"Poezija je sintetizirajuća sila za ljudsko postojanje"

Nedavno objavljen prijevod značajnog djela francuskog epistemiologa i hermeneutičara, istraživača u područjima znanosti, također i autora danas nezaobilaznih, izvanrednih djela, ogleda iz književne estetike, odnosno poetsko-filozofskih studija na niz tema koje se bave odnosom pjesničke imaginacije i ljudske stvarnosti, “Poetika sanjarije”, izvorno objavljena 1960. godine u Parizu, prilika je da se ponovno osvrnemo na važnost djela ovog jedinstvenog autora, koje je kod nas, kao uostalom i u brojnim drugim sredinama, steklo kultni status. Ovo je ujedno prvo hrvatsko izdanje čuvenog naslova ovog prvotno matematičara i fizičara, potom filozofa, znanstvenika koji je isprva djelovao na području filozofije znanosti, gdje je zastupao “eksperimentalno razmišljanje”, kojim je težio dokinuti opreku između znanosti i umjetnosti.

Gaston Bachelard (rođen 1884. godine, preminuo 1962.), radio je prvo kao profesor fizike i kemije, potom, od 1940 - 1954. kao profesor filozofije i povijesti znanosti na Sorbonni. Bio je jedan od pokretača smjera “nouvelle critique” ili nova kritika, koji se između 1920-ih i 1950-ih godina razvio među književnim teoretičarima koji su nastojali odvojiti proučavanje književno-umjetničkog djela od autorske namjere i morala, ali i od kritičarskih osjećaja, ideologija i sudova, uzimajući u središte pozornosti lirsku pjesmu kao autonomnu cjelinu, odnosno koncentrirajući se isključivo na tekst, što isključuje društveni, ideološki i povijesni kontekst.

Ovaj pristup analizi književnih tekstova karakterističan i za Bachelardova danas već čuvena djela, među kojima su “Poetika prostora”, “Plamen voštanice”, “Psihoanaliza vatre”, “Voda i snovi”, “Zrak i snovi”, “Zemlja i sanjarije o počinku”, “Zemlja i sanjarije volje”, “Poetika sanjarije”…, djela koja su na jedan način nadahnula, usmjerila, odgojila nizove generacija estetičara, psihoanalitičara, književnih teoretičara, pjesnika, etnologa, antropologa, sociologa, povjesničara umjetnosti i drugih…

Iako njegova filozofska misao nije oblikovana niti u kakvu sustavnu i sintetsku doktrinu, Bachelard je svojim djelom razvio vlastitu sliku svijeta i znanosti koja stvara svijet, ostvarujući neodvojivost spona što ih čine pomirljivosti i prirodne približenosti između filozofije, filozofije znanosti i pjesničke imaginacije, uspjevši zakoračiti i razgrnuti, rastvoriti čitavo jedno bogatstvo do tada na tako poman i akribičan, analitičan i argumentiran, erudicijski pouzdan način ne posve upoznatih prostora.

Njegov se rad, a što također karakterizira i knjigu “Poetika sanjarije”, na svoj jedinstven način protivi uporabi apstraktnih teorijskih sustava. Jedno od Bachelardovih značajnih ranih djela, u kojemu se bavi analizom napretka znanstvenog duha koji se zbiva kroz negaciju ranijih spoznaja, odnosno kroz “filozofiju ne”, kako djelo i nosi naziv (“La Philosophie du non”, 1940.) ne poziva istovremeno na filozofiju negacije.

Razumjeti duh, kako ga shvaća Bachelard, a u tome upravo i sagledava obrat znanstvenog duha, znači razumjeti ono čemu on govori “ne”, misleći pri tome na oslobađanje od povijesti zabluda, od lažne znanosti. On je zastupao ideju otvorene filozofije, a znanstvenu kulturu vidio je kao integralni dio opće kulture, dok je kao osnovni i najdublji oblik znanstveno-tehničke spoznaje držao stvaralačku imaginaciju.

Fenomen pjesničke imaginacije, koji je okupacija svih njegovih filozofsko-poetoloških eseja ispisanih znanstvenom pronicljivosti, također svakako i “Poetike sanjarije”, klasificirao je arhetipsko simbolički kao dijelove elementarne filozofije, odnosno kroz elemente zemlje, vode, zraka i vatre, kroz koje Bachelard čita skrivena načela umjetničkog djela. Ono što ga je zanimalo jest približavanje karakteru bivstvovanja prirode u cjelini, ondje gdje je subjekt vezan prvobitnim vezama, koje su u analizi ovog filozofa i psihoanalitičara pomno, suptilno otkrivene.

Tako Bachelardova djela, a što izrazito vjerno demonstrira i “Poetika sanjarije”, pokazuju ovog znanstvenog poetu kao plodnog istraživača dubinskih aspekata subjekta, koji stvara jednu vrst “fenomenologije psihoanalize podsvijesti”, gdje je - rečeno njegovim riječima, “fizika činjenica podčinjena fizici značenja”.

