Samoća je duhovno bogatstvo, a usamljenost duhovno siromaštvo

Blagota Baćo Mitrić rođen je u Mratinju 1945. godine, na Dan pobjede 9. maja. Školovao se u Nikšiću i Beogradu. Od rane mladosti bavio se fudbalom, igrao je u FK Sutjeska iz Nikšića, bio član Omladinske fudbalske reprezentacije Crne Gore. Igrao je poker i ostale igre na sreću. Bio je redovni profesor na Pravnom fakultetu UCG. Bio je sudija i predsjednik Ustavnog suda CG, sudija Suda Srbije i Crne Gore. Poker je bio njegova omiljena igra kojoj je bio odan i srcem i dušom, pa je zbog samo jedne jedine igre pokera znao putovati u mnoge gradove bivše SFRJ.

Danas slobodno vrijeme provodi pišući knjige. Pored knjiga iz oblasti pravnih nauka Blagota Mitrić je objavio desetak književnih djela, šest romana: Nad tajnom, Ljepota tuge, Nedovršena linija, Roman o ljubavi, Bratov pacijent, Posljednja ljubavna priča, zatim dvije knjige eseja: Život i pravo, potom Ja sa mnom. Bio je kolumnista svih crnogorskih dnevnih listova. Kao student objavio je nekoliko priča u Politici. Napisao je i dvije poeme: Poema o Ani Karenjini i Poