Spisateljice i ženski likovi da nastupe na polju umjetnosti i rodne osviještenosti

Prof. dr Slavica Perović, istaknuta lingvistkinja i spisateljica, koja se kroz svoj rad bavi pitanjem ženskog autorstva smatra da misao da ideje o nekom specifično ženskom pismu i ženskom peru služe dodatnom perpetuiranju patrijahalne hijerarhije u kojoj su žene uvijek nešto slabije.

Ona navodi da, kada je žena odbila da bude samo lik u muškoj književnosti, počela je sama da piše i za nju ne treba da važi neki posebni kriterijum ženskog pera već jedan univerzalan kriterijum: da to što piše bude dobro.

Koja je pozicija žene u umjetnosti - kako su prikazane u poeziji, prozi, na filmu, kako se taj prikaz mijenjao vremenom, da li postoji zajednički imenitelj za svaku epohu, kada je riječ o našem prostoru?

Pitanje je kompleksno, idealno je za institucije kao što su univerzitet ili neki specijalizovani institut za studije roda ili pak akademiju nauka. Jedno sveobuhvatno longitudinalno, pritom interdisciplinarno istraživanje, poteklo iz ovih institucija dalo bi obuhvatan odgovor. Ono što ja mogu da kažem ne podrazumijeva iscrpan obuhvat umjetničkih djela, niti je dovoljno analitično, stoga, zaključke treba uzeti kao moje lične, proistekle iz subjektivnog i intimnog razumijevanja umjetničkog djela. Ali, kada bih onako, impresionistički, i bez velikog udubljivanja kazala kako je žena u poeziji često prikazana idealizovano i objektivizovano, u prozi stereotipno i viktimizovano, a na filmu karikaturalno i golo, možda ne bih mnogo pogriješila. Iz tog suda izostaje istorijski period i pravac kojem djelo pripada, nisam navela da li su stvaraoci muškarci ili žene ni kako to korespondira sa kontekstom društvenog trenutka, ukusa publike i profitabilnosti datog medija, ali možda, ipak, nisam krupno pogriješila. No, kada se ukrste vremenski period i umjetnički pravac kojem djelo pripada sa ukupnim društvenim razvojem, a naročito sa muškim ili ženskim autorstvom, slika postaje kompleksnija, a kriteriji za klasifikaciju sofisticiraniji. U tom smislu, moguće je kazati da se u savremenom crnogorskom stvaralaštvu prikaz žene mijenja od veće objektivizacije ka manjoj, od veće viktimizacije ka manjoj, pa hajde, da se kaže, od veće karikaturalnosti i karnevalizacije ka manjoj. Emancipatorski trendovi označili su krupno pomijeranje ka jednom kompleksnijem i humanijem portretisanju stvarne žene od krvi i mesa u umjetnosti. Mora pritom da se postave jasne granice gdje u ova tri medija prestaje umjetnost, a počinje zabava, ovo naročito važi za film, jer ovo naše doba ozbiljno ugrožava navedene žanrovske granice postojanjem ostvarenja hibridnog karaktera.

Kako izgledaju i koliko su različiti pristupi pisaca i spisateljica, koliko je djelatan muški i ženski princip u savremenoj književnosti?

Danas postoji ogromna produkcija i čovjek ne može sve ispratiti, ali moj uvid pokazuje da pisci u svojim djelima nemaju mnogo heroina, njihovi protagonisti su muškarci na raznim mjestima herojskog ili antiherojskog spektra. Književnice, s druge strane, vrlo često pribjegavaju autofikciji i kreiraju upečatljive ženske likove, ali ne postoji kulturni ambijent gdje bi one pomjerile društvenu i rodnu zbilju naprijed ili, pak, svojim kritičkim tonovima uticale na promjenu perspektive na ženu. Nepostojanje adekvatne kritike dio je odgovora. Uz to, moguće je da takvoj pogubnoj statičnosti doprinosi boravljenje u prošlosti, odnosno, fikcionalizacija i glorifikacija života crnogorskih pretkinja. Takva djela otimaju sliku tredicionalne žene od zaborava, ali i fiksiraju njen status i položaj koji zbog vremenske distance dobija sfumato potencijalnog ideala, a možda čak i ton poželjnosti. Takvo veličanje žene označava istorijski i književni hod u mjestu bez obzira na lijepe riječi kojima je poduprt. Ono šalje poruku da je prošlost dobra, da je patrijarhalna tradicija dobra, stoga vrijedna književne teme.

Koliko se slika žene u poeziji razlikuje od one u prozi?

