Uzgoj mikrobilja - radna terapija u nikšićkom skloništu: Ni manjih biljki, ni veće koristi

Prije devet mjeseci moje dijete od osam godina i ja smo se prijavili za zaštitu od nasilja i kriminala. Od tada smo ovdje. Kada su mi rekli za projekat uzgoja mikrobilja, bila sam veoma zainteresovana. Naučila sam nove stvari, a moram priznati i da pomaže protiv stresa, da malo mozak odmori. Svaki minut razmišljam o svojim problemima, a kada je radionica i kada su druge žene tu, onda se zaborave problemi, misli se pozitivno, priča štićenica koja boravi u nikšićkom SOS skloništu za žene i djecu žrtve nasilja.

Za uzgoj mikrobilja, kao vid radne terapije za žene koje su bile izložene rodno zasnovanom nasilju, projekat koji je podržala Misija OEBS-a u Crnoj Gori, nijesu bile zainteresovane samo sadašnje korisnice, već i one kojima je sklonište, u jednom periodu života, bilo jedina sigurna luka.

“Bila sam u skloništu šest mjeseci. Mnogo mi je značio boravak ovdje. To se riječima ne može opisati. Upravo sam sadašnjim korisnicama pričala da sam dolazak u sklonište upoređivala sa bajkom. Poslije svega proživljenog, boravak ovdje me osnažio i dao mi vjeru da mogu da nastavim dalje. Sklonište je bilo moja odskočna daska. Čim sam čula za projekat uzgoja mikrobilja, prijavila sam se. O biljkama znam dosta, ali o mikrobilju sam znala malo. Stekli smo potrebna znanja, družile smo se, a ovo može i da bude ekonomski isplativo. Imam želju da nastavim ovim da se bavim jer volim da radim sa biljkama, a valjaće mi i kao dodatni budžet”.

Za razliku od njih dvije, treća učesnica projekta nikada nije boravila u skloništu, ali su joj, kako kaže, članice nikšićkog SOS telefona bile najveća podrška u najtežim trenucima, i njihova “saradnja” traje već devet godina.

“Prihvatile su me, dale mi vjetar u leđa. Nijesam bila ovdje, ali su mi one bile velika podrška. Izvukla sam se iz svega toga, ali i dalje sarađujem sa njima, i dalje smo na istoj talasnoj dužini. Dijete sam sa sela i radila sam sa većim biljkama. Priznajem da sam dosta korisnog naučila kada je u pitanju mikrobilje, ali suviše je ovo sitno za mene”, sa osmijehom kaže.

Obuka i priručnik

Sve tri insistiraju da se proba njihovo mikrobilje, daju instrukcije koje ima pikantan, a koje slatkast ukus, pričaju o salatama i jelima kojima je mikrobilje dalo dodatni šmek.

Tome ih je naučila Jovana Dubljević, master inženjerka poljoprivrede. I ne samo njih. I zaposlene u toj nevladinoj organizaciji su učile o mikrobilju, a “obuku” je, tokom razgovora, dobila i potpisnica ovih redova.

“Uopšte nije bilo lako nabaviti opremu potrebnu za proizvodnju mikrobilja, jer u Crnoj Gori samo jedna apoteka ima sve što je potrebno. Ovdje još mikrobilje nije dovoljno popularno i malo se zna o njemu”, priča Jovana koja je sa učesnicama projekta posadila oko 200 posuda različitog mikrobilja - japansku i kinesku rotkvicu, brokoli, slačicu, grašak, rukolu i heljdu.

Objašnjava da mikrobilje predstavlja mlade izdanke povrća, začinskog bilja i žitarica u fazi razvoja kotiledonih ili prvih pravih listova, da je riječ o “super hrani” jer su, kako ističe, studije pokazale da mikrobilje sadrži od “četiri do 44 puta više minerala, vitamina, aminokiselina, u odnosu na ekvivalentnu biljku uzgojenu do tehnološke zrelosti”.

Napisala je i priručnik koji nije namijenjen samo učesnicama projekta, već svima koji budu raspoloženi da se bave proizvodnjom mikrobilja.

Objašnjava da se konzumira u svježem obliku, pa ne dolazi do gubitka hranjivih materija koji bi nastao termičkom obradom. Koristi se kao dodatak jelima, salatama, šejkovima, kao dekoracija, a evropskim kuvarima je nezaobilazan sastojak.

“U Crnoj Gori je proizvodnja mikrobilja još u pionirskim začecima. Potražnje za njim postoji, ali uglavnom je riječ o modernim restoranima čiji šefovi kuhinja idu u korak sa evropskim trendovima u kulinarstvu”, kaže Jovana.

Dodaje da joj je rad sa učesnicama projekta lako pao.

“Bile su pune entuzijazma i želje da vide o čemu se radi. Lako su krenule u proces proizvodnje i mikrobilje je već spremno za berbu”, priča dok pokazuje zasade.

