Priča o turističkom vizionarstvu
Kako je otac Antuna Mađara bio arhitekt u Budimpešti, Antun je bio “vičan arhitektonskom projektovanju”, kako kaže Zoltan, pa je “predloške” za arhitektonske projekte sam izradio
Sudski spor koji se skoro pa dvije decenije vodi oko vlasništva nad imovinom u Zelenici - uključujući i Hotel “Plaža” - koja je nacionalizovana u aprilu 1948. godine i koja je u trenutku nacionalizacije pripadala Adorjanu Mađaru (Adorján Magyar) i njegovoj sestri Idi, udatoj Bauman (Baumann), još uvijek nije okončan - a kako sada stvari stoje, daleko je, nažalost, porodica Mađar - Adorjanovo potomstvo - Tinda Mađar Bulatović i njena braća Čaba (Csaba) i Zoltan (Zoltán) - od ostvarivanja svojih vlasničkih prava.
Dakle, ne govorimo isključivo o Hotelu “Plaža” - koji je lociran na samoj obali, uz posljednju stanicu nekadašnje uskotračne željezničke pruge Gabela - Hum - Uskoplje - Zelenika, ukinute sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka - već i o parku sa sjeverne strane hotela, od obale do puta i nekadašnje pruge, te o tri vile s one strane puta, koje su odavno u ruševnom stanju - i o gustoj šumi koja sve to okružuje. Govorimo zapravo o cijelom imanju i o (bivšim) vlasnicima imanja - porodici Mađar - kao i o, istorijski gledano, začecima turizma na teritoriji današnje Crne Gore.
***
“Naime, osnivač pansiona u Zelenici je bio moj djed (Anton Mađar - Anton Magyar - negdje se pominje i kao Antun - op.a.)”, piše dr Zoltan Mađar (Zoltán Magyar) u članku koji je prvi put objavljen u Godišnjaku Boka (6-7/1975.), a zatim i u knjizi istog autora, naslovljenoj “Zelenika - kolijevka turizma”, objavljenoj 2002. godine, “penzionisani oficir elitne mađarske husarske konjice, doktor pravnih nauka i bivši službenik (koncipijent) mađarskog kraljevskog Ministarstva odbrane. Poticao je iz porodice koja je svoje imanje učvrstila u vremenu austrougarskog sporazuma o političkoj autonomiji Mađarske u okviru Monarhije, i pustolovnih privrednih događaja u Evropi”.
U kontekstu priče o Hotelu “Plaža” u Zelenici, nezaobilazan je motiv koji je stajao iza odluke Antona Mađara da se nastani baš u Zelenici.
“Djed je od 1. maja 1890. godine bio u aktivnoj vojnoj službi”, piše Zoltan Mađar, “i bio premješten u pokrajinu Erdelj, gdje je dobio neku boljku u grlu, tako da je kasnije već samo šapćući mogao govoriti, pa se povukao na bolovanje u jedno selo kod Budimpešte. Potom je, po savjetu ljekara, u pratnji svoje porodice na ljeto 1895. godine došao u Dubrovnik (Gruž) gdje mu se boljka brzo zaliječila. Budući da je napuštanje južne primorske klime moralo značiti i povratak djedove bolesti, porodica je odlučila da se stalno naseli u ovom kraju”.
Slučaj je, dakle, htio da temelji našeg turizma, u doslovnom značenju te riječi, počivaju na odluci Antuna Mađara da posluša savjet svoga ljekara i da lijeka svojoj boljci potraži na toplom jugu - a svemu je prethodilo, kao najbitniji faktor, puštanje u promet pomenute željezničke linije, 1901. godine.
“Nakon čestih izleta u svrhu istraživanja šire okoline”, kaže Mađar, “izbor je pao na Boku i to na tada jedva naseljenu morsku obalu, u jednom gaju između dva brijega, zarasloj gustom dubovom šumom, punoj ljepote i mira, koja je pripadala udaljenom selu Sasovići”.
