INTERVJU Dejan Jović: Postjugoslovenstvo živi iako ga države potiru

Profesor međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović ocijenio je da post-jugoslovenski prostor postoji i tri decenije nakon krvavog raspada SFRJ, uprkos tome što političke elite negativno gledaju na tu državu, a neke je smatraju i “tamnicom naroda”.

On je u razgovoru za Vijesti kazao da nove države smatraju svojom dužnošću da konsoliduju novi nacionalni identitet, da ga preoblikuju kako bi bio čvršći a ne više toliko izmiješan sa drugima, uprkos tome što im je socijalistička Jugoslavija bila “formativna za današnje države” i “dala granice i status naroda.

“One potiču homogenost, govore o jedinstvu, skeptične su prema pluralizmu i naročito pokušavaju kontrolirati narative o prošlosti. Jugoslavija im je idealan ‘neprijateljski drugi’”.

Jović je ocijenio da je problem to što je Zapadni Balkan politička kategorija koja je zamišljena kao privremena, a izgleda da će ostati trajna.

Saopštio je da Crna Gora ima šansu za novi početak nakon smjene vlasti, upozorivši da je dugogodišnja vlast DPS-a “ostavila traga” i da će “repovi prošlosti biti dugi i tranzcija će trajati takođe dugo”. Naveo je i da je način na koji je DPS napustio vlast bio “sasvim primjeren”.

Jović je ocijenio da je Milo Đukanović nesumnjivo najznačajnija ličnost crnogorske politike u 21. vijeku, i da će istoričari imati što reći o njemu.

“Treba ga sagledati u cjelini, pa će slika biti preciznija i kompleksnija nego što se danas čini i onima koji ga vole i onima koji ga ne vole”.

Da li se ideja jugoslovenstva i njene dvije državne faze na različite načine razumiju u bivšim jugoslovenskim republikama? Za Crnu Goru je jugoslovenska država iz 1918. dominantno negativno iskustvo, jer je Crna Gora tada izgubila državnost i svi elementi te državnosti su ukinuti, od valute, državnih simbola do dinastije. Socijalistička Jugoslavija je Crnoj Gori povratila državni subjektivitet. Kako se na to gleda u Hrvatskoj?

U današnjim okolnostima, nakon što su postigle nezavisnost – neke već 1992. a Crna Gora i Srbija 2006. – sve post-jugoslavenske države negativno gledaju na Jugoslaviju. To se odnosi daleko više na političare i na one koji kreiraju nove nacionalne i državne identitete – koje ja nazivam dizajnerima identiteta, jer identitet je konstrukcija – nego na narod, u kojem i dalje postoji ne samo nostalgičnost nego i velik interes za Jugoslaviju i njeno nasljeđe, koje se ne ocjenjuje samo negativno. U tom smislu postoji rascjep između službenog narativa i privatnih sjećanja.

Države nastoje potisnuti privatna sjećanja, naročito ako su pozitivna, i nametnuti službeno koje je negativno. Nove države smatraju svojom dužnošću da konsolidiraju novi nacionalni identitet, da ga preoblikuju kako bi bio čvršći a ne više toliko izmiješan sa drugima. One potiču homogenost, govore o jedinstvu, skeptične su prema pluralizmu i naročito pokušavaju kontrolirati narative o prošlosti. Jugoslavija im je idealan „neprijateljski drugi“. Pokušavaju napraviti most između sadašnjosti i daleke prošlosti, zaobilazeći nedavnu prošlost, jer je lakše manipulirati dalekom prošlosti koje se nitko ne sjeća nego nedavnom koje se mnogi sjećaju.

To je tipično za nove nacionalne države – one se ponašaju naciotvorno, ne u smislu stvaranja nacije iznova nego njenog pretvaranja u nešto novo, u suprotno od onoga što je ona bila u Jugoslaviji. Tako se i Jugoslavija ponašala u odnosu na Austrougarsku i Osmansko carstvo. Nove države se naročito fokusiraju na tri glavna aspekta nacionalnog identiteta: jezik, vjeru i historiju. U sva tri aspekta stvaraju razlikovnost a smanjuju sličnosti i negiraju istovetnosti. Stvaraju nove jezike, pri čemu zapravo građane tretiraju kao djecu koju tek treba naučiti ispravno govoriti, kao da građani to ne znaju.

Događa se jezički nacionalizam, zasnovan na puritanizmu, na izbacivanju i proskribiranju riječi koje navodno nisu u duhu našeg jezika nego onog drugog. U nekim slučajevima, osnivaju se nove crkve ili se postojeća razdvaja na nekoliko njih. Crkvu se tretira ne toliko kao vjersku organizaciju koliko kao društvenu, kao navodnog čuvara tradicije, kao most između prethodnih generacija i onih budućih. I konačno, iznova se interpretira povijest.

To se radi na selektivan i manipulativan način. U Hrvatskoj se, recimo, sada smatra da je Jugoslavija bila neka vrsta tamnice za Hrvate, slično kao što se nekad govorilo o Austrougarskoj one Jugoslavene koji su u njoj živjeli. Ali se pritom „zaboravlja“ da je socijalistička Jugoslavija učinila i Hrvatsku republikom, da joj je dala granice ovakvima kakve su danas i da je čak i u svom ustavu učinila ono što malokoja zemlja čini – proglasila ju je državom unutar države. Ali i Kraljevina Jugoslavija je – kroz Banovinu Hrvatsku – priznala subjektivitet hrvatskog naroda, te je zbog rješavanja tzv. „hrvatskog pitanja“ odustala od ideje stvaranja jugoslavenske nacije.

Kao što kaže Dejan Đokić, Jugoslavija je trajala malo više od 70 godina, a u tih 70 godina je samo pet, od 1929. do 1934. stvarno stvarala jugoslavensku naciju, pokušavajući poništiti postojeće nacije. U svim ostalim periodima, ona je priznavala postojanje posebnih nacija, premda ne uvijek istih i ne svih. Zaboravlja se i da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila prva moderna država s hrvatskim imenom u imenu države. I tako dalje.

Selektivni zaborav onoga što nam ne odgovara i selektivno sjećanje samo na ono što nam odgovara – kao i golemo „dodavanje“, često u formi falsificiranja istorije, to su tipične karakteristike procesa državnog naciotvorstva. Što se tiče Crne Gore, u njoj se dakle događaju isti ili slični procesi kao i u drugim novim državama, s tim što je taj proces započeo s odgodom od 15 godina u odnosu na Hrvatsku, budući da je proglasila nezavisnost ne 1991. kao Hrvatska nego 2006., čineći time i Srbiju nezavisnom.

Oko pitanja nezavisnosti obje te zemlje su bile neodlučne i izrazito podijeljene. Crna Gora je, prisjetimo se, 1992. odbila nezavisnost i glasala za opstanak zajednice sa Srbijom, a 2006. suprotno, premda ne jednoglasno za nezavisnost. Srbija, pak, nikad nije imala referendum o nezavisnosti. Ona je postala nezavisna time što je ostala nezavisna, zahvaljujući prije svega pobjedi suverenista u Crnoj Gori. Srpski suverenisti – ili nacionalisti, ako želite – trebali bi stoga Mili Đukanoviću podići spomenik usred Beograda. Obje te zemlje, Crna Gora i Srbija, danas se nalaze u fazi intenzivnog nacionalizma – čak bih rekao da je taj nacionalizam danas veći, premda ne i više nasilan, nego što je bio u devedesetima.

Devedesete su bile godine agresivnosti, ali i „slabog nacionalizma“, konfuznog, nejasnog po pitanju ciljeva, granica i uopće želje za nezavisnošću. Iz toga jedino treba izdvojiti Sloveniju, a Hrvatsku tek od početka rata. Sada je nacionalizam u Srbiji i Crnoj Gori konsolidiran, ideja Jugoslavije je odbačena, a u obje se provodi politika koja nominalno prihvaća manjine ali ih u stvarnosti isključuje – premda, opet, ne sve jednako.

Srpski nacionalizam danas isključuje prije svega Albance, a crnogorski prije svega Srbe. A i jedni i drugi smatraju Jugoslaviju pogreškom i „tamnicom“, što je daleko od istine i već je osporeno u akademskim istraživanjima a bit će još više u budućnosti. Povijest neće na Jugoslaviju gledati onako kako bi današnji ideolozi nacionalizma htjeli.

Crna Gora je u septembru 1991. godine prihvatila Karingtonov plan, ali je odustala od istog pod pritiskom Miloševića. Da je taj plan uspio, da je uz mirnu disoluciju i očuvanje zajedničkog tržišta stvorena neka vrsta jugoslovenskog komonvelta, da li mislite da bi sve države nastale iz bivše Jugoslavije danas bile dio EU?

To je pomalo hipotetičko pitanje, ali mislim da je sigurno da je ta odluka tadašnjeg crnogorskog rukovodstva bila vrlo važna i iz ove perspektive pogrešna, jer je svima na neki način zakomplicirala situaciju. Crna Gora je mogla biti nezavisna kad i druge jugoslavenske republike, da je to htjela. Većinsko raspoloženje javnosti je bilo za opstanak neke Jugoslavije, čak i ako je to značilo samo sa Srbijom, premda referendum iz 1992. ne možemo smatrati ništa više slobodnim od onih u drugim republikama, jer su se svi odvijali u situaciji rata ili ratne opasnosti. Da je Crna Gora tada izašla iz Jugoslavije, Srbija bi također postala nezavisna država. Kosovo bi vrlo vjerojatno ostalo u njoj, jer tada nitko – ni Badinterova komisija ni ostale jugoslavenske republike, uključujući u to i Sloveniju i Hrvatsku, nisu podržavale nezavisnost pokrajina.

Međutim, mislim da bi se i u tom slučaju Srbija i dalje fokusirala na pokušaj promjene granica s BiH i Hrvatskom jer je njena politika polazila od ideje da se pod „narodom“ smatraju etnički narodi a ne demos, pa je tako interpretirala i „pravo naroda na samoodređenje“, kategoriju koja je uvijek bila nejasna i nedefinirana. Smatrala je razjedinjenje srpskog naroda ogromnim problemom, između ostalog i zato što bi time bili poništeni rezultati oba svjetska rata na ovom tlu, a ne samo temeljni zahtjevi srpskog nacionalizma kroz povijest. U tom pitanju su se slagale nacionalističke i jugoslovenske snage u samoj Srbiji.

Budući da je u Crnoj Gori 1991. bilo samo devet posto Srba, bilo bi teško opravdati neke takve ideje u pogledu Crne Gore. Međutim, pitanje je kakve bi posljedice takva odluka imala za unutarnje odnose u Crnoj Gori, koja je po pitanju odnosa sa Srbijom bila i ostala podijeljena i to način koji je prilično specifičan. Povećao bi se pritisak onih koji osporavaju Crnogorcima status naroda i koji ih tretiraju kao samo malo drukčije Srbe. Tome bi se stvorio otpor, tako da bi Crna Gora bila nestabilnija nego što je bila.