Poezija se manje čita od proze, i ona koju ja pratim bavi se refleksivnim i filozofskim temama, unutrašnjim stanjima čovjeka i njegovom sudbinom i to radi jezikom koji je kriptovana emocija. Ko ne umije da raspakuje emocju iz poezije uzalud je čita. Možda je to razlog zbog kojeg je poezija manje popularna od proze, lična perspektiva, zakučasta misao, introvertnost i pjesnikovo unutrašnje oko mora da dotiču čitaoca, inače ništa se ne dešava. Moderni čovjek se ogradio od emocije kao ljuskar krljuštima. Ako poezija ne uznemirava, ne raduje, ne oduševi ili rasplače ona je promašila. Srećom, Emili Dikinson se umnožila u mnogo snažnih pjesnikinja koje pjevaju o sebi i o svijetu. I svijet i žena o kojoj pjevaju crnogorske pjesnikinje može biti jaka ili slaba, ranjiva ili odvažna, ali ona predstavlja središnji lik poezije i sve je u njihovoj poeziji daleko od objektivizacije žene. Pjesnikinja je subjekat. Žena u njenoj poeziji je subjekat. To je velika promjena. Prozno stvaralaštvo, s druge strane, naročito roman, dobija veliku prominenciju i postaje popularan, a film se odaje drugim i drugačijim strastima od onih čisto umjetničkih, često pod patronatom boga Mamona. Film je skup medij, ne može sebi dozvoliti da finansijski podbaci. Recept, što se tiče naše teme, prilično je poznat: žena najčešće nije protagonista, nije nadrasla svoju zadatu društvenu i rodnu ulogu i često je gola. Krajnje pojednostavljeno, ona je sa svoje rodne uloge često svedena na ulogu svoga pola. I - mora biti lijepa. Danas svi moraju biti lijepi. Ko nije, ima da se kupi. Kada smo kod toga, ni roman kao prozna forma nije imun na profit pa je dosta izlizana teorijska paradigma "muškog stvaralaštva" i "ženskog pera" velikom brzinom zamijenjena paradigmom "kako napisati bestseler".

Mentalitetski predložak kako (ne)fikcionalizovati ženu u umjetnosti proizišao je iz jednog mog istraživanja iz oblasti kognitivne lingvistike u okviru teorije konceptualne metafore koje sam sprovela na univerzitetima u Crnoj Gori. Ispitanici su bili studenti druge i treće godine i najčešće su ženu metaforzovali kao krhko i lomno biće, a to je bio cvijet. To je bila dominantna metafora. Cvijet je statičan i nemoćan, lijep i dekorativan. Zamjenjiv, takođe. Ako nije bila ruža, žena je bila čokolada, zlatni prah, princeza, a druga po učestalosti bila je konceptualna metafora žena je necjlovito biće, a jezičke realizacije su bile: podrška muškarcu, pokretač muškarca, pola svijeta, biće kojem treba zaštita i slično. Iz navedenog se vidi da studentkinje i studenti ženu vide kao nejako, nesamostalno i nezavisno biće, individuu kojoj treba dopuna i zaštita. Starinska metafora žene kao slabijeg bića izgleda da perzistira i u ovo novo, moderno doba uprkos svim trendovima emancipacije koji su se dešavali u društvu, u zakonima, u radnom okruženju i u jeziku. U filmovima je to najvidljivije, žensko tijelo otjelovljuje kvalitete dekorativnosti, statičnosti i ranjivosti. Uvene jedan cvijet - daj drugi u karakterizaciji likova koje stereotipno prikazuju ženu. Neke televizijske serije novoga doba negledljive su upravo zbog toga.

Očekujete li da će se ova stereotipna slika nastaviti ili mislite da će vrijeme velikih društvenih promjena koje su na vidiku nešto promijeniti?

Da, možda važnije od toga kako su žene prikazane u ovim trima medijima jeste pitanje kako će biti prikazane u budućnosti. Neće to biti unisoni pristup, krupna ideološka i društvena raslojavanja već su na djelu. U određenom smislu klatno ženske emancipacije pomjerilo se do svoje krajnje tačke i mnogi su nagovještaji da ono počinje polako da se pomjera ka mirnom centru u kome nema mnogo žena, a nisu ni glasne. Ponečemu od toga već svjedočimo. Stvarnost i umjetnost povezane su mnogim vezama od direktne inspiracije do čiste nužde da se umjetnički preradi takva stvarnost. S jedne strane, možda će morati da se piše "Drugi pol" jer je zabilježeno da postoje preko trideset polova u zavisnosti od hromozomske raspodjele u ljudskom tijelu, a možda će se knjiga zvati "Drugi polovi", s obzirom na to mnoštvo. S druge strane, paralelno sa takvom stvarnošću jedna distopijska ideja iz Služavkine priče mogla bi da značajno oboji žensko vrijeme prerastajući iz antiutopije u zasad limitiranu realnost.