Stoga čitatelju njegovo djelo, umjesto znanstvenih teorija, nudi nizove pomno uočenih, probranih, analiziranih i brojnim literarnim primjerima argumentiranih karakteristika čvrstih utisaka, stečenih dubinskim poniranjima u samome raciu teško dokučive duševne prostore.

Sve to obilježava i “Poetiku sanjarije”, djelo koje se također bavi ovim istraživanjima, poznatom Bachelardovom fenomenološkom metodom ulaska u komunikaciju s pjesnikovom stvaralačkom svijesti. Očaranost pjesničkim slikama daje tim slikama, kako autor kaže, “trajnu subjektivnu vrijednost”, premda je njihova objektivnost upitna, teško odrediva.

“Poetska slika može biti klica jednoga svijeta, klica imaginarnog univerzuma što nastaje u dodiru s pjesnikovom sanjarijom.”

Bachelard dakle i ovdje traga za “iskonskom moći” pjesničkih slika, teži dohvaćanju (a u tome zadivljujuće umješno i spretno uspijeva) samoga bića njihove izvornosti. Cilj njegove metode uvijek je produbiti psihologiju zadivljenja - i knjiga koja je sada pred nama jedna je studija, ovoga puta ljudske sanjarije, no ne i sna - učinjena sa mnogo radosti i užitka, sa izrazitom i gotovo čulnom profinjenosti, gdje se tananošću mentalnih i intuitivnih zahvata u dubine podsvijesti zahvaća u jednu vrst vrela, na kojemu se obnavlja i uvećava osjećanje radosti, bogatstva činjenice samoga življenja.

Sanjarija je tako očitovanje anime, osvještava nam Bachelard, jer je san muški, dakle pripada animusu, dok je sanjarija ženska. Pozivajući se tako i u ovome svome djelu na C. G. Junga i njegovu spoznaju o dvojnosti ljudske psihe, koju je razmatrao pod dvostrukim znakom animusa i anime, koji istodobno postoje, katkada u skladu, katkada u sukobu, unutar svake žene i muškarca, autor nas razbuđuje za svijest o tome da je sanjarija lišena drame, događaja, povijesti, da u sanjariji čovjek pronalazi neku vrst smiraja, počinka, sigurnoga skloništa, odmorišta, a to je, “žensko stanje duše”.

U sanjariji otkrivamo blagost, sporost, mir življenja, za razliku od sna, koji je često obilježen grubim elementima muškoga, animusa. Dok noćni san može rastrojiti dušu, ispuniti je strahovima, sumnjama, zapitanostima, također i ludosti započete tijekom noći prenijeti u dan, sanjarija pomaže duši koja ustrajava u svojim sanjarijama, koja im je vjerna, da sebe izgrađuje kroz te sanjarije, i da izgrađuje svoj svijet, uz njihovu pomoć. Upravo to se događa sa pjesnicima.

Svijet sanjarije je svijet pouzdanog - svaka je misao Bachelarda prožeta osjećanjem svečanosti zbog osjećanja veličanstvenosti kojega čovjeku dopušta boravak u imaginarnom svijetu. Osim toga, pokazuje on u ovome djelu, sanjarija je “materia prima književnoga djela. Sanjamo čitajući - sanjarija koja djeluje poetski održava nas u prostoru duboke prisnosti, koji nema granica.”

U nekoliko poglavlja ovoga djela Bachelard dolazi uistinu do određenih vrhunskih i nezaboravnih uvida, koji daju doprinos kako književno-znanstvenim proučavanjima i poetikama, tako i psihoanalizi, i svakako nije pretjerano ukoliko ga se nazove i iznimnim, važnim psihoanalitičarem, premda se on sam od tih proučavanja odvaja i ide dalje, specifičnim tijekom svoga stvaralačkog impulsa koji je protivan zadatosti i okvirima, krutim i konačnim oblicima, već preferira otvorenost, mnoga prožimanja i preplitanja, protočnost, fluidnost.

Sve to dakako diktira sam tvorbeni jezik njegovih eseja sa jedne strane, težnja znanstvenom ogledanju i prodiranju u slabo istražene dubine konkretnog predmeta istraživanja, kao i iznimno velika, bogata kultura užitka u čitanju, poznavanja svijeta knjiga, književnosti i filozofije naročito.

Tako će u posljednjem poglavlju knjige, nazvanom “Sanjarija i kozmos” filozof, esejist, književni kritičar, psihoanalitičar Gaston Bachelard ustanoviti kako “poetska sanjarija oživljuje svijet prvobitnih iskaza. Riječi svijeta žele načiniti rečenice. U kozmičkoj sanjariji pjesnik sluša i ponavlja. Pjesnikov glas je glas svijeta.”

Samoga sebe (ali i one koji ga u naivnoj očaranosti ponovno čitaju) nazivajući obožavaocem samotnoga čitanja, proučavajući i u ovome djelu bogat i važan život ljudske imaginacije, Gaston Bachelard iznalazi kako je u našoj psihi prisutan prirodan nagon za sanjarijom, čija je jedna od nemalih zadaća da nas oslobodi od tereta života. Sanjarija našoj psihi nudi jedan ustrajni kontinuitet počinka.