Lako je iz ove perspektive govoriti o 1918. kao prevari većinskog raspoloženja Crnogoraca, jer nemamo ispitivanja javnog mnijenja koje bi nam davalo neke indikatore o tom raspoloženju. Ali, činjenica da je većina Crnogoraca glasala za ostanak u istoj državi sa Srbijom 1991., kao i to što je političko rukovodstvo koje je došlo na vlast u doba antibirokratske revolucije uz snažnu podršku Srbije uspješno dobilo izbore 1990. godine i potom ostalo na vlasti i nakon odluke da ne zatraži nezavisnost nego formira SRJ, pokazuju da većina Crnogoraca ipak nije htjela nezavisnost. To smatram logičnim i također časnim, premda iz ove perspektive možda pogrešnim, izborom.

Da se razumijemo, nije problem ni željeti nezavisnost ni biti protiv nje – mnogi mali narodi odlučuju se protiv vlastite nezavisnosti jer se u zajednici sa većim narodima osjećaju bolje. Primjer za to su Škoti, koji su već više puta odbacivali nezavisnost. Problem je isključivo nasilje, a ono je uvijek problem, bez obzira da li ga se provodi zbog separatizma ili unitarizma. Tkogod koristi oružje da bi postigao svoje političke ciljeve treba u tome biti zaustavljen na vrijeme, bez obzira na motive i ciljeve koje proklamira.

Crnogorci se nisu ponašali kako vjetar duva, premda su time mnogo rizikovali. Moglo bi se iz današnje perspektive reći da su krivo procijenili duh toga vremena, premda se i taj duh mijenjao kako su se mijenjali događaji na terenu. Da podsjetim – nitko nije priznao Sloveniju ni Hrvatsku kad su proglasile nezavisnost, jer je Zapad stajao na poziciji očuvanja Jugoslavije. Ali, kad je počelo nasilje, kad se vidjelo da ga Jugoslavija ne može spriječiti nego ga čak i potiče jer ga tolerira i čak i naoružava nasilnike, kad je srušen Vukovar i granatiran Dubrovnik, tada se ta politika promijenila.

Priznanje Hrvatske, a time i Slovenije i ostalih koji su to htjeli direktna je posljedica napada na Dubrovnik a naročito Vukovar. Pitanje je bi li te zemlje bile priznate bez rata, i stoga separatisti doista imaju pravo kad u ratu vide rodno mjesto nezavisnosti za svoje zemlje. Crnogorci su uz to previše vjerovali Miloševiću, koji im je i odlučujuće pomogao – toj generaciji vođa antibirokratske revolucije – da dođu na vlast 1989. godine.

Ali, ne treba zaboraviti da je i Milošević, baš kao i Aleksandar Karađorđević, za mnoge Crnogorce bio jedan od njih. Obojica su bili donekle Crnogorci kao i donekle Srbi, a bili su i Jugoslaveni, protivnici nezavisnosti svoje „uže domovine“ – Srbije. To, međutim, nije bilo jugoslavenstvo za sve – i bilo je čak i antijugoslavenstvo jer se, u mojoj viziji jugoslavenstva, ne može biti Jugoslaven a istodobno i anti-Hrvat ili anti-Bošnjak. Ali, treba prihvatiti da jugoslavenstvo za različite ljude znači različito, te da ono ima mnoge oblike i sadržaje.

Problem kojeg ponekad imam u komunikaciji sa drugim kolegama je i u tome što oni svode jugoslavenstvo samo na onaj oblik koji njima osobno odgovara, a negiraju da se moglo biti Jugoslaven i na sasvim drukčiji način. Ni Karađorđevićevo ni Miloševićevo jugoslavenstvo meni osobno nije blisko, ali je to također bilo jugoslavenstvo. Nije svako jugoslavenstvo svima po volji, a izgleda da nas iskustvo Jugoslavije uči i da nijedno jugoslavenstvo nije svima po volji. Tako je to u složenim zajednicama, koje se moraju temeljiti na kompromisu a ne nametanju.

Povijest Jugoslavije je povijest traženja kompromisa, a epizode nestanka Jugoslavija (u Drugom svjetskom ratu i u devedesetima) su uzrokovale nasilje, ekstremizam i tragediju mnogih ljudi. Pritom ne treba zaboraviti da je Aleksandar – osim što je ukinuo Crnu Goru - ukinuo i Srbiju kao političku jedinicu, i to prvi puta nakon 1817. Milošević je sve do kraja svog mandata odbijao proglasiti Srbiju nezavisnom, odbijao je promijeniti himnu a zadnje izbore – koje je izgubio – vodio je pod sloganom „Za Jugoslaviju“. Srpski nacionalisti danas neće da čuju da je Tito obnovio Srbiju, proglasio ju je nacionalnom državom, republikom i dao joj granice koje danas izgledaju teško ostvarive. A istovremeno je ostvario i cilj da svi Srbi žive u istoj zemlji – Jugoslaviji.

U vezi sa Crnom Gorom, postigao je ravnotežu između „bjelaša“ i „zelenaša“, tako što je Crna Gora za njegova vremena obnovljena kao država unutar Jugoslavije, odvojena i samostalna u odnosu na Srbiju, a istodobno je bila i ujedinjena sa Srbijom – tako da su obje strane mogle biti jednako zadovoljne i jednako nezadovoljne.

Uz to, Crna Gora je profitirala – kao i Makedonija, Slovenija i Bosna i Hercegovina, kao i Kosovo, od socijalističke ideologije po kojoj treba zaštititi i unaprijediti položaj malih naroda i slabije razvijenih republika i pokrajina. Smisao socijalizma je bio u tome da se bude na strani slabijih i manjih, a ne velikih – i u međunarodnim odnosima kroz nesvrstanost i u domaćoj politici kroz afirmaciju manjina (osim njemačke i donekle talijanske nakon rata) i malih naroda. Pa ipak, ni crnogorski ni srpski nacionalisti Titu danas ne iskazuju nikakvo poštovanje za ta postignuća.

Posebno je paradoksalno da crnogorski nacionalisti ne poštuju Milovana Đilasa, koji je bio jedan od glavnih arhitekata obnove crnogorske državnosti, osim što je uz to još i najpoznatiji Crnogorac u svjetskim okvirima u 20. vijeku.

Da li smatrate da je, uprkos svemu, ipak opstao jugoslovenski kulturni prostor? Da li ga članstvo u EU može dodatno revitalizovati?

Jugoslavenski odnosno post-jugoslavenski prostor i dalje postoji, bez obzira na to što o tome misli, recimo, Mirjana Kasapović koja je nedavno napisala polemički članak „Zbogom, post-jugoslavenstvo“. Socijalistička Jugoslavija je, prije svega, bila formativna za današnje države u tom, post-jugoslavenskom, prostoru. Ona im je dala granice i status naroda. Dala im je republikanski oblik vladavine. Politička kultura, uključujući i sklonost monizmu umjesto pluralizmu, snažnim liderima i hegemonijskim partijama, u velikoj je mjeri određena tim jugoslavenskim iskustvom. Također, način na koji se raspala Jugoslavija, kao i rat u njenom centralnom dijelu, i dalje snažno utječe na nove zemlje. Kao što sam već rekao, one se sve formiraju nasuprot Jugoslaviji, koristeći jugoslavenstvo kao neko „neprijateljsko Drugo“, a s druge su sve obilježene jugoslavenskim nasljeđem.

Nedavno sam objavio članak u kojem pokazujem da su svih pet sektora tranzicije – politički, ekonomski, državni, identitetski i mirotvorni – u tim zemljama nedovršeni. Rekao bih i da su čak i prethodni oblici državnosti, kao što su Austrougarsko i Osmansko carstvo, i dalje donekle relevantni za političku kulturu, naročito za nacionalizme, u tim zemljama. One su doista ne samo postjugoslavenske nego i post-osmanske odnosno post-austrougarske. Recimo, kad je Hrvatska ušla u EU, a to je sada prije točno deset godina, glavne novine u Hrvatskoj, Večernji list, to su predstavile kao „povratak Europi“. Pritom su mislile na to da je Hrvatska kao dio Austrougarske pripadala Europi a Jugoslavija ju je potom „otela“ i odvela na Balkan. To austrougarsko, srednje-evropsko iskustvo, nasuprot osmanlijskom je dakle i dalje relevantno. Uostalom, povijest nije struja, pa da pritiskom na prekidač možete proizvesti mrak odnosno svjetlost.

U politici i društvu prošlost ima duge repove i nikad ne nestaje, nego se uvijek iznova oživljava. Ona možda spava ali ne umire, i lako ju je razbuditi – što rade sve nove države, najčešće tako da bude daleku prošlost a uspavljuju blisku. Nacija je živi organizam koji je ponekad u hiber-Naciji a ponekad u reinkar-Naciji. Uz sve to, rekao bih da je postjugoslavenski prostor povezan zajedničkim jezikom, kojeg danas sve četiri države i četiri naroda koji njime govore nastoje raskomadati i negirati: i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i Crnogorci.

Zašto to rade? Zato što smatraju da je zajednički jezik kojeg smo svi zvali kako smo mislili da je ispravno ali nismo negirali da je jedan oslanjajući se na Krležinu definiciju o jeziku, prepreka za ostvarivanje razlikovnosti među njima, a bez razlikovnosti smatraju da je njihov identitet ugrožen. Ali, teze o tome da te četiri nacije govore različite jezike se jednostavno ne primaju jer su besmislene i očigledno lažne. Ljudi nisu neinformirani, a danas mogu pratiti TV programe, tviter objave i sl. koje nastaju u navodnom drugom jeziku, i sami vide da sve razumiju.

Zdrav razum odbacuje političke manipulacije. Taj zajednički jezik, nazovimo ga „naš“ jezik da bismo izbjegli kontroverze oko njegova imenovanja, održava post-jugoslavensku kulturu živom, olakšava ekonomsku saradnju i stvara ipak osjećaj da su odnosi među našim zemljama i narodima posebni. Ta bliskost temeljem jezika i kulture, temeljem simpatija koje imamo jedni za druge, čak i unatoč tome što smo jedni drugima uradili u drugom svjetskom ratu i u ovom iz devedesetih, vjerojatno neće dovesti do nekog novog ujedinjenja u budućnosti u jednu državu. Ali, protojugoslavenstvo i postjugoslavenstvo su sasvim legitimne kategorije, barem zasad – kao što su već ukazali brojni koji su polemizirali s ovom tezom, npr. Jurica Pavičić, Dragan Markovina i dr.

Da li i dalje postoji realna perspektiva za Zapadni Balkan u kontekstu članstva u EU?

Zapadni Balkan je politička kategorija koja je zamišljena kao privremena a izgleda da će ostati trajna, i u tome je problem. Naime, ideja je bila da on bude „čekaonica“ za one koji čekaju članstvo u Europskoj uniji. Ulaskom u Uniju, zemlje napuštaju Zapadni Balkan. Western Balkans postaje tako Restern Balkans i na kraju nestaje. Dizajneri evropeizacije su istodobno i dizajneri debalkanizacije. Hrvatska u njega više ne spada otkako je u EU.

Ali, budući da Europska unija oklijeva po pitanju prijema novih članica iz te regije, nešto što je zamišljeno kao privremeno postaje sada čekaonica Godota, nečega što ne dolazi. Nešto što je bio šator za privremeno zbrinjavanje sada postaje sudbina. Kad se dogodi neka katastrofa, npr. potres, pa vam se sruši kuća šator je dobro rješenje. Ali, nitko ne želi ostati u šatoru 20 i više godina, koliko je prošlo od Solunskog samita na kojem je proglašena „europska budućnost regije“. Mislim da EU griješi kad toliko oklijeva. Ona bi se trebala proširiti na sve zemlje regije i to sad odmah, i to na sve njih istovremeno. Treba napustiti princip pojedinačnog prijema, jer koju god zemlju da primi prije drugih one ostale će biti nezadovoljne, a ova koja uđe će koristiti tu novostečenu moć i utjecaj protiv ovih drugih. Time bi se problemi samo povećavali.

Kako vidite današnju Crnu Goru, prije svega partijsko-političku scenu? Formalni odlazak Đukanovića je pokrenuo tektonske promjene...

Crna Gora sada ima šansu za novi početak, premda će i u tom slučaju repovi prošlosti biti dugi i tranzcija će trajati također dugo. Nadam se da će je dobro iskoristiti. Ona je mala zemlja, što ne mora biti nedostatak. Sviđa mi se europska orijentiranosti novih vlasti, kao i to što žele zaustaviti trend svođenja svega na nacionalno pitanje, koje razjedinjuje Crnu Goru i slabi njene razvojne sposobnosti.

Sviđa mi se i što na druge u regiji ne gledaju negativno, nego izražavaju spremnost za prijateljske odnose i saradnju. Radi se i o novoj generaciji političara, koji su sigurno neiskusni u pitanjima vladanja, ali to će se promijeniti. Vidi se da je Crna Gora pluralistična zemlja, pa su potrebni kompromisi i dogovori, što je normalno u demokracijama. Dugogodišnja vlast jedne partije je ostavila traga jer opozicija očigledno nije bila spremna za preuzimanje vlasti. Treba znati vladati. A s druge strane, i način na koji je DPS napustio vlast je bio sasvim primjeren i ostavlja nadu da će i u opoziciji biti konstruktivan akter.

Kako ocjenjujete ukupno političko nasljeđe Đukanovića?

On je nesumnjivo najznačajnija ličnost crnogorske politike u 21. vijeku, barem dosad, kao tvorac crnogorske državnosti – premda s tim 15-godišnjim kašnjenjem u odnosu na druge – tako da će povjesničari budućnosti imati što reći o njemu. Treba ga sagledati u cjelini, pa će slika biti preciznija i kompleksnija nego što se danas čini i onima koji ga vole i onima koji ga ne vole.

Pozitivno je kod njega što je prihvatio rezultate izbora kad ih je izgubio, što se 1997. odmakao od Miloševića i dao sklonište opozicionarima i progresivnim ljudima iz Srbije, što je zemlju približio Zapadu i ipak prilično modernizirao, što je proces razdruživanja od Srbije izveo na demokratski i „baršunast“ način, bez sukobljavanja premda ne bez određenih manipulacija, što je vodio računa o reputaciji Crne Gore i izbjegao da ona na isti način bude pogođena stigmatizacijom kao Srbija.

Negativno je, po mom mišljenju, što je predvodio antibirokratsku revoluciju i time bio odgovoran za njene posljedice, što je bio preblizak nacionalizmima i što ih je i sam poticao – i srpski u tim ranim godinama i crnogorski u kasnim godinama njegove vlasti, što je monopolizirao politički prostor i usporio nastanak političkog pluralizma, što nije dao istu šansu svima u zemlji, što je umjesto pravno utemeljenog sistema vladao uz pomoć neformalnih i partijskih struktura, što je dovelo do osjećaja isključenosti mnogih građana, te što je tvrdio da je bez njega na vlasti Crna Gora ugrožena i mogla bi propasti.

To su prihvatili i neki njegovi obožavatelji u regiji – pa su tvrdili da je silazak DPS-a sa vlasti, a naročito Mila Đukanovića, katastrofa, pobjeda Rusa i Srba, skretanje s evropskog puta i sl. Takvo manipuliranje ima za posljedicu stvaranje straha i neizvjesnosti, a to je opasno. Njegova odgovornost za rat nije ista kao ona Miloševića, Kučana i Tuđmana, ali je ipak velika, naročito u vezi sa granatiranjem Dubrovnika.

Dobro je što se kasnije ipak negativno odredio prema tim događajima, što je podržavao REKOM i uspio popraviti odnose sa Hrvatskom, premda često na antisrpstvu. Hrvatska mu je zbog tog antisrpskog stava progledala kroz prste, što je kasnije „naplaćeno“ utjecajem kojeg su Hrvati imali u procesu formiranja novog crnogorskog identiteta, naročito u pitanjima jezika. Korupcija je također bila visoka u njegovo doba, s tim što je ona visoka i u drugim zemljama regije, a rekao bih i u mnogim drugim zemljama.

Vjerojatno ima toga još što bi se moglo reći, ali za to nam treba više vremena i bit će moguće tek kad se otvore arhive i provede temeljito istraživanje toga razdoblja.

Prepoznajete li nacionalističke prakse u Crnoj Gori i da li su one opasnost za građanski koncept koji je zapisan u Ustavu?

Građanski koncept je blizak mom srcu, premda se u našim okolnostima on može primijeniti u ravnoteži sa stanjem na terenu, koje je ipak određeno i nacionalnim. Ne može se zanemariti stvarnost, a i ne treba je zanemariti – posebno kad se radi o zaštiti manjina, o njihovoj potpunoj afirmaciji i autonomiji u glavnim pitanjima održanja identiteta. Građanska pozicija bez zaštite slabijih, a naročito manjina, može biti problem a ne može biti rješenje.

U crnogorskoj verziji, međutim, radilo se i o tome da se građanski koncept koristi da bi se izbjeglo postizanje kompromisa između dvije najveće etničke zajednice, Crnogoraca i Srba. Recimo, danas se u Crnoj Gori govori o partijama manjih naroda samo u kontekstu Bošnjaka, Hrvata i Albanaca, a ne i u kontekstu Srba. Time se građanski koncept s jedne strane selektivno primijenjuje – samo u odnosu na Srbe – a s druge se priznaju posebnosti i autonomija ostalih.

S druge strane, kao što sam već objasnio, nova crnogorska država pokušava crnogorizirati Crnu Goru, kroz odnos prema jeziku, crkvi i interpretaciji historije, pa djeluje etnicizirajuće. To je donekle razumljivo jer Crnogorci doista nemaju neku drugu zemlju, a Srbi i ovi drugi narodi je ipak imaju. Ta je situacija slična onoj u Bosni i Hercegovini, s tim što su odnosi među narodima u toj zemlji ipak regulirani međunarodnim sporazumima, kakvi su bili Vašingonski i Dejtonski.

Nedavno sam razgovarao s jednim od glavnih arhitekata Dejtonskog sporazuma, koji mi je rekao da su i Amerikanci htjeli Bosnu i Hercegovinu uspostaviti na građanskom principu ali su uvidjeli da realnost na terenu nije takva da bi to uspjelo. Stoga su prihvatili princip „konstitutivnih naroda“ koji i danas izaziva probleme i dileme u toj zemlji – ali je ipak omogućio vrlo dugo razdoblje bez ikakva pokušaja obnove nasilja. Takva je realnost.

Crna Gora srećom nije imala takve unutarnje sukobe, niti je napadnuta izvana, kao što je bilo u BiH. Ali, pojačani nacionalizam oba naroda nakon 2006. je stvari dodatno pokvario, a tome je doprinijela i nova etnička struktura Crne Gore, koja danas – za razliku od svih drugih postjugoslavenskih zemalja pa i BiH – jedina nema većinu jednog naroda. Ustavi su inače u velikoj mjeri proklamacije želja a ne samo ili čak i ne prevashodno opisi stvarnosti. U njima često pišu stvari koje nisu istinite. Pozivati se stoga na Ustav kao na opis stvarnosti je neadekvatno i može biti štetno.

U javnost je plasirana teza da je svaka kritika crnogorskog nacionalizma njegovo izjednačavanje sa srpskim nacionalizmom. Kako na to gledate i da li postoji neki nacionalizam koji bi se mogao uporediti sa crnogorskim?

Odgovorit ću najprije pitanjem: što bi to značilo da se dva nacionalizma izjednačavaju? Za mene je svaki nacionalizam sličan drugome ako ne i isti, jer koriste iste modele – pokušavaju homogenizirati stanovništvo, ignoriraju sve druge osim njihove nacije, tvrde da su oni žrtve a nikad počinitelji zločina, smatraju da treba što čvršće odvojiti „nas“ od „drugih“, pa dijele kulturni prostor, uvode granice i kontrole, isključuju manjine, sumnjiče ih za nelojalnost, a prošlost interpretiraju kroz mitove. Crnogorski nacionalizam je nacionalizam malog naroda koji je ipak u kontekstu Crne Gore veći od ostalih.

Dakle, s jedne strane on je stalno uplašen za sudbinu svog naroda, a s druge nema dovoljno svijesti da uz Crnogorce u Crnoj Gori žive i mnogi drugi, koji su jednako autohtoni kao i oni i ne smiju biti isključeni iz političkog i društvenog života. Srpski nacionalizam je nacionalizam nešto većeg naroda, ali isto malog u globalnim okvirima. On ima dodatni problem – jer za razliku od Crne Gore – sam dovodi u pitanje svoje granice, što je potpuno kontraproduktivno i paradoksalno, čak i sa stanovišta srpskog nacionalizma.

U tom pogledu je posebno štetna ideja „srpskog sveta“ i flertovanje s idejom o ujedinjenju Republike Srpske i Srbije. Oba su šizofreni i u krajnjoj liniji destabiliziraju svoje zemlje. Nema većih štetočina po interese srpskog naroda od srpskih nacionalista. A tako se može reći za sve nacionaliste, pa i za crnogorske. U tom ih smislu izjednačavam.

Vidite li neki model za rješenje crnogorskog identitetskog rebusa koje će barem smanjiti podjele?

Identitetska pitanja treba prepustiti sferi slobode izražavanja i djelovanja. Svatko ima pravo biti šta hoće i ne biti ono što ne želi biti. Svatko ima pravo na autonomno djelovanje ili pak na nedjelovanje. Ako želi djelovati kao pripadnik nekog naroda, može. Ako ne želi, ne mora. Država bi se trebala, koliko je moguće, izvući iz te rasprave, a ne da stalno pokušava normirati kako se mora govoriti, u koju crkvu treba ići, šta se smije pisati o prošlosti a što ne smije, tko su patrioti a tko potencijalni izdajnici.

