INTERVJU Mitrović za "Vijesti": Rudarski turizam šansa za razvoj Pljevalja

Rudnik uglja (RUP) i Termoelektrana u Pljevljima imaju šansu da iskoriste potencijal za razvoj rudničkog turizma, odnosno, da privuku turiste zaintresovane za minerale, različite vrste pejzaža, mašineriju koja se koristi u rudarenju, ali i turiste koji su jednostavno znatiželjni kada je u pitanju rudarenje.

Ovo je u intervjuu “Vijestima” kazala Milica Mitrović koja je nedavno magistrirala na Univerziteta IULM u Milanu sa najvećom ocjenom na temu “Kulturna regeneracija za pravednu tranziciju u Crnoj Gori: fokus na rudnički turizam (“Cultural Regeneration for the Just Transition in Montenegro: Focus on Mining Tourism” u okviru programa “Hospitaliy and Tourism Management”.

Ona je magistar u Crnoj Gori u vezi vezi sa oblašću rudničkog turizma, a osnovne studije je pohađala u Rimu, magistarske u Milanu i Floridi.

Govori pet svjetskih jezika - engleski, italiijanski, ruski, španski i francuski.

Za “Vijesti” kaže da je odlučila da se vrati u Crnu Goru jer želi da se uključi i podrži kreiranje strategija i pravaca razvoja naše države kao održive destinacije, jer za to imamo veliki potencijal.

Zasada je na praksi u UNDP-u, a kaže da nije imala priliku za kontakt sa Vladom i manadžmentom RUP-a.

Ona je objasnila da su gradovi koji su zavisni od uglja i termoelektrana u problemima kada se oni zatvore, pa je rudarski turizam šansa, odnosno ekonomska alternativa za dalji razvoj tih krajeva. Uz to i dok rade takvi rudnici i termoelektrane mogu da uporedo razvijaju ovu vrstu turizma.

Kako ste došli na ideju za magistarski rad?

Početna tačka na mom putu ka odabiru teme za magistarski rad je bilo moje intresovanje za održivi razvoj, kao i želja da iskoristim primjer iz Crne Gore. Pljevlja su se odmah izdvojila kao crnogorski grad koji je u nezavidnoj situaciji što se tiče održivog razvoja: visok nivo zagađenja, depopulacija, nezaposlenost, niska turistička aktivnost.

Ako bi se počelo ozbiljno razmišljati o razvoju rudničkog turizma, bila bi potrebna priprema u vidi prikupljanja kvantitativnih podataka o broju turista, zaposlenih, uticaju na sredinu, zdravlju, kao i pažljiv razvoj turističkog proizvoda i “value proposition”, odnosno onoga što bi odvojilo ovaj proizvod od drugih, sličnih njemu

Posebnu pažnju mi je privukla tema dekarbonizacije, koja je trenutno veoma aktuelna u svijetu zbog problema globalnog zagrijavanja i klimatski promjena, kao i energetske krize koja je nastala kao rezultat rata u Ukrajini. Evropska unija ima ambiciozne ciljeve što se zelene tranzicije tiče. Naime da do 2050. potpuno eliminiše emisije ugljen dioksida. Ovo predstavlja problem za regione koji ekonomski zavise od uglja, od termoelektrane i rudnika, kao što su Pljevlja. Pritisak je veliki da se radi na tranziciji i zatvaranju termoelektrana koje rade na ugalj, a sam ugalj postaje sve više neodrživ s obzirom na cijene koje su postavljene na njegovo ispuštanje, uvoz i sve jeftinije cijene energije proizvedene iz obnovljivih izvora.

Rudnički turizam je jedan od načina da se ekonomija ovakvih regiona diversifikuje, i ovo je već dokazano na primjerima iz Italije, Švedske, Slovenije, i da se put tranzicije olakša u ovakvim regionima. U mom radu sam obradila primjer grada Velenje koji je uspješno razvio rudnički turizam, diversifikovao ekonomiju i sada je na putu ka uspješnoj tranziciji.

Šta je to pravedna tranzicija i rudnički turizam? Na koji način su oni u vezi?

Regioni koji su zavisni od uglja, kao Pljevlja, imaže više poteškoća da izvrše zelenu tranziciju, odnosno da se oslobode emisija CO2 zato što su zavisni od uglja koji je neophodan za rad termoelektrana, ali koji je veliki izvor CO2. Zbog ovoga je neophodno da se pruži podrška ovim regionima u vidu edukacije i osposobljavanje ljudi za druge vrste poslova, kao i diversifikacija ekonomije. Samo na ovaj način će zelena tranzicija biti pravedna. U suprotnom, nakon zatvaranja termoelekrana i rudnika uglja, ovi ljudi će ostati bez praktično jedinog izvora primanja.

