Gdje su grobovi prvih stanovnika Belog brda? Gdje su grobovi prastanovnika Pločnika kod Prokuplja ili onih kod Gornje Tuzle? Ne znamo. Ili kako reče kustoskinja - ne umijemo da tražimo.

Šta bi bilo kada bi neka srećnija zemlja imala ovakvu šampionsku neolitsku ekipu? Omogućila bi cijelom svijetu da učestvuje u toj sreći. Srbija ima Noleta, Jokića i - Vinču. Samo što se Vinča jedva vidi.

Izlazim u vrelo ljetnje popodne i razmišljam o ljudima bez grobova, čije znakove ne razumijemo. Ovdje su proveli jedan cijeli davni milenijum. Ta misao je zastrašujuća i uzbudljiva. Na stanicu Vinča Stara škola - tamo gdje škole više nema, a ostala je zapuštena zgrada - uskoro će stići autobus broj 307. Onaj pas mi se opet mota oko nogu. Dobro je da si rođen sada, kažem mu. Prvim Evropljanima bi se možda našao na jelovniku.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )