Rusija - šta dalje?

Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin odrastao u poslijeratnom Lenjingradu, njegov pokušaj da otjera jednog od brojnih pacova u zgradi u kojoj je živio, je pošao po zlu.

Satjeran u ćošak, pacov se okrenuo, pojurio dječaka i ganjao ga sve do njegovog stana.

“Dobio sam brzu i trajnu lekciju o značenju riječi satjeran u ćošak”, opisao je Putin incident u svojoj autobiografiji 2000. godine.

Poruka, pojačana propagandom Kremlja tokom godina, bila je da nije mudro da bilo ko pokušava satjerati Putinovu Rusiju u ćošak jer bi reagovala na nasilan, nepredvidiv način.

Ipak, kako se Putin 24. juna suočio s najopasnijim trenutkom u više od dvije decenije svoje vladavine, s hiljadama teško naoružanih pobunjenika iz Vagnerovih plaćeničkih snaga koji su jurili prema Moskvi, on je odustao od prvobitnih obećanja da će slomiti “izdajnički” puč.

Umjesto toga, prihvatio je ponižavajući kompromis koji je probio njegovu nezamjenjivu auru snage.

Lideru pobune Jevgeniju Prigožinu dozvoljeno je da postavi novu bazu u Bjelorusiji. Putin je dozvolio njemu i njegovim ljudima nekažnjivost prema dogovoru u kom je posredovao bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko — čak i nakon što su Vagnerovi vojnici oborili nekoliko ruskih vojnih aviona i ubili njihove posade.

“Ogromna lekcija koju smo naučili o Putinu je da, kada je satjeran u ćošak, on nije pacov koji se obruši, on pregovara”, rekla je Alina Poljakova, predsjednica i izvršna direktorica tink-tenka Centar za analizu evropske politike.

“Ono što smo vidjeli je da nije samo ruska vojna moć ta koja izgleda slabo, Putin izgleda slabo. Ovo je veoma, veoma velika pukotina u režimu.”

Razdori nisu samo između Vagnera – borbeno najsposobnije ruske vojne formacije, koju je Putin finansirao milijardama dolara državnog novca – i ostatka ruskog sigurnosnog establišmenta. Pobuna je takođe naglasila duboke podjele među komandantima ruske vojske, opterećene velikim gubicima tokom 16 mjeseci rata u Ukrajini.

Sistem je izgledao kao monolit koji je ostao čvrst kada je počeo rat, rekao je ruski politikolog Ilja Matvejev.

“Izgledalo je da se svi plaše Putina i sve će ići po starom. Ali ispostavilo se da je to bila samo površina, a ispod površine su bile sve te svađe, ne samo među elitama već i među elitama koje upravljaju vlastitim oružanim snagama.”

Ako ima pobjednika nakon Prigožinovog ustanka, nijedan nije unutar Rusije. Ukrajina, Lukašenko i SAD i njihovi zapadni saveznici mogu na različite načine imati koristi od razotkrivanja ruskih pukotina. Ali svaki dio ruskog režima – Putin, Prigožin, oružane snage i opsežne domaće bezbjednosne i obavještajne službe – oslabio je iskušenjem. “Ovdhe nema heroja”, sumirao je Lukašenko ishod pobune.

Proizvod istih opasnih kvartova Lenjingrada kao i Putin, Prigožin je bio predsjednikov kuvar i osoba od povjerenja, koji je vodio delikatne misije, misije koje je Kremlj mogao da negira. Oni su uključivali farmu internetskih trolova koja se, prema FBI-u, umiješala u američke izbore 2016. i samog Vagnera, koji se do ukrajinskog rata fokusirao na trajno jačanje ruskih interesa u Siriji i Africi.

Kako je sukob između Prigožina i rukovodstva ruskog ministarstva odbrane posljednjih mjeseci postajao sve oštriji, 70-godišnji Putin izgledao je paralizovan neodlučnošću, nespreman da zauzme stranu dok nije bilo prekasno.

“Ovu krizu je u potpunosti napravio Putin. Prigožin je bio Putinovo stvorenje i sve je dugovao Putinovom pokroviteljstvu”, rekao je Najdžel Gould-Dejvis, viši saradnik za Rusiju i Euroaziju na Međunarodnom institutu za strateške studije u Londonu i bivši britanski ambasador u Bjelorusiji.

“Ovo mnogo govori o Putinovoj pogrešnoj procjeni političke i bezbjednosne situacije u samoj Rusiji.”

Unutar ruskih oružanih snaga, tenzije između vodećih generala bile su vidljive i prije puča. Ključni komandanti su smijenjeni, a zatim ponekad vraćeni, dijelom zbog njihovog neprijateljstva ili prijateljstva sa Prigožinom. U svjetlu prekinute pobune, međusobne sumnje dodatno nagrizaju dijelove sistema.

Načelnik ruskih vazdušno-kosmičkih snaga, general Sergej Surovikin, bivši glavnokomandujući ruskih trupa u Ukrajini, nekada hvaljen kao “general Armagedon” za masivne raketne napade koji su bezuspješno pokušavali uništiti ukrajinsku električnu mrežu i izazvati humanitarnu katastrofu, se danima ne pojavljuje u javnosti. Jedini ruski oficir koji je naredio svojim ljudima da koriste smrtonosnu silu protiv prodemokratskih demonstranata tokom još jednog neuspjelog puča, pokušaja sovjetskih generala u avgustu 1991. da svrgnu predsjednika Mihaila Gorbačova, Surovikin je pod istragom zbog potencijalne saradnje sa Prigožinovim pobunjenicima, prema izvještajima više ruskih medijima. Ispituju se i drugi visoki generali. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov odbio je da odgovori da li Surovikin i dalje ima povjerenje ruskog predsjednika.

“Koliko duboka i široka je bila podrška Prigožinu u višim redovima vojske? To mora da brine Putina, a mislim da on ne zna”, rekao je Danijel Frid, ugledni saradnik u Atlantskom savjetu i bivši pomoćnik američkog državnog sekretara za Evropu.

Implikacije neuspješnog puča su ogromne ne samo za samu Rusiju, već i za Zapad – posebno zato što razmišlja kako najbolje pomoći Ukrajini da povrati okupiranu zemlju. Predsjednik Bajden i drugi lideri NATO-a okupljaju se u Litvaniji na samitu 11. jula, s ciljem da razgovaraju o tome kako se nositi s novom realnošću u Rusiji.

Otkako je Putin napao Ukrajinu, strah od eskalacije od strane ruskog predsjednika ograničavao je nivo i vrstu zapadne vojne pomoći koja je pružena Kijevu.

Ta samonametnuta ograničenja, posebno na oružje dugog dometa, kao što su ATACMS projektili i mlazni lovci, treba odbaciti sada kada je Putin otkrio svoju slabost, kažu mnogi koji podržavaju Ukrajinu.

“Ovo je momenat kad treba da se udari, kada je gvožđe vruće”, rekao je penzionisani pukovnik Met Dimik, bivši direktor za Rusiju i istočnu Evropu u Bijeloj kući, koji sada radi s američkim veteranima na snabdijevanju ukrajinskih vojnika.

“SAD i svi ostali trebalo bi da daju što više podrške i što je moguće više ljudske opreme, što je prije moguće, da dođu u ruke Ukrajinaca kako bi mogli maksimalno iskoristiti mogućnosti koje su sada pred njima.”

Previranja u Rusiju predstavljaju priliku i za diplomatiju, smatra sa druge strane Stiven Hedli, bivši američki savjetnik za nacionalnu bezbjednost.

“Trebalo bi koristiti diplomatiju da idemo u zemlje poput Brazila i Indije, koje su bile na ničijoj zemlji oko Rusije i ruskog rata u Ukrajini, i reći: ako prećutno podržavate Putina, podržavate gubitnika, a nije li ovo vrijeme da se malo pomjerite i budete više proukrajinski u svojoj politici?”

Neočekivana krhkost Rusije, međutim, takođe je prestrašila neke zapadne zvaničnike, podsjećajući na zabrinutost oko kontrole nuklearnog oružja koja je svojevremeno animirala i protivnike raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

“Ovi događaji će ojačati ideje onih koji misle da je stabilnost u Rusiji najvažnija i da je Putin bolji od nepoznatog”, rekao je Bruno Tertrais, zamjenik direktora Fondacije za strateška istraživanja, pariškog think-tanka koji savjetuje vladu.

“Ovo bi bila greška. Klađenje na stabilnost Putinovog režima u vrijeme kada je tako krhko riskira otuđenje ruskih demokrata i drugih ruskih alternativa, ako postoje.”

Dok su turbulencije u Rusiji dovele do malo direktnih prednosti za Ukrajinu na bojnom polju, Kijev će vjerovatno imati dugoročnu korist ako Vagner, jedina ruska sila koja je napredovala od prošlog ljeta, bude uklonjena. Lukašenko je izašao kao još jedan pobjednik iz Prigožinove pobune, tako što je stekao politički ugled i ugostio u Bjelorusiji kontingent Vagnerovih trupa — sile koja bi sada mogla zaštititi njegovu autonomiju.

Impulsivni bivši osuđenik koji je postao ugostiteljski tajkun, Prigožin je daleko od toga da ga poštuju u ruskoj vojsci. Međutim, mnogi oficiri, uključujući i visoke činove, su počeli da dijele njegovo mišljenje, izraženo u razuzdanom videu uoči ustanka, da je rat protiv Ukrajine pokrenut pod lažnim izgovorom. Nekoliko sati prije nego što je naredio svojim trupama da zauzmu južni grad Rostov, Prigožin je tvrdio da bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski — čije je pozive Putin odbijao primiti tri godine — pristao na kompromis ako bi neko “sišao s Olimpa da postigne dogovor” prošle godine, čime je izbjegnuto krvoproliće.

“Rat je bio neophodan samo da bi gomila nitkova slavila i dobila PR koji pokazuje koliko je njihova vojska jaka”, rekao je prije nego što je nabrojao ogromne ruske gubitke. “I drugo, rat je bio potreban oligarsima.”

Prigožin je, međutim, prestao da poziva na prekid rata. Mnogi ruski vojni oficiri se takođe slažu sa Prigožinom da, bez obzira na razloge invazije, ministar odbrane Sergej Šojgu i načelnik generalštaba Valerij Gerasimov, čije je ostavke tražio Prigožin, loše upravljaju sukobom — koji je doveo do niza ruskih poraza pošto je Kijev povratio polovinu prvobitno okupiranih teritorija.

Bez ispaljenog metka ujutro 24. juna, Prigožinovi ljudi zauzeli su štab Južnog vojnog okruga u Rostovu, glavnom centru ruskih ratnih napora – nedugo nakon što je Gerasimov pobhegao iz zgrade. Vagnerov vođa sjeo je u dvorište sa zamjenikom ministra odbrane i zamjenikom šefa vojne obavještajne službe GRU-a, ljuteći se na “klovnove za gerijatriju” zadužene za rat.

“Došli smo ovamo jer želimo da uhvatimo načelnika generalštaba i Šojgua”, rekao im je Prigožin, u videu koji je objavio Vagner.

“Uzmite ih”, rekao je sa osmijehom general-potpukovnik Vladimir Aleksejev, zamjenik načelnika GRU-a, odmahujući rukom.

Ni Šojgu ni Gerasimov se tog dana nisu pojavili u javnosti da bi okupili trupe, a Gerasimov još nije viđen. Bezbjednosne i obavještajne službe zemlje koje su izazivale strah, vojska i unutrašnje bezbjednosne snage Nacionalne garde izgledale su bespomoćno da zaustave napredak pobunjenika – sve dok Lukašenko nije ispregovarao kompromisno rješenje, pod uslovima koji tek treba da budu u potpunosti razjašnjeni.

“Ova slabost će ohrabriti druge da nastave ovu avanturu, i prije ili kasnije, oni će posao obaviti bolje od Prigožina”, rekao je član Evropskog parlamenta Vitold Vaščikovski, bivši ministar vanjskih poslova Poljske.

Ruski pobunjenici koje podržava Kijev i koji su prošlog mjeseca nakratko zauzeli dio ruske oblasti Belgorod kažu da su definitivno inspirisani nedavnim događajima.

Ilja Ponomarjov, jedini ruski poslanik koji je glasao protiv aneksije Krima 2014. godine, politički je koordinator Legije slobode Rusije, jedne od dvije glavne snage koje podržava Kijev. Legija, kako je rekao, ima hiljade boraca spremnih da se suprotstave Putinovoj vladavini i marširaju na Moskvu.

“Režim je kolos na glinenim nogama. Ovi događaji su pokazali ne samo da je moguće djelovati protiv toga, već da moramo djelovati protiv toga i da će akcije uroditi plodom”, rekao je Ponomarjov.

“To znači da moramo završiti ono što drug Prigožin nije dovršio.”

Ruski pobunjenici koje podržava Kijev, naravno, nisu mogli računati ni na kakvu podršku unutar ruskog sigurnosnog establišmenta koju je Prigožin uživao, barem ne u doglednoj budućnosti. Za sada, ne postoje drugi dijelovi vojnog sistema sa autonomijom i Vagnerovim resursima koji bi mogli odgovoriti na sličan izazov – pogotovo zato što su ruske kontraobavještajne operacije počele čistiti redovnu vojsku od generala čija je lojalnost sumnjiva.

Milicija čečenskog moćnika Ramzana Kadirova mogla bi jednog dana igrati ulogu na Sjevernom Kavkazu, ali bi imala malu podršku u Moskvi. “Za sada ne postoje alternativni centri. Elite su atomizovane”, upozorio je Aleksander Gabuev, direktor Karnegi Rusija Euroazija centra u Berlinu.

“A režim je u prošlosti pokazao da uči kako da se prilagodi ogromnim propustima koje je napravio Vladimir Putin.”

Putin i ruska propaganda već su prihvatili alternativnu verziju stvarnosti, proglašavajući da se, u teškom času, čitavo društvo ujedinilo oko voljenog predsjednika. Državna TV ignorisala je scene civila iz Rostova koji navijaju za Vagner i ismijavaju rusku policiju koja se vratila na ulice nakon povlačenja pobunjenika.

“Gledajući postupke ruskih vlasti nakon okončanja tzv. pobune (koja se više ne može smatrati pobunom jer njeni učesnici nisu pod bilo kakvim progonom od strane vlasti), došao sam do zaključka da je naš predsjednik postao potpuno senilan”, napisao je na Telegramu Igor Girkin, bivši oficir FSB-a koji je pokrenuo oružanu pobunu protiv ukrajinske vlasti u Donbasu 2014. godine, a koji se pojavio kao istaknuti nacionalistički kritičar Putina i Prigožina.

“Oni istinski vjeruju da su svi okolo slijepi i gluvi.”

Zvanični narativ može proći kod običnih građana koji vijesti dobijaju od propagandista na državnoj televiziji, ali ne i sa elitama koje su bitne u ruskoj strukturi moći, rekao je ruski politikolog Ivan Fomin, koji je napustio Moskvu prošle godine i sada je gostujući naučnik na Školi za napredne međunarodne studije Univerziteta Džons Hopkins.

“Ovo će dati više samopouzdanja Putinovim neprijateljima, u Rusiji i inostranstvu”, rekao je Fomin.

“Vidjeće da možete izvršiti pritisak na tog čovjeka ako imate oružje u rukama.”

Prevod: S. K.

( Jaroslav Trofimov (Vol Strit Džurnal) )