Rudnički turizam se uvrštava u kulturni turizam zato što rudarenje i rudnici predstavljaju dio kulturne baštine ovih mjesta. Velenje u Sloveniji je grad pobratim Pljevalja koji je uspješno razvio rudnički turizam

Rudnički turizam je jedan način za diversifikaciju ekonomije za koji postoji potencijal u rudničkim mjestima. On se u stvari svrstava u kulturni turizam zato što rudarenje i rudnici predstavljaju dio kulturne baštine ovih mjesta. Veljenje u Sloveniji je grad pobratim Pljevalja koji je uspješno razvio rudnički turizam. Skoro je delegacija Velenja bila u Pljevljima u posjeti u okviru razmjene koju organizuje Evropska komisija, a koja ima za cilj razmjenu znanja između regiona uglja u Evropi, zapadnog Balkana i Ukrajine.

Da li je moguće razviti rudnički turizam u Crnoj Gori, u Pljevljima?

U Pljevljima postoje dva rudnika: rudnik uglja i rudnik cinka i olova Šuplja stijena gdje postoji mogućnost za razvoj ove vrste turizma.

Rudnik cinka i olova “Šuplja stijena” ima dugu istoriju. Sasi su odatle vadili srebro. Zatim su tu bili i Turci, Englezi. Njemci. Rudnik je zvanično otvoren 1959. godine i prvi ljudi koji su se spustili u rudnike bili su lokalni farmeri. Danas su podzemni tuneli zatvoreni, ali postoji površinski kop iz koga se još vade rude olova i cinka. Ipak, rudnik nije uspješan kao nekada i rudničko naselje Sula polako propada...

Rudnik “Šuplja stijena” ima potencijala da razvije turizam po ugledu na Sloveniju na primjer, jer posjeduje podzemne tunele koji, ako bi se ponovo otvorili i rekonstruisali mogli iskoristiti u turističke svrhe.

Rudnik uglja je drugačiji, postoji samo površinski kop, ne postoje tuneli ali razvoj turzima ovdje svakako je moguć. To je geoturizam koji privlači takozvane “niche turiste” zaintresovane za minerale, različite vrste pejzaža, mašineriju koja se koristi u rudarenju, ali i turiste koji su jednostavno znatiželjni kada je u pitanju rudarenje...

Naravno, ako bi se počelo ozbiljno razmišljati o razvoju rudničkog turizma, bila bi potrebna priprema u vidi prikupljanja kvantitativnih podataka o broju turista, zaposlenih, uticaju na sredinu, zdravlje..., kao i pažljiv razvoj turističkog proizvoda i “value proposition”, odnosno onoga što bi odvojilo ovaj proizvod od drugih, sličnih njemu...

Postoje li barijere za razvoj ove vrste turizma?

Naizgled da: infrastruktura, činjenica da će Termoelektrana i Rudnik nastaviti rad još vjerovatno dug niz godina. Ipak, ovo se može iskoristiti kao prednost a ne kao nedostatak.

Infrastruktura se navodi kao prepreka za razvoj turizma u Pljevljima, ali se o njoj u stvari može razmišljati kao o nečemu što se može iskoristiti u našu korist. Na primjer, voditi turiste ovim putevima je u liniji sa onim što Crna Gora u stvari promoviše a to je taj “wild beauty” i to je nešto što bi nas moglo izdvojiti, a ne nešto što je naš nedostatak. Dalje, Termoelektrana podliježe ekološkoj rekonstrukciji i nastaviće rad još dug niz godina, ali rudnički turizam se može razviti i u rudnicima koji i dalje funkcionišu i to bi možda bilo baš ono što bi turistima bilo intresantno i što bi moglo učiniti turistički proizvod unikatnim. Između ostalog, ovo bi išlo i u korist Rudnika uglja i Termoelektrane, a pokazalo bi i njihovu želju da doprinesu održivom razvoju i pripreme stanovništvo za pravednu tranziciju.

Ako se pruži šansa, znanje želi da primijeni u Crnoj Gori

Nedavno ste se vratili u CG i počeli da radite u UNDP-u. Šta vas je motivisalo da se vratite i jeli to dugoročna odluka?

Inicijalno me nostalgija vratila iz Amerike, prvo u Evropu, odnosno Italiju. Nakon što sam magistrirala turistički menadžment na Rosen koledžu u Orlandu i odradila praksu od tri mjeseca u “Meriot rizortu” na Floridi, našla sam posao kao “manager in training” u Šeraton hotelu u Milanu. Uporedo sa poslom sam spremala magistarski rad na temu rudničkog turizma i pravedne tranzicije. Prikupljajući informacije i istražujući, shvatila sam da želim da se uključim i podržim kreiranje strategija i pravaca razvoja Crne Gore kao održive destinacije, jer za to imamo veliki potencijal. Trebalo mi je malo vremena da donesem odluku, dala sam otkaz i vratila se kući, ne znajući tačno šta ću raditi. Kada sam odbranila magistarski rad u martu 2023, ukazala se prilika za praksu u UNDP u oblasti pravedne tranzicije i izuzetno sam srećna sam što sam dobila priliku da se uključim u rad ove organizacije. Nadam se da ću imati priliku da znanje koje sam sticala u svijetu primijenim ovdje. Mislim da zasada želim da ostanem u Crnoj Gori, barem dok se praksa sa UNDP ne završi, a zatim sve zavisi od prilika koje će se ukazati. Nijesam imala komunikaciju sa Vladom i Rudnikom uglja.

( Marija Mirjačić )