Svako nametanje identiteta stvara pobunu kod onih koji nametnute simbole ili prakse ne smatraju svojima, niti ih prihvaćaju kao opće, univerzalne. Majkl Bilig taj „nacionalizam svakodnevice“, ili – kako se kod nas pogrešno prevodi „banalni nacionalizam“ – opisuje kao nacionalizam kojeg većina ne primjećuje i ne vidi ga kao nacionalizam, a manjina ga itekako primjećuje i smatra ga diskriminirajućim i hegemonijskim. Država bi trebala slijediti prakse koje bi poticale da se stavimo u kožu drugoga, da se pitamo: kako bismo se mi osjećali da smo manjina, da smo drukčiji. To bi bio dobar put, koji bi vodio jednom solidarnijem, tolerantnijem i pluralnijem društvu.

U polemici koju ste vodili sa profesoricom Oliverom Komar, kritikovani ste da predlažete preuređenje Crne Gore iz građanske države u tzv. etno-federaciju. Možete li objasniti šta je zapravo bila Vaša ideja?

To je jedna od njenih izmišljotina. Nigdje to nisam predložio, niti bih. Upravo obratno, kritikovao sam Mila Đukanovića i ostale da su proglasili građansku a rade na stvaranju etničke države, da etniciziraju Crnu Goru i stoje iza porasta crnogorskog nacionalizma, a time održavaju i jačaju i srpski nacionalizam. Dakle, kritizirao sam to, a ne predlagao.

Paradoksalno je da Olivera Komar brani socijalističku Jugoslaviju od mene, a istodobno me napada da želim etnofederalizam u Crnoj Gori. Pa, socijalistička Jugoslavija je bila etnofederacija, osim što je bila zamišljena kao država u odumiranju, u kojoj se suverenitet raspoređuje na radničku klasu, radne ljude i građane, narode i narodnosti. Ja mislim da je SKJ s vremenom postao rodno mjesto nacionalizama, a to je bilo moguće upravo zbog tog etnofederalističkog elementa u strukturi jugoslavenskog socijalizma, uz zanemarivanje svih ovih ostalih elemenata podijeljenog suvereniteta koji su trebali biti osigurači protiv etnonacionalizma. Ali, potpuno je paradoksalno da danas mene napadate zbog etnofederalizacije Crne Gore, a istodobno od mene branite socijalističku Jugoslaviju, jednu etnofederaciju.

Ako vam je socijalistička Jugoslavija bila toliko dobra, onda bih očekivao da me pohvalite ako želim etnofederalizam i za njene nasljednice, a ne da me kritikujete zbog toga. Međutim, ja ne vidim etnofederalizam kao rješenje – i u Bosni i Hercegovini vidim etnofederalističke elemente kao problematične, premda vjerojatno nužne u sadašnjem trenutku. Ali, ako se u BiH želi dugotrajna stabilnost mora se prihvatiti i da postoji narod Bosne i Hercegovine a ne samo narodi Bosne i Hercegovine. U Sjevernoj Makedoniji je to urađeno na bolji način – prihvaćena je određena autonomija za manju zajednicu (Albance) bez teritorijalne podjele, bez federalizacije i uz razuman kompromis u Ohridskom sporazumu koji traje evo već 22 godine.

Dakle, ukratko, ja nisam kritikovao DPS zbog građanske države, nego zato što je koristio državu za etniciziranje Crne Gore, čime je poticao nacionalizme – i srpski i crnogorski – da bi što duže vladao tvrdeći da bi bez njih na vlasti sve propalo i loše završilo.

Tito je obnovio crnogorsku državnost, zato su mnogi suverenisti - titoisti

U Podgorici je podignut spomenik Josipu Brozu Titu i to je u navednoj polemici korišćeno kao argument da Crna Gora ipak baštini jugoslovenstvo. Dio crnogorske javnosti ima tumačenje da je taj spomenik podignut da bi se instrumentalizovao za savremene političke potrebe, gdje se kreira narativ u kom se politički protivnici označavaju neo-četnicima, pa se Titovo nasljeđe svodi na oživljavanje te istorijske dihotomije? Djeluje da se više afirmiše naslijeđe Jova Kapičića, nego Milovana Đilasa. Kako Vi to tumačite?

Tito je velika historijska ličnost i kao takva je otvorena za razna „učitavanja“ sadržaja. Njegov sistem je bio također kompromisan. On nije bio nacionalista, ali je sistem kojega je stvorio u svojoj kasnijoj fazi – u vrijeme kad Tito nije bio saglasan sa svime što se nudilo kao rješenje ali je kao realni političar morao prihvatiti kompromise, npr. sa republikama i pokrajinama – ojačao nacionalizme, sve osim jugoslavenskog, i na kraju krajeva omogućio raspad zemlje. Kad nacionalisti danas slave Tita, to je iz toga razloga.

Ne treba zaboraviti da je Tuđman također pozitivno govorio o Titu, i da nije dozvoljavao da se najljepši zagrebački trg preimenuje nego je sve do 2017. nosio naziv Trg maršala Tita. Ono što je Stjepan Radić Hrvatima obećavao ali nije ispunio, to im je Tito ostvario – republiku, federaciju, priznanje državnosti, politički status ravnopravnog elementa federacije, pravo na samoodređenje. Ostvario je mnogo i za radničku emancipaciju, za modernizaciju zemlje, za njen ugled u svijetu. Ali, ne slave ga nacionalisti zbog toga – te dijelove njegove politike smatraju totalitarnim i odbacuju ih. Opljačkali su narod, odustali od socijalizma i jednakosti, a istovremeno govore o narodnom samoodređenju i ustavu iz 1974. i na to da su imali pravo na državnost i otcjepljenje.