Iznimno je važno i poglavlje “Sanjarije k djetinjstvu”. Ovdje autor usmjerava čitaočevu pažnju na veoma duboke sanjarije, koje nas oslobađaju naše vlastite povijesti, uslijed kojih se oslobađamo naše pripadnosti bilo čemu, izuzev osjećanja pripadnosti kozmosu, a koje nas povezuje sa svijetom. To su univerzalne, općeljudske sanjarije, kakve se doživljavaju tijekom velikih samotnih trenutaka u djetinjstvu.

Određeni trenutci djetinjstva mogu se nazvati - tako ih naziva autor - “trenutcima iluminacije”, trenutcima čistog poetskog bivstvovanja. Ono što su nam takvi trenutci još u djetinjstvu dali kao našu specifičnu ljudsku povlasticu, jest činjenica da smo se tijekom takvih trenutaka osjećali, a to i na dalje možemo obnavljati sanjareći, kao slobodna bića.

Jer kozmičnost našega djetinjstva ostaje u nama tijekom cijeloga života, i mi je i nadalje oživljujemo sanjareći, ustanovit će autor. Pozivajući se tako na jednog od svojih omiljenih pisaca, Henrija Boscoa, filozof nam približava pojam imaginarnog pamćenja, onog pamćenja koje nas u odrasloj dobi poziva da ponovno proživimo svoje djetinjstvo u imaginaciji. Tako će Bosco u svojoj pripovijetci “Hyacinthe” kazati:

“Jer, dok je sve bilo poništeno u mome pravom pamćenju, sve je nasuprot tome živjelo s nevjerojatnom svježinom u imaginarnom pamćenju. Usred golemih prostranstava ogoljenih zaboravom, neprestano se iskrilo to čudesno djetinjstvo za koje sam nekoć mislio da sam ga izmislio. Jer, to je bila moja mladost, samo moja, ona koju sam si stvorio, a ne ona mladost koju mi je nametnulo izvana jedno tužno nastavljeno djetinjstvo.”

Zapisana sanjarija o djetinjstvu tako nadmašuje ono što je pisac, a time, posredstvom književnosti i čitalac, uistinu doživio. Sam Boscoov pripovjedač u daljnjem tekstu kaže kako se je kasnije u životu često vraćao “bezazlenim nasladama tog pamćenja”, pamćenja koje je u stvari bilo plod imaginacije, ili sanjarije.

Bachelard će potom primijetiti kako je tu posrijedi prava granična psihologija, jer je Bosco na taj način živio između povijesti i legende, između pamćenja i imaginacije.

Svakako, Gaston Bachelard tako i ovom svojom knjigom ostvaruje jednu specifičnu, poetsku analizu čovjeka, uzimajući pjesničke spoznaje kao spoznaje koje stoje ravnopravno, ukoliko ne katkada i nadređeno, onim psihološkim. Težnja njegovog cjelokupnog djela, a u “Poetici sanjarije” to izrijekom i kaže, jest “pokazati kako je poezija sintetizirajuća sila za ljudsko postojanje.”

Sa druge strane, ističe i pokazuje kako sve što je otvoreno k djetinjstvu ima duboku, iskonsku moć, jer nas približava arhetipovima, približenost sa kojima se u nama obnavlja životna sila, povjerenje u život sam, u tijek njegovih procesa, u radost i snagu, a sve to nam pomaže da ustanovljujemo, kreiramo, volimo svoj svijet.

No sanjarije k djetinjstvu su tu kao jedan dio koji može poslužiti kao vrst komplementarne psihoanalize pri susretu čovjeka sa njegovim potisnutim i dubokim traumama, u njihovom osvještavanju, približavanju ka svijesti - put ka čemu je upravo sanjarija - kao i postupnoj razgradnji trauma. Bachelard ovdje citira belgijskog pisca i kritičara Franza Hellensa, koji u knjizi “Documents secrets” kaže:

“Čovjekovo djetinjstvo postavlja problem čitava njegova života. Zadatak zrelog doba je naći rješenje.”

A Bachelard pokazuje i nadalje, kako poetske moći ljudske psihe tu mogu pomoći, konkretno i u poglavlju “Sanjarev cogito”, upravo stoga, jer je sanjarija onirična aktivnost u čijem središtu ipak opstoji tračak svijesti, sanjarev cogito. Sam sanjar prisutan je naime u svakoj sanjariji, a koliko god ona traumatična bila, sanjara ne napušta istovremeno osjećanje sreće, jer je sanjarija ta koja mu stvara osjećanje dobrodošlice, blagostanja u svijetu.

Jer, kada pjesnik obnovi sliku svijeta kroz imaginarnu sanjariju, to čitatelju pomaže da obnovi svoje kozmičko zdravlje.

Prije kulture, svijet je mnogo sanjao, kazat će autor, mitovi su potvrda te velike kolektivne sanjarije, na koju opetovano poziva ovo značajno djelo Gastona Bachelarda, a riječ je svakako o književnoj poslastici koja će pronaći svoje brojne poštivaoce, ne samo u trenutnome času svoga pojavljivanja.

(Prometej.ba)

( Tatjana Gromača Vadanjel )