Kreativna ispovijest samoj sebi

Kratki eksperimentalni film mlade crnogorske autorke Ksenije Šćepanović ”The Ashtray” (Pepeljara), nagrađen je za najbolji kratki film u polufinalnoj kategoriji Svjetskog festivala studentskog filma - The Student World Impact Film Festival (SWIFF), u Americi.

Od oko 14.000 filmova iz 120 zemalja koji su aplicirali za učešće na SWIFF-u, film Ksenije Šćepanović izdvojio se i ušao u užu selekciju, a onda i dobio priznanje žirija koji je u obrazloženju naglasio da ih je “The Ashtray” impesionirao.

“U pitanju je film koji gledaoce transponuje u dubinu režiserkine kreativne mašte čime ih ostavlja ih u čudu. Vizuelne sekvence filma oduzimaju dah, ispunjene trenucima koji izazivaju strahopoštovanje i bude inspiraciju. Film je pravi dragulj, koji sjajno sija u moru bioskopskih ponuda i ostavlja trajni pečat u srcima i umovima svoje publike”, navodi se u obrazloženju.

Festival je neprofitnog karaktera, a kao nagrađena u svojoj kategoriji, zajedno sa ostalim laureatima SWIFF-a, Šćepanović će biti omogućena distribucija njenog dugometražnog igranog filma na platformi Amazon Prime Video.

“Naša misija je da vas kao mlade autore osnažimo putem međunarodne platforme, partnera SWIFF-a. Amazon trenutno u razmatranje za distribuciju uzima samo dugometražne igrane filmove, što znači da kao dio zajednice SWIFF nagrađenih, ako nekada u budućnosti kreirate igrani film, možemo ga poslati Amazonu za distribuciju”, piše u saopštenju.

Važan rezultat koji je ostvarila, s obzirom na to da je SWIFF najveći festival studentskog filma na svijetu, došao je sasvim spontano, objašnjava autorka u razgovoru za “Vijesti”.

“Film sam snimala prije dvije godine, kao zadatak za Fakultet za medije i komunikacije koji uskoro završavam u Beogradu. Međutim, zadatak je bio igrani film, ja sam se u procesu malo pogubila... Nešto me je povuklo da idem nekim drugim konstruktom i u nekom momentu sam odustala od igranog filma i došla do eksperimentalnog koji funkcioniše i kao video art”, objašnjava Šćepanović na početku.

Govoreći o filmu, autorka otkriva da je autobiografski...

“Sama ideja i priča filma u svojoj suštini nije izmišljena, već dolazi kao neka nuspojava dviju godina mog života u Beogradu. Uslijedila je kao oblik ispovijesti samoj sebi, jer kad se dese neke teške stvari ljudi obično najduže vremena provedu u izbjegavanju suočavanja sa time. Taj film je za mene bio terapeutski. Imam osjećaj i vjerujem da je čitav film nastao iz moje potrebe da olakšam svoja pluća i tijelo od svega što je bilo u meni, čak i više nego jer mi se pravio neki film ili zato što sam kreativna. Zbog toga se i bavim filmom, generalno, jer mislim da na taj način spašavam sebe i svoje najbliže”, priča autorka.

Podijeljen je u devet “momenata” i na dva “ekrana”, dodaje ona i objašnjava da gledaoca na neki način suptilno vodi kroz svoje ostvarenje.

“Film ima devet poglavlja i na početku svakog se pojavljuje tekst. U pitanju su rečenice iz Danteovog ’Pakla’ koje pružaju uvod u svako od poglavlja. To funkcioniše po principu: iks plus ipsilon, jednako je cet. To znači da je rezultat sabiranja lijeve i desne strane neko treće značenje, emocija ili atmosfera tog poglavlja. Takođe, i atmosfera mi je bila veoma bitna da bih mogla da kreiram intiman i individualan prostor između filma i pojedinca, tako da svako ima apsolutnu slobodu u donošenju sopstvenih zaključaka i načina na koji razumije film. Jedna jedina stvar koju sam željela da postignem kod svakoga jeste da se osjeti neka neprijatnost, anksioznost i strah u određenim momentima, zato što je to baš ono što sam i ja osjećala”, kaže Šćepanović “Vijestima”.

U tome joj je pomogao ostatak ekipe koju čine ljudi iz Srbije, Kosova i Izraela, jer je film jednim dijelom sniman online u Jerusalimu, dok je mlada autorka, naglašava, porijeklom iz Zagarača, a studira u Beogradu. Svi su volontirali, kako bi se uklopili u budžet koji na kraju iznosi nula eura.

“Ili ispod nule, jer sam u tom periodu imala i neke neplaćene račune. Studentski život”, šali se Šćepanović, a onda nabraja i iznosi zahvalnost ljudima koji su joj pomogli u realizaciji: Kreshnik Haxhidauti, Daniel Atiia, Ariel Jonah, Leny Halevvi, Đurđica Đurović, Max Noize.

Ipak, ona je sve kontrolisala...

“Bilo mi je bitno da iskontrolišem i ispoštujem svoju priču, jer, ipak je ta priča bila samo moja i na kraju opet jeste samo moja. Srećom, naišla sam na ljude koji su to razumjeli, prihvatili i podržali. Prilikom snimanja i montaže mi je pomogao Krešnik koji je sa Kosova, zvuk je radio Arijel Džona, na moog mother sintisajzeru što je bio neki analogni, spontani način se kreira zvuk, a to mi je bilo bitno, baš zbog intimnog i mračnog momenta u filmu koji čak nijedna ‘teška’ pjesma Nik Kejva ne bi mogla da izvede. Uvod u film je rad izraelske konceptualne umjetnice Leni Halevi koja ima junačku preciznost i strpljenje, zato njojzi hvala. Kaligrafiju na kraju je radio Maks Nojz, takođe iz Izraela. Što se tiče glumaca, tu je bila Đurđica Đurović za koju vjerujem da će biti Vivijen Li naših prostora, kao i Danijel Atije iz Izraela, iz Jerusalima. On se bavi obradom drveta, odnosno woodworking-om ili wood artom i vrlo je talentovan, a prosto mi je i svojim likom bio interesantan i eto ga u filmu. Snašao se odlično, bio je divan i istrajan u svim mojim zahtjevima i ništa nije odbio, iako u filmu ima eksplicitnih scena koje su u potpunosti realne, bez ikakvog naknadnog uređivanja i montiranja”, sumira Šćepanović.

Pola filma je snimano u Jerusalimu, a s obzirom na budžet i tada aktuelne restrikcije usljed pandemije kovid-19, to je realizovano putem video poziva i trajalo je oko dva mjeseca.

“Nije uopšte bilo jednostavno, prvo meni kao jedinki je bilo teško da verbalizujem svoje misli, zamisli i ideje, a onda je trebalo sve to prevesti na engleski jezik, uz sleng i sve druge riječi koje upotrebljavam da bih opisala ono što želim. I snašli smo se u svemu tome. Preko videa smo određivali mjesto, postavljali kameru, pronalazili osvjetljenje, adekvatan prostor i savršen ugao, a čak smo učili i da plešemo u Dis ritmu. Išlo nam je odlično”, prisjeća se autorka koja dodaje da je, uzevši to u obzir, snimanje u Beogradu bilo mnogo lakše.

Izazovna je bila i montaža, zvuk je rađen posebno za svako poglavlje, da bi na kraju sve uklopili, sredili i dobili rezultat.

“Bilo je tri ujutru, sjećam se, a na fakultetu smo bili samo Nik, ja i domar. Montirali smo u fakultetkom studiju, ali je bilo jako zabavno i to je bio prvi put da sam se pošteno upoznala sa cijelim procesom, baš zato što sam insistirala da taj film bude moja kreacija”, dodaje Šćepanović.