***
“Nazad ravno 100 godina, negdje tokom 1995”, piše Zoltan Mađar u tekstu naslovljenom “Počeci turizma u Crnoj Gori/ Dr. Antun Mađar iz Zelenike” i objavljenom u nedeljniku “Monitor”, 14. aprila 1995. godine, a zatim i u pomenutoj knjizi, “prispio je jedan fijaker iz Dubrovnika, zaustavivši se pred kućom Ožegovića na rivi u Meljine. Iskrcala se familija sa ženom ljepoticom, dvoje djece i kućnom pomoćnicom - uz dosta prtljaga - i nastanila se u toj kući”.
Dozvola za izgradnju porodične vile, “prvog elementa budućeg hotela”, kako kaže Mađar, izdata je 10. februara 1898. godine. Vila je bila neuobičajeno “moderna” građevina za to vrijeme. Na staroj fotografiji koja je publikovana u pomenutoj knjizi, vidimo originalnu, čistu kubičnu masu, iznad zatvorene suterenske etaže, sa ravnim krovom - dakle bez kosog krova koji se podrazumijevao u to vrijeme. Južna i dijelom zapadna fasada, koje se vide na fotografiji, okrenute su ka moru - i ostakljene su, u potpunosti. Bitan element je i terasa koja se pruža podužno uz objekat, cijelom dužinom, prema moru.
Ovdje u prvom redu fascinira odluka da se objekat pozicionira uz samo more - u skladu sa tadašnjim tehničkim mogućnostima, naravno, što je podrazumijevalo suterensku etažu ispod široke terase i pet prostorija u nizu - povezanih, sa sjeverne strane, kontra moru, dugačkim hodnikom - dok sa južne strane, prema moru, imamo ostakljenu fasadu, cijelom dužinom, i pomenutu terasu - što je, sve u svemu, arhitektonski koncept koji je išao znatno ispred svog vremena...
Kako je otac Antuna Mađara bio arhitekt u Budimpešti, Antun je bio “vičan arhitektonskom projektovanju”, kako kaže Zoltan, pa je “predloške” za arhitektonske projekte sam izradio.
Desilo se da su prijatelji porodice Mađar odmah po izgradnji vile uz more - koja je po prvobitnoj zamisli bila namijenjena isključivo porodici - nagrnuli u Zeleniku, što je ponukalo Antona da 24. novembra 1902. godine registruje pansion i da počne da naplaćuje boravak - što će reći da ideja o hotelu nije postojala u trenutku kada je Antun Mađar udario kamen temeljac porodične vile - a samim tim, mnogi će se složiti, i kamen temeljac turizma na teritoriji današnje Crne Gore. Ubrzo je dograđena kula sa istočne strane u koju su smještene tri sobe, da bi izgradnjom zapadne kule i centralne kule, hotel dobio svoj konačni izgled i karakter, a razne dogradnje su okončane tek tridesetih godina prošlog vijeka.
***
Zoltan Mađar u svojoj knjizi daje i vrlo interesantnu stilsku analizu Hotela “Plaža” u Zelenici, koji je, ponoviću, do 1948. godine bio u vlasništvu njegove porodice, a navodi i neke poznate građevine - poput Arsenala u Beču - riječ je o vojnom kompleksu koji je sagrađen 1855. godine - i dvorca Miramare u Trstu, koji je sagrađen 1860. godine, za prijestolonasljednika Ferdinanda Maksimilijana i njegovu suprugu - da bi na koncu ipak ostao na stanovištu da je njegov djed, bez obzira što nije moguće sasvim odbaciti moguće uzore koje je slijedio, ipak autor originalne građevine - i sa tim bih se svakako složio.
“A zna se u familiji da je Antun i po naravi bio romantično raspoložen - pa i njegovo turističko vizionarstvo, već iz aspekta kasnije Crne Gore”, kaže Mađar, “nije ništa drugo nego jedna PROJEKCIJA VLASTITIH SHVATANJA U ZAMIŠLJENU STVARNOST. Ovo je sažeta definicija romantike”.
“Uostalom”, dodaje Mađar, “zelenička ‘tvrđava’ odiše bajnom naivnošću, pa je tako ipak individualno arhitektonsko djelo. Nadaleko besprimjerna, romantično inspirisana fantazija”.
( Borislav Vukićević )