Krtoljska kužina i dah pravog Mediterana

Duh stare Boke i nekadašnjih Krtola oživio je na tren u multimedijalnom događaju "Cucina de Krtole" koji su Turistička organizacija i JU Muzej i galerija Tivat u saradnji s Udruženjem "Šta hočeš" iz Beograda priredili u petak veče na Trgu od magnoloija u centru Tivta.

Šug, šest i miris krtoljske kužine i nekih od tradicionalnih jela i kolača, ali i modernih gastronosnmkih dostignuća koja se temelje na sastojcima karakterističnim za staru, tradicionalnu krtoljsku i bokešku kužinu, publika je imala prilke da bespatno degustira na štandovima koje su na Trgu magnolija imali krtoljsk restorani "Porto Bjelila" i "Fortica", kao i Kolo srpskih sestara iz Krtola.

Stari duh, ljude, običaje, zanimljive i šaljive anegdote iz prošlostu Krtola među brojne posjetice ove nesvakidašnje etno-gastro-kulturološke fešte donijeli su govornici iz Krtola – akademski slikar Zoran Mujbegović, inženjer brodogradnje Vasko Momčilović, potpredsjednik Opđtine Tivat i lider "Krtoljem liste" Jovan Brinić i dugogodišnkji društveni aktivista Krtola i član rukoodstva Matice Boke Ivan Starčević.

Moderatorka razgovora bila je direktorica JU Muzej i galerija Tivat Danijela Đukić koja se kao etnologinja i antropologinja, potrudila da u zanimljivom, skoro dvočasovnom druženju sa istaknutim Krtoljanima, publici osvijetli i približi nekadašnji način života, autohtione običaje, gastronomsku tradiciju, vrijednosti, arhitektonsko i kulturlološko nasljeđe tog kraja koji obuhvata sam "koren" poluostrva Luštica.

Stisnuti između Malog i Velikog mora kako oni nazivaju Tivatski zaliv sa jedne i otvoreno more sa druge strane, Krtoljani su na tih dvadestak kilometara kvadratnih površine bokeljske zemlje vjekovima živjeli od ribarstva, poljoprivredee, maslinarstva, ali i svilarstva, priozvidbnje građeniskih materijala, bili među najboljim radnicima i zanatlijama nekadašnjeg tivatskog vojnog brodogradiišta Arsenal, proizvodili so u nekadašnjim srednjevjekovnim solanama, ili pak išli na more kao odlilni pomorci ili radili i bogatstvo sticali u dalekim prekomorskim zemljama, posebno u Egiptu na Sueckom kanalu i državama Južne Amerike. Iz nadahnutih izlaganja učesnika večeri, ali i iz citata dvotomnog romana "Liber de Bjelila" autora Zorana Mujbegovila koje su čitali krtoljski đaci talentovani za dramsku umjetnost, publika je iskusila svijevrsni vremeplov i vratila se u vrijeme od prije 50 pa i preko 100 godina kada su Boka i Krtole izgledali, živjeli i razvijali se sasvim drugačije u odnosu na danas i kada je, kako su stari Bokelji i Krttojani govorili "bilo i reda i načina".

Upravo nostalgija za tim sređenim, mirnijim i vremenima u ljudskom smislu mnogo toplijim i prisnijim od užurbane, dehiumanizovanei nemilosrdne svakodnevnice 21.stojeća, a koja je izvirala iz izlaganja učesnika večeri, kao da je opila publiku, starije u auditorijumu vratila u njihova djetinsktva, a furešte (turiste) koji su ovaj zanimljivoj večeri prisustvovali, oduševila i upoznala sa nekim od najskrivenijih dragulja destinacije koju su mnogi o njih do sada doživljavali samo kao atraktivno ljetovalište.

Zoran Mujbegović, svestrani umjetnik koji je po majčinoj liniji, rodom iz krtoljske familije Kostić i veći dio djetinstva je proveo kod đeda i babe u Krtolima, posebno na Bjelima, taj dio svog identiteta konstatno iskazuje i u motivima svojih slika, poezije i proze koju stvara već cijelih 50 godina.