Prilika za zaradu i nakon izlaska iz skloništa

Mikrobilje ima veliku nutritivnu vrijednost, a ima važnu ulogu i u detoksikaciji organizma i jačanju imuniteta. Ali, i kao radna terapija za žene koje su bile izložene rodno zasnovanom nasilju. Pokazao je to projekat koji je SOS telefon realizovao.

“Crna Gora ima problem jer nema adekvatne programe za podršku ženama nakon izlaska iz skloništa i u tom smislu je ovaj projekat mini-farme mikrobilja odlična ideja. Daje ženama mogućnost da, nakon boravka u skloništu, nastave sa aktivnostima kojima mogu da upotpune svoj budžet i budu ekonomski stabilnije. Kroz ovaj program, koji je finansirala Misija OEBS-a u Crnoj Gori, žene su unaprijedile svoje vještine i znanja kako da savladaju proces uzgoja mikrobilja. Dok su u skloništu, to je dobra radna terapija koja im pomaže da prevaziđu traumu nasilja, a kada izađu iz skloništa to može biti odlična prilika za dodatnu zaradu”, objašnjava izvršna direktorica SOS telefona Nataša Međedović.

Iako je, kako ističe, projekat uzgoja mikrobilja bio vremenski ograničen, priča će nastaviti da živi.

“Sada je ovo redovna aktivnost koja djeluje na dva načina - osnažuje korisnice i očekuje se da se efekti projekta manifestuju nakon njihovog izlaska iz skloništa, ali osnažuje i sklonište kao servis, jer ćemo se, kroz ovu aktivnost, povezati sa određenim biznis sektorom, nuditi im gotov proizvod i na taj način vraćati profit u sklonište i pomagati boravak žena i djece”, ističe ona.

Sklonište otvorilo vrata za oko hiljadu osoba za 14 godina

NVO SOS telefon je osnovana u februaru 1998. godine, a 2009. otvara prvo lokalno sklonište za žene i djecu žrtve nasilja, u početku u zakupljenom prostoru, da bi četiri godine kasnije napravili objekat i dobili nacionalni predznak.

“Godišnje u skloništu bude od 70 do 80 osoba, što je oko hiljadu do sada. Više je žena sa djecom nego žena koje su same, a najviše bude djece. U ovom trenutku u skloništu imamo deset osoba - pet žena i petoro djece. Sklonište je nacionalnog karaktera i upućuju se žene iz svih opština u Crnoj Gori”, objašnjava Nataša Međedović.

Smještaj u skloništu žene žrtve nasilja mogu zatražiti na više načina - preko nacionalne SOS linije, preko centara za socijalni rad, policije, ili da dođu direktno.

Međedović objašnjava da se sa svakom osobom radi procjena potrebe i individualni plan usluge, da je praksa pokazala da je 12 mjeseci boravka u skloništu dovoljno, kao i da je za 14 godina samo jedna žena ostala “nešto malo preko godine”.

“Sklonište je kolektivan smještaj i nije to prirodan ambijent za porodicu, tako da je potrebno da se što prije stvore uslovi da žena može da normalnim životom nastavi van skloništa”.

Crnoj Gori fali sigurnih mjesta

Prema riječima izvršne direktorice SOS telefona, “u skladu sa preporukama Savjeta Evrope svaka država treba da obezbijedi jedno sigurno mjesto na deset hiljada stanovnika”, odnosno bar 62 mjesta.

“Crna Gora još nije ispunila taj standard. Imamo samo dva specijalizovana ženska skloništa - ovo u Nikšiću, koje ima 20 sigurnih mjesta, i jedno u Podgorici, koje ima tri mjesta manje. U Podgorici postoji krizni centar koji je namijenjen za akutni smještaj do sedam dana i on ima šest mjesta”, objašnjava Nataša Međedović.

Sa nasilnikom nema pomirenja

Nataša Međedović kaže da, nažalost, nije rijedak slučaj da im se žene po dva-tri puta vrate, ali to, prema njenim riječima, nije neočekivano.

“Praksa, ne samo domaća, nego i međunarodna, je pokazala da žene više puta pokušaju da razriješe problem nasilja u porodici, da više puta odlaze i vraćaju se. Lako je razumjeti razloge zašto je to tako. Žena koja živi u nasilju je najčešće izložena pritiscima da po svaku cijenu održi porodicu i sačuva brak. Najčešće ljudi koji su uključeni vrše medijaciju mirenja. I Istanbulska konvencija, a i naš principi rada, smatraju da je potpuno neadekvatno da žene i djecu koje žive u nasilju, mire sa nasilnikom. Ali, to se ipak dešava pa institucije, prijatelji, rodbina, kumovi, na ženu vrše pritisak da se vrati. Onda ona pokuša da očuva zajednicu, ali sve je to kratkog daha, pa se vrati i obrati nam se za pomoć”.

Na život u skloništu, kaže, lakše se priviknu djeca, nego žene. Za 25 godina, pomoć SOS telefona je zatražilo oko 13 hiljada osoba i to prevashodno putem SOS linije.

( Svetlana Mandić )