Kreacija je zaživjela, a autorka je svoje djelo poslala poslala na par festivala, pa se film našao u selekciji First Flight Film Festivala, a tako i u selekciji SWIFF-a gdje su projekcije bile online, putem Zoom aplikacije. A onda je stigla i zvanična potvrda da se uloženi trud isplatio.

“Drago mi je da je film vidio svjetlo i u tom festivalskom obliku, a drago mi je i što mogu svojim roditeljima i babi da kažem da je dobro što sam se ispisala sa Fakulteta političkih nauka. Šalim se, ali zaista jedina stvar za koju mogu da kažem da sam u njoj uvijek bila dobra je kreativnost, tako da mi je puno srce kada to dobija neki širi smisao, iako meni uvijek ima smisla, ali... Posebno je dobar osećaj kad se bavite nečim i povremeno dobijete potvrdu da to i valja. To je sve što sam htjela i što želim od svog rada”, iskreno govori ona, a onda prenosi utiske kada je nagrada u pitanju:

“Što se tiče nagrada, možda ne zvuči fino, ali takva vrsta priznanja mi je uvijek manje bitna od mišljenja moje porodice, prvenstveno majke i oca koji imaju široko znanje na polju filma. Naravno, svaka konstruktivna kritika i komentar mi znače i na njima sam zahvalna, ali meni je moje dvorište uvijek prioritet, kao i oni ljudi koje puštam u isto to dvorište, što je neka moja intimna selekcija. Svakako, osjećaj je super i srećna sam zbog toga”, zaključuje Šćepanović.

Da živimo, a ne preživljavamo

Šćepanović ne krije da nije zadovoljna položajem kulture u svojoj državi, zabrinjava je i položaj umjetnika, ali društva generalno, s obzirom na sve vidljiviji jaz u raznim sferama.

“Neophodno je bolje i snažnije podržati kulturu u Crnoj Gori, pogotovo zarad mladih, jer na Balkanu svi gledaju kako što prije da uteknu preko granice da bi mogli da žive, a ne preživljavaju.

Tužno mi je i porazno što je živjeti lagodan i skroman život kao umjetnik, profesor, zubar ili zanatlija danas luksuz...”, kaže ona, ali dodaje i da očekuje neko rješenje i poboljšanje stanja...

“Da smo više čitali njemačke egzistencijaliste, možda bi danas bilo lakše nego juče i možda bi sjutra bilo manje izvjesno...

Nadam se da će svevišnji političari konačno uraditi nešto pa da velike ljude u narodu slavimo dok su još živi, a ne da ih se sjetimo posthumno i da im odajemo počast putem televizijskih arhiv reportaža, i to u ono najgore vrijeme kada svi spavaju posle ručka.

Voljela bih da se nešto stvarno i promijeni, kako obećavaju i nadam se da to nije samo još jedna šarena laža koju su nam stariji obećavali kao djeci, a mi im slijepo vjerovali”, poručuje Šćepanović.

U planu dokumentarac o djedu Slobu, kauboju iz Donjeg Zagarača

Ksenija Šćepanović je rođena u Podgorici, a osnovnu i srednju školu završila je u Budvi. Tokom srednje škole je sa drugaricama realizovala tri kratka filma koja su imala uspješan festivalski život. Tada je, kaže, shvatila da želi da se bavi filmom dugoročno.

“Studirala sam FPN u Podgorici godinu dana, ali sam znala da to nije za mene, a znala sam i šta jeste. Ipak, na neki način me je bilo strah odlaska u Beograd, ali se to ipak desilo. U Beogradu svi jure, kasne, nervozni su, pa sam se zato i vratila kući u nekom trenutku”, priča Šćepanović.

A kada su u pitanju planovi za dalje, otkriva da priprema diplomski film.

“Treba da snimim svoj diplomski film. Ideja je da to bude dokumentarac o mom djedu Slobu, šarmantnom kauboju iz Donjeg Zagarača... Posle toga ne znam šta će biti, ali se nadam da će mi okolnosti dozvoliti da ostanem u polju filmu i da neću umrijeti kao socijalni slučaj”, kaže mlada rediteljka.

( Jelena Kontić )