Za Crnu Goru, Tito je učinio ključnu stvar: praktički je poništio akt o ujedinjenju Crne Gore i Srbije i obnovio je crnogorsku državnost, što sam već ranije objasnio. Zato su i mnogi crnogorski suverenisti postali titoisti – barem djelomično, čak i kad su protivnici svega ostalog što je socijalistička Jugoslavija značila. Ali, odnos Tita i Crne Gore je bio vrlo složen i pomalo specifičan. Upravo u Crnoj Gori je doživljavao najveće otpore u pokušaju da preuzme rukovodeću poziciju u KPJ u tridesetim godinama, a kasnije je ovdje bio i otpor po pitanju Informbiroa – snažniji nego drugdje.

Zato se, po mom mišljenju, i Podgorica nazvala Titogradom – da Titu „dokaže“ lojalnost u koju je on pomalo sumnjao. O odnosu Tita i Crne Gore tek treba napisati ozbiljnu studiju. Evo prijedloga za crnogorske istoričare i politologe.

Crna Gora dobro zaštićena od svih vanjskih prijetnji

Očigledan je uticaj Aleksandra Vučića na političke prilike u Crnoj Gori ili je u najmanju ruku prisutna neskrivena ambicija da se taj uticaj ostvari. Da li smatrate da bi Crna Gora mogla biti predmet trgovine Aleksandra Vučića, ili da bi on mogao dobiti izvjesne političke koncesije u Crnoj Gori za poteze koji se od njega očekuju po pitanju Kosova?

Ne vjerujem u to. Crna Gora je u NATO-u i dobro je zaštićena od svih prijetnji izvana. Mislim da je i u unutarnjoj politici nakon odlaska Đukanovića sa vlasti oslabjela mogućnost za neke radikalizme sa strane srpskog nacionalizma. To vidimo po rezultatima zadnjih izbora – i predsjedničkih i parlamentarnih. Ta opcija je u silaznoj putanji.

Zato sam smatrao da je izbor Jakova Milatovića – i to tako uvjerljivom većinom – dobra vijest za Crnu Goru. To mi izgleda kao poraz i crnogorskog i srpskog nacionalizma, kao šansa za okretanje novim pitanjima na dnevnom redu, novoj generaciji, evropskoj budućnosti. Budućnost će reći jesam li se prevario ili nisam. Očekujem da će nove vlasti aktivno djelovati na smanjivanju nacionalizama u Crnoj Gori. Oba.

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je za vrijeme mitropolita Amfilohija imala značajnu autonomiju, a nakon njegove smrti, dobar dio tog nasljeđa je maltene izbrisan. Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori danas, što iz ugla Mitropolije i drugih eparhija koje su sada pod neuporedivo snažnijim uticajem Patrijaršije, što iz ugla patrijarha i njemu lojalnih episkopa?

Nisam stručnjak za SPC, niti sam član te Crkve. Treba razdvojiti unutarcrkvene, odnosno doktrinarne stavove koji meni nisu bliski, od društvenih poteza, a onda posebno od političkih. U Crnoj Gori je politizacija crkvenog pitanja prevelika, i na tome su radile obje strane, i DPS koji je na partijskom kongresu ušao u domenu unutarcrkvenih odnosa i proglasio ih političkim, i sam SPC koji je utjecao na političke tokove, organizirao opoziciju i pomogao formiranje vlade nakon izbora 2020. Sve to mi se čini nepotrebno i štetno za jednu sekularnu, demokratsku državu. U takvoj državi bi crkva i vlast trebali biti striktno odvojeni, imati svoje autonomije i svoja unutarnja pravila – i niti bi se crkve trebale miješati u politiku ni politika u crkve.

Sporazum Abazovićeve vlade sa SPC mi se čini – u principu - dobrim korakom da se ti odnosi poprave. Unutar SPC postoji i narativ da je Crkva glavna organizacija povezivanja svih Srba, posebno nakon što su ostali razdijeljeni nakon raspada Jugoslavije, i da je važna za oblikovanje novog, antijugoslavenskog i antisekularnog srpskog identiteta. Taj stav ne dijelim, smatram ga nazadnim i pogrešnim. Ali istodobno treba priznati da je SPC odigrala pozitivnu ulogu u rješenju makedonskog crkvenog pitanja, a time i rješenju spora između Srbije i Sjeverne Makedonije, koji je trajao oko tog pitanja 50 i više godina.

Za vrijeme dok je bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski sadašnji patrijarh Porfirije dao je velik doprinos približavanju Srba i Hrvata. Uostalom, napisao je knjigu pod naslovom „Zagreb i ja volimo se javno“. Tako da mislim da treba pažljivo pratiti što se događa unutar SPC-a, ali prije svega kako se SPC odnosi prema konkretnim pitanjima u regiji, i koliko djeluje na rješavanju problema a koliko eventualno suprotno.

SPC je govorila o potrebi centralizacije i time opravdavala ukidanje Episkopskog savjeta u Crnoj Gori. Istovremeno, data je autokefalnost Makedonskoj crkvi, a u Hrvatskoj Episkopski savjet i dalje postoji. Dešavaju se pritom javni obračuni sa nekim istaknutim episkopima, poput njemačkog vladike Grigorija... U kojoj mjeri je SPC danas politički instrumentalizovana?

Više nego što bi trebala. Ali, crkve su isto pluralistične organizacije, pa treba vidjeti čemu služi centralizacija – da li pomaže rješenju problema kroz neko eventualno disciplinovanje, ili ne.

( Srdan Kosović )