Predstoji li nam nešto novo u penzijskom sistemu Crne Gore?

Da li nam predstoji nešto novo u penzijskom sistemu? To je pitanje koje mi prijatelji često postavljaju posljednjih dana, inspirisani člancima u dnevnoj štampi. Takođe, zbog mog dugogodišnjeg iskustva u reformi poreskog i penzijskog sistema, kao dio projekata savjetodavne aktivnosti od strane USAID-a i Svjetske banke u Crnoj Gori, u okviru reformi ekonomije Crne Gore, kao i činjenice da sam tokom svog rada u ovim oblastima obišla gotovo sva ministarstva finansija i mnoge penzijske fondove od Estonije do Slovenije, osjećam se pozvanom da razmotrim temu kakva je situacija u okruženju i koji su mogući pravci kojima bi mogla da se razivja reforma penzijskog sistema u Crnoj Gori.

Sistem penzijskog i invalidskog osiguranja u Crnoj Gori, tzv. prvi stub, zasnovan je na tekućem finansiranju ili međugeneracijskoj solidarnosti i primjenjuje se skoro više od pola vijeka. To znači da zaposleni uplaćuju doprinose i da nakon odlaska u penziju primaju penziju koja se razlikuje u zavisnosti od visine primanja tokom radnog vijeka. Izgrađen je na odgovarajućem odnosu broja zaposlenih i broja penzionera.

Međutim, penzijski sistem Crne Gore počeo je pokazivati slabosti još 80-ih godina prošlog vijeka. Tada je, prvi put od 1974, stopa doprinosa povećana sa 12% na 17%. Ipak, ovaj korak nije doveo do pravedne raspodjele tereta među generacijama, jer su generacije koje su primale penzije izdvajale duplo manje doprinosa. Uzimajući u obzir negativne demografske trendove, smanjenje stope nataliteta i povećanje prosječnog životnog vijeka, rezultat u dugom roku je poguban za penzijski sistem. Zbog toga se ne može očekivati da se odnos zaposlenih i penzionera vrati na nivo koji je ranije postojao i koji je omogućavao da se sredstva za jednog penzionera izdvajaju od doprinosa na zarade četiri zaposlena, osim naravno ukoliko dođe do zapošljavanja velikog broja ljudi i velikih investicija. Slična situacija je bila i zemljama bivše Jugoslavije, tako da su otpočete reforme u toj oblasti.

Crna Gora reformiše svoj penzijski sistem od 2004. godine. Ključna parametarska reforma mjere u PAYG sistemu, ili prvi stub, uvedene su 2004. uključujući i podizanje starosne granice za odlazak u penziju. Reforma iz 2004. predviđala je, i uvođenje drugog stuba obaveznog penzijskog osiguranja, pored uvođenja trećeg stuba, čije uspostavljanje je trebalo da se reguliše posebnim zakonom, ali se to nije desilo.

S druge strane, stub je zasnovan na dobrovoljnom penzijskom osiguranju a prvi zakon o privatnim penzijskim fondovima donijet je u decembru 2006. godine, dok je prvi dobrovoljni fond je osnovan 2008. samo za zaposlene jedne finansijske institucije i danas ne postoji.

Šta je to drugi stub obaveznog penzijskog osiguranja? Kakva su iskustva Hrvatske i Makedonije koje su ga uvele? To je obavezno dopunsko (dodatno) penzijsko i invalidsko osiguranje samo za zaposlene koje funkcioniše po principu individualnog računa kod privatnih penzijskih fondova. Ovaj način isključuje ili umanjuje tranzicioni trošak prvog stuba i obično se nekoliko procenata izdvaja od ukupnog iznosa doprinosa za penzijsko osiguranje.

Uprkos razlikama, zajednička iskustava Mađarske i Hrvatske, koje su uvele drugi stub kao jedan dio penzijskog sistema, pokazuju da je realna stopa prinosa privatnih penzijskih fondova bila niska, dok su njihovi troškovi poslovanja bili vrlo visoki, uz umanjenje sredstava na računima budućih penzionera.

Takođe, tržište privatnih penzijskih fondova vrlo brzo se monopolisalo, došlo je do njihove koncentracije, pa privatizacija u osnovi nije donijela uobičajene prednosti konkurencije. Zbog nerazvijenosti finansijskih tržišta i neophodne kontrole investicija radi smanjenja rizika, fondovi su sredstva dominantno ulagali u državne hartije od vrijednosti. To zapravo znači da štednja prikupljena kroz penzijske fondove nije investirana u privredu i nije omogućila podsticanje privrednog rasta, već je omogućavala državi da više troši, sa potencijalno negativnim implikacijama na povećanje javnog duga. Tranzicioni trošak, implicitni ili eksplicitni, u oba slučaja bio je visok. USAID u Srbiji nije podržao formiranje drugog stuba, a i Svjetska banka je ublažila preporuke koje se odnose na formiranje drugog stuba. Mađarska je kasnije ukinula drugi stub, kao i Poljska, a Slovenija ga nije ni uvodila. U Makedoniji je u početku primjene drugog stuba dolazilo i do značajnog kašnjenja isplate penzija jer je država kasnila sa uplatom u fondove.

Treći stub jeste dobrovoljno penzijsko osiguranje koje mogu da koriste svi građani, bez obzira da li su zaposleni ili ne. Oni izdvajaju dodatne penzijske doprinose na lične račune koje kasnije koriste kao dodatne prihode u penziji.

Ulaganje u dobrovoljne penzione fondove znači da se novac može podići tek nakon recimo navršenih 50 godina, u jednom iznosu ili mjesečnih anuiteta tokom 3 godine koji se oporezuju. Ovaj stub garantuje prihvatljivi iznos penzije samo kad se rano počne sa ulaganjima, recimo tokom 20-ih godina života.

Za sredstva uložena u dobrovoljne penzijske fondove u Crnoj Gori ne postoji garancije države, kao što je to slučaj u Sloveniji, jer je riječ o ličnoj volji pojedinca da štedi za starost, da bira fond ili ga mijenja. Država je usvajanjem Zakona o dobrovoljnim penzijskim fondovima odnosno stvaranjem neophodnih institucionalnih uslova za njihovo osnivanje stvorila mogućnost za dodatnu penzijsku štednju. Zakonom o dobrovoljnim penzijskim fondovima, između ostalog, propisuje se pravilo “opreznog ulaganja”, diverzifikacije penzijskih sredstava u niskorizične i dugoročne hartije od vrijednosti i institucije koje kontrolišu investiranje penzijskih sredstava u skladu sa Zakonom, čime se postiže njihova sigurnost i likvidnost. To je u interesu jednog privatnog penzijskog fonda u konkurentskom okruženju kako bi profitabilno i dugoročno poslovao. Time se postiže i samoregulacija koja je mnogo efikasnija od bilo kakve eksterne kontrole. Iskustva dobrovoljnih penzijskih fondova u mnogim zemljama pokazuju da se više od 50% sredstava ulaže u državne obveznice kao hartije od vrijednosti s najnižim rizikom. Komisija za tržište kapitala je odgovorna za praćenje, regulisanje i nadzor dobrovoljnih penzijskih fondova.

Zabranom ulaganja van zemlje se sprečavaju prevarne radnje, na koje mnoge zemlje nisu bile imune.

Dobrovoljni penzijski fondovi sada postoje i rade i u Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji.

Prvi stub penzijskog osiguranja je ostao u svim zemljama i zato se radom dobrovoljnih penzijskih fondova dala mogućnost za dodatni iznos penzije.

Smatram da se u cilju oživljavanja zakonske mogućnosti za formiranje dobrovoljnih penzijskih fondova treba omogućiti da dio sredstava investira u inostranstvu uz kontrolu Komisije za tržište kapitala, da se iznos penzija stečenih na ovaj način ne oporezuje i ne smatra prihodom od dividende i, što je najbitnije, da se i bankarski sektor uključi i pruži depozitarne usluge budućim fondovima jer ih sada pružaju samo dvije banke.

Autorka je savjetnica za finansije

( Mr Biljana Obradović )