Dvadeset četiri sata koja su potresla Kremlj

Iako je Jevgenij Prigožin odustao od pokušaja državnog udara, kada su njegovi plaćenici iz “Grupe Vagner” skoro došli do Moskve, njegova pobuna mogla je fatalno da podrije režim Vladimira Putina. Mogu proći dani, nedjelje ili čak mjeseci prije nego što nastale pukotine postanu potpuno vidljive, ali ne treba biti u zabludi: svaka kriza koja se završava samo površnim rješenjem (ili čak bez ikakvog rješenja) umanjuje Putinovu figuru, a to znači i smanjenje podrške koju mu pruža ruska elita. Protivnici su, po svemu sudeći, već bacili oko na njegov presto.

U kratkoročnoj perspektivi Putin može da prikazuje propast pobune u svjetlu koje mu odgovara. Suprotno Prigožinovim očekivanjima, narodne mase se nisu podigle i nisu se pridružile ustanku, a ruska armija je ostala na strani Kremlja, iako bez nekog posebnog entuzijazma (o tome svjedoči činjenica da su u Rostov na Donu radi suprotstavljanja Prigožinovim plaćenicima morali poslati čečenske vojnike). Ipak, vremenom će postati jasno da sve to uopšte ne pokazuje snagu Putinovog režima.

Po svemu sudeći, ni jedna ni druga strana nisu bile sigurne da mogu pobijediti. Iako je Prigožin bijesno kritikovao rusko vojno rukovodstvo, negirao je da pokušava da izvede državni udar. Naprotiv, tvrdio je da je pohod vagnerovaca na Moskvu “marš pravde” zbog vojnika koji su poginuli u Ukrajini zbog lošeg komandovanja u ruskoj armiji, ali je ta misija brzo prekinuta. Prigožin je znao da ne može preživjeti napad na Moskvu.

Situacija se za Prigožina iskomplikovala jer nije uspio da osvoji srce ruskog društva. U scenama sa gomilom koja podržava njega i njegove borce dok napuštaju Rostov na Donu (grad u kojem su vagnerovci zauzeli sve vojne objekte), glavni motiv je bio osjećaj apsurda: „ratni heroji“ su krenuli protiv ruske vojske. Ipak, većina Rusa ne podržava Prigožinovu mahnitu retoriku. Njegova zamisao čišćenja Rusije od korupcije i neodlučnosti, kroz krvoproliće, pati od nedostatka široke podrške.

S druge strane, međutim, Putinovu reakciju na pobunu teško možemo nazvati odgovorom snažnog vođe ili čak iskusnog taktičara. Osudio je udar i zakleo da će “surovo” kazniti one koji su su njemu učestvovali, ali ipak ta reakcija nije bila dovoljno brza a Putinova retorika više je ličila na paniku nego na prijetnju. Bio je to čovjek koji reaguje na događaje ali ih ne kontroliše.

Što je još gore, Putin ne samo da nije ugušio pobunu (a kamoli eliminisao Prigožina), već je dozvolio bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku da napravi dogovor koji je faktički pomogao Prigožinu da izbjegne odgovornost: šef “Vagnera” sada će živjeti u Bjelorusiji, a krivične prijave protiv njega biće odbačene. Dio Rusa smatra da zbog tog dogovora Putin izgleda smiješno slabo jer mu je, izgleda, predstavljen kao već svršen čin.

Ne treba u potpunosti isključiti vjerovatnoću da će Putin probati da se pozicionira kao veliki mirotvorac. Ali za to mu je potrebno da se ruska elita okupi oko njega. A Putinovo ćutanje nakon dogovora Prigožina i Lukašenka govori da sam Putin ne zna (čak ni sad) može li da računa na lojalnost najbližeg okruženja. Ljudi žele da on objasni zašto je uopšte oprošteno “izdajniku” Prigožinu. Možda je ustanak i ugušen, ali svijet vidi da liderstva u zemlji i dalje nema.

Naravno, Putin i dalje ima saveznike, na primjer Ramzana Kadirova, čečenskog lidera Čečenije, koji je obećao da će poslati trupe u Moskvu da se bore protiv pokretača udara. Niz ruskih funkcionera, uključujući predsjednika Dume Vjačeslava Volodina, ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova i većina gubernatora stali su u zaštitu režima.

Ipak, razlog za to što se ruska elita suprotstavila pobuni ne leži u toliko u podršci Putinu koliko u odbacivanju Prigožina. Iako je elita nezadovoljna mnogim Putinovim odlukama, uključujući izolaciju Rusije i povećanje njene zavisnosti od Kine, i mada sve češće u njemu vidi slabog i nestalnog lidera, Putin ostaje prihvatljivilja varijanta od agresivnog vođe armije plaćenika - nasilnika i bivših zatvorenika.

Ali i na Prigožinovoj strani je, po svemu sudeći, niz ruskih lidera. Na primjer, on je, izgleda, imao dogovor sa generalom Aleksejom Djuminom, gubernatorom Tulske oblasti, koja se prostire nedaleko od Rostova na Donu. U Moskvi kažu da je Djumin, koji je ranije bio zadužen za Putinovu bezbjednost, a svojevremeno se smatrao jednim od njegovih potencijalnih nasljednika, pregovarao sa Lukašenkom u Prigožinovo ime i možda čak obećao šefu “Vagnerove grupe” vojnu funkciju.

Takvo obećanje biće lakše ispuniti ako, kako neki misle, Djumin postane novi ministar odbrane Rusije - umjesto glavnog Prigožinovog neprijatelja, Sergeja Šojgua.

Za Putina je zloslutnija mogućnost da je pomoć Prigožinovoj pobuni (ili čak njena organizacija) stigla od strane snaga bliskih Kremlju, ili službenika ruske službe bezbjednosti FSB, koje predsjednika krive što dozvoljava da ukrajinski rat dugo traje. Ali, čak i da to nije tako, činjenica da Prigožin javno i drsko nije poslušao Putina i onda ostao nekažnjen može inspirisati nove pokušaje rušenja najvišeg ruskog rukovodstva.

Ko onda može zauzeti presto? Dvije su očigledne varijante: Nikolaj Patrušev, sekretar Savjeta bezbjednosti Rusije, i njegov sin Dmitrij, ministar poljoprivrede. Još jedan kandidat - premijer Mihail Mišustin, koji se smišljeno pojavio u TV novostima i prikazao svoje aktivno djelovanje tokom te krize, dok se za Putina kaže da je pobjegao na sigurno, u Valdai, daleko od Kremlja. Tu su i već pomenuti Djumin, a takođe i gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanin koji kontroliše sopstvenu moćnu naoružanu grupu.

Sve to ne znači da je Putinov kraj blizu i da je neminovan. Već se odavno šapatom vode razgovori o ruskoj eliti koja navodno hoće da ga smijeni. Ali do promjene ne dolazi. Slično Prigožinu, koji je napustio borbu u čiji pobjednički ishod nije bio siguran, ni Putinovi potencijalni rivali nisu sigurni da mogu da pobijede svoje konkurente.

Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N. R.)

( Nina L. Hruščova )