Premijer Džonson i kolumnista Boris

Premijer i višak kilograma

Boris Johnson ponovo jaše! Osebujni pisac, kolumnist, gradonačelnik Londona i premijer Ujedinjenog Kraljevstva vraća se u javni prostor te će svake subote imati rezerviranu kolumnu od čitave stranice u Daily Mailu, britanskim novinama s nakladom koja na dnevnoj bazi prelazi milijun primjeraka. Čitatelja neće faliti - to je sigurno, što je potpuno i očekivano imajući na umu da Daily Mail vješto kombinira senzacionalizam kakav je svojstven tabloidima s ozbiljnim pričama, investigativnim novinarstvom i autorima, majstorima oblikovanja javnog mišljenja. Daily Mail je želio zaintrigirati javnost, te je objavio teaser s naslovom kako će novog kolumnista, eruditu, čitati i u domaćem Parlamentu, ali i širom svijeta.

Kada su objavili da se radi o Borisu Johnsonu, javnost i nije bila pretjerano začuđena, ali je zabava gotovo odmah krenula. Prvo je javno optužen da je prekršio tzv. ministarski kodeks, koji zahtijeva da bivši premijeri prije svakog poslovnog angažmana pribave suglasnost Savjetodavnog tijela za poslovne angažmane. Johnson je zatražio suglasnost, ali samo pola sata prije nego je njegova nova funkcija javno obznanjena. Kao da je želio reći - ne možete mi ništa, ali ipak poštujem regule.

Prva kolumna novog-starog kolumnista, mišljenja smo, bila je naprosto urnebesna, jednostavna i svakodnevna s profinjenim humorom, stilizirana, a opisivala je njegovo iskustvo mršavljenja s lijekom Ozempic. Dakle, radilo se o tome kako jedan bivši premijer, dio društvene elite muku muči s viškom kilograma. Svjestan je Boris kako je pretilost bolna točka mnogima, poglavito pred ljetnu sezonu, ali on borbu s viškovima na delikatnim zonama opisuje komično, relaksirano, i na kraju čovjek shvati kako je sve to ustvari nebitno. Ako bismo tražili neki dublji smisao te prve kolumne, rekli bismo da se radi o prihvaćanju sebe, onakvih kakvih jesmo. To i jest istina, a mnogima je to lijepo čuti pogotovo kada dolazi od jednog osobenjaka kakav je sam Boris Johnson. Kaže da, dok je još bio premijer, primijetio je neobičan fenomen u svom kabinetu - vidio je da je nekoliko članova njegovog tima drastično promijenilo izgled. Neki kao da su dobili novi izgled lica, drugima je vrat napokon bez napora izronio iz ovratnika. Drugima se silueta promijenila nabolje, pa je Boris pomislio kako postoje samo dva moguća odgovora: ili su se beznadno zaljubili ili se planiraju kandidirati za vodstvo torijevaca - malo zdrave autoironije nije naodmet. Otkrio je Boris kako se radi o lijeku Ozempic, koji se injektira u abdomen i drastično smanjuje apetit. Pokušao je s tim, kile su se topile, apetit se gubio, ali se nije osjećao dobro i prestao je. Prihvatio je sebe - da se naslutiti iz kolumne, možda će se okrenuti nekim novim metodama, a jedno je sigurno, podsjetio je javnost na ono što se u sapunicama nazivalo “i bogati plaču”, dakle da su i bivši premijeri poput njega samo ljudi od krvi mesa koji noću izvode desant na kuhinju i muku muče s posljedicama.

Nada svakom studentu književnosti

Johnson se inače potpuno uklapa u jedan takav novinarski profil kakav je Daily Mail. On sam bi komotno mogao biti dio gotovo svake rubrike tog britanskog dnevnog lista. Ima nešto aristokratskog u njemu, kraljevska obitelj je uvijek tu negdje u britanskom društvu, zatim odnosi sa saveznicima, aktualne teme, malo znanosti i kulture, ponekad doza književnosti, nezaobilazni celebrityji - u svim tim rubrikama Johnson je ostavio djelić sebe, bilo kao autor, a često i kao protagonist. Kada je napuštao premijersku funkciju i predavao štafetu Liz Truss i “suosjećajnoj konzervativnoj vladi”, Johnson je rekao kako će se, poput rimskog Cincinata, nakon što je ostvario političke ambicije, vratiti svome plugu, sinonimu za seljački način život.

Stari lisac Boris je potpuno svjesno zagolicao maštu javnosti koja nije bila sigurna, a latinisti nisu pomogli razjasniti, da li je Cincinat ostvario iz sela drugi povratak u politički život. Ostalo je potpuno nejasno planira li i odlazeći premijer isto. Rimsko carstvo i klasični jezici oduvijek su fascinirali Johnsona. Od prestižnog Etona pa i Balliol Collega na Oxfordu, gdje je i diplomirao. Klasični jezici su danas postali gotovo raritetnog karaktera, imputira im se da su gotovo potpuno beskorisni, nezanimljivi, mrtvi, a dobivaju još svakakve epitete. Borisu su čini se jako koristili u njegovom čitavom javnom djelovanju - i to ne samo kada recitira na klasičnom grčkom u Ujedinjenim narodima, njegovi govori su živi, artikulirani, ponekad plitki, ali s uzvišenom retoričkom vještinom.

Bivši profesori ga baš ne hvale, navode kako je vjerojatno bio najgori student kojega im je prestižni Eton ikad isporučio. Filozof Anthony Kenny, koji mu je također bio učitelj, reći će kako nije previše naučio od istinitosti i mudrosti, ali jest kako napraviti duhovite i briljantne govore. I knjige, moramo dodati. Kada je 2006. godine izašla njegova knjiga “San o Rimu”, to je bilo ogromno osvježenje na polju klasične literature. Duhovita, provokativna, ponekad i lascivna, knjiga je uspoređivala stanje aktualne Europske unije s dinamikama Rimskog Carstva, otprilike na tragu hoće li i kada propasti. Kada je 2014. napisao “Faktor Churchill”, tog antologijskog britanskog premijera briljantno je predstavio kroz suodnos osobnog i političkog života, odnosa s ocem i anegdotalnih humoreski. Subotom će kolumnista Boris imati priliku osebujnim stilom uveseljavati publiku, suptilno oblikujući javno mnijenje čekajući novi povratak u političke vode.

(oslobodjenje.ba)

( Pavle Mijović )