Njegova sjećanja na Krtole iz ranih šezdesetih godina prošlog vijeka kada na čitavom tom području nije bilo još nijedne novosagrađene kuće jer su sve ovdašnje zaseoke činile samo stare, tradicinalne kamene kuće sa konobama, kotacima, gumnima i počulima, besptekorno kamenom poločani putevi oivičeni kamenim suhomeđama koji su povezivali ovdašnja sela, te Vara kao mjesni centar sa poštom, kafanom i još krajem 19.vijeka ovdje otvorenom poslovnicom Slavia banke, posjetioce su vratila u neka iz današnje perspektive gledano, skoro bajovita vremena. Stare Krtoljke koje su vazda nosile tradicionalnu crninu tada su "držale tri kantuna od kuće" brinući o djeci, ali ineumorno radeći u polju, vinogradima i maslinjacima. Često su ovdašnje žee i same ribale iako je to prevashodno bio muški zanat.

Muškarci su bili na moru ili kopali vinograde i skupljali ljetinu po velikim imanjima u polju gdje je danas pista tivatskog aerodroma, radili na solanama, pravili kreč odnosno klak u nekad brojnim ovdašnijim krečanama, kopali glinu za opeke i tigle što su se pravile u nekadašnjoj fabrici na Obali Đuraševića -Prvoj krtoljskog glinenoj industriji, ili pak radili kao majstori brodograditelji, čamčari, električari, cjevari, stolari u nekadašnjem tivatskom Arsenalu.

Drveni leuti i trabakule dovozili su pijesak kod kojeg se kombinovan sa domaćim klakom, pravio cement kojim su spajani kameni blokovi na ovdašnjim građevinama.

"Crne barke" tako nazvane jer su kada bi ih ljudi napravili, ona bile potapane u rastopljeni katran kako bi se zaštitilo drvo od koje su izrađane, donosle su ribu iz ribiolova ili pak ljetinu i grožde iz baština i vinograda u polju, a mještani su „marčenim petkom“ obavezno išli na dobrovoljni kuluk kojim su se izgrađivali novi ili održavali postojeći javni i zajednički objekti od opteg interesa poput puteva ili batunica za sakupljanje kišnice.

Nedjelja – dan za odmor bila je čuvena po nezaobilaznog svečanom porodilnom ručku konji bi počinjao tačno u podne, a uveče po igrankama za mlade. Nisu izostali ni komični detalji iz prepričanih seoskih šaljivih dogodovština, opisa poražavajučlih efekata koje na nenavikle furešte katdak ostavlja pretjerana konzumacija autohtone krtoljske rakije maginjače, ali i spomen na fišek i furmine kao neizostavni sadržaj borse starih Krtoljana koji su se bavili "tradicionalnim ribolovom".

Sjećanja Zorana Mujbegovića i Vasa Momčilovića oživjela su i mnoge njihove mladačkale avanture, zabave i povremena "ratovanja" među mještanima jer su Krtlojani poznati po tome što su „uvijek kontra“, a što je dopunio i Jovan Brinić prenoseći priče koje je kao dijete, slušao od đedova i baba o nekadašnjem načinu života u ovom kraju Boke.

Iva Starčević podsjetio je na specifičan krtoljski rječnik koji je u mnogio čemu identičan starom bokeškom dijalektu punom romanizama i na neke od starih riječi i izraza koji su se, u međuvremenu več počeli i zaboravljati poput piojama "meštrada" koji označava iznos novca što za neku građevinu, treba platiti za ruke majstora koji su je gradili.

Iz današnje perdpektive gotovo nevjerovatno djeluju podaci i fotografije da su Krtoljani za vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, nedjeljo na Varu na partiju briškule i trešete i i hladnu u kafani, dolazili svečano odjeveni u veštite nerijetko i sa šeširom na glavi i otmenim bagulinom u ruci, dok su boljestojeće Krtoljke tada nosile otmene haljine kakve su se gledale po inostranstvu. Iako je ovo dio Boke u kojem preovlađuje pravoslavno stanovništvo, Krtolajni su oduvijek ponosni na svoje korijene i identitet,jednako svojim doživljavali i uvažavali i pravoslavne bogomolje i svetilišta na čelu sa Mihiljskom Preblakom do koje su hodočlastili barkama na svaki Triojičin dan, i katoličke bogomolje kao što je ovdašnji otok i samostan Gospe od Millosti.

Među najljepšim potvrdama tog zajedničkog života Krtoljana pravioslavaca i katilika, pored brojnih mješovitih brakova, su dvije ovdašnje crkve – pravslavna Sbetog Jovana i katolička Svetog Ivana koje jedna uz drugu, stoje na istim brežuljku u selu Đuraševići.

( Siniša Luković )