Naime, pokret "tradicionalne supruge" (trad wives) s obje strane Atlantika ima sve više pristalica i zagovara rađanje (na engleskom produce) što više bijele djece koju bijele žene rađaju svojim bijelim muževima. One ostaju kod kuće da djecu njeguju i muževe dočekuju kada se uveče vrate s posla. Ovo je najmanje dva u jedan, patrijarhat plus rasizam. Minus žene na tržištu rada. Pozitivna vrijednost porodice reaktualizuje se u novom svjetlu sa drugačijim presupozicijama. Centralna premisa novo-starog koncepta porodice zasnovana je na ženi koja ulogu njegovateljice uklonjene iz javne sfere djelovanja prihvata voljno, rado i bez nadoknade. Jesmo li to počeli da gledamo retrogradne procese na djelu, živimo li modernu sagu o ženi, ali premotanu unazad? Ovaj zaokret udesno potpomognut uvijek spremnom crkvom mogao bi da ozbiljno ugrozi legat Klare Cetkin i Roze Luksemburg s jedne strane, i Simon de Bovoar i, recimo, Doris Lesing, s druge strane i savremenoj ženi dodatno izoštri optiku na društvene tokove koji njoj određuju sudbinu. Mislim da je potrebno da se žena svojim stavom odredi spram izbora koji joj se nude. Može se lako desiti da žilavi patrijarhat i neotradicionalizam svežu luk nad emancipovanom ženom Crne Gore i ugroze neke od najvažnijih demokratskih tekovina društva u kome živimo. U tom svjetlu mene više interesuje kako će umjetnici ženu slikati u budućnosti. Koje će teme birati kako će ženu u umjetnosti portretisati i tako odgovoriti trenutku.

Koji je prvi test toga o čemu govorite? Kako se to u ozbiljnim društvima rješava?

Prvi test ideologije jednog društva je tretman žene, a u tom tretmanu prvo pitanje glasi: čije je ženino tijelo? Stoga je feminizam bitan da kaže ženino tijelo je ženino. Ne radi se tu samo o ženi, radi se o kritičkoj perspektivi koja podrazumijeva multidisciplinaran pristup gdje se napušta dualistička perspektiva koja stavlja muško naspram ženskog, um naspram tijela, razum naspram osjećajnosti i prihvata procesno razmišljanje i to kako pojave nastaju i šta sa njima učiniti. Opozicije ustanovljuju hijerarhije dok procesno razmišljanje omogućava razumijevanje dinamičkih odnosa i promjena koje se dešavaju u tim odnosima. Feminizam je politička i intelektualna avantura u potrazi za jednakošću lišenom hijerarhije, slobodom lišenom dominacije i pravdom lišenom nasilja. Nije feminizam o ženi nego o cijelom društvu kojeg je žena dio, mada se nad njom kao slabijom egzircira moć, čemu učestalo svjedočimo u posljednje vrijeme. Vidjećemo koji će pravci društvenih, političkih, ekonomskih i geopolitičkih tokova hraniti pisce i spisataljice u budućnosti, drugim riječima, vidjećemo gdje će oni locirati mjesto drame. Da li će preživjeti tradicionalna ženska nesolidarnost i građanski kukavičluk?

Kako ocjenjujete rad savremenih crnogorskih pisaca i spisateljica na ovu temu?

Moderni mladi pisci i spisateljice u Crnoj Gori poznaju feminističku teoriju, a upoznati su dobro i s nasljeđem patrijarhata. Ne glorifikuju ga tako što glorifikuju ženu toga doba. Književnost, kako poezija, tako i proza, puna je traume iz tog porodičnog establišmenta, trauma progovara kroz poeziju buntovnih pjesnikinja, govori kroz trraumu hrabrih mladih spisateljica i onih srednje generacije, a bogami i pisaca. Umjetnički artikulisana pobuna je velika pokretačka snaga, možda agregacija te snage i toga glasa nije trenutno u punom zamahu, ali ne znači da ne postoji i da neće biti vidljivija. U takvom stvaralaštvu vrijeme i okolnosti su na strani stvaraoca i na strani ženskih likova u njenom, odnosno, njegovom djelu. Behdel-Volas test iz filmske industrije je vjerovatno dobar nedeklarativni pokazatelj o tome gdje je središte radnje i koja je tema radnje kada su portretisani muški i ženski likovi. Književnice mlađe generacije shvatile su da žena, njeno biće, njeni problemi i osobenosti intelektualnog i emocionalnog svijeta predstavljaju sasvim dobru temu o kojoj se može inspirisano pisati.

Muškarac ne mora biti tema njihovog razgovora da bi se publika zainteresovala za takav roman ili neku drugu književnu formu. Namjerno ne pominjem imena spisateljica i pisaca, kao ni njihova djela, nego dajem sumarni pregled i mišljenje da se ne bi desilo da nekog navedem, a nekog izostavim, da nekom dam više pažnje, nekom manje. Ako iz nove osviještenosti, voljne ili nevoljne, jer takva su vremena, nastaju značajna djela sa protagonistkinjama vrijednim pisanja, čitanja i gledanja onda je na književnoj kritici da to poprati i da kreira kanon.

Znamo da je kanon prirođen muškarcima kao što je dim cigara prirođen muškom klubu. Ali, klubovi se otvaraju i za žene, a odavno je zabranjen duvanski dim u zatvorenim prostorijama. Dakle - provjetravanje kanona, sudova, predrasuda i pristrasnog mišljenja. Spisateljice i ženski likovi da nastupe na polzu umjetnosti i rodne osviještenosti. Samo tako možemo u Evropu. I samo tako žena neće biti idealizovana, objektivizovana ili trivijalizovana.

( Nina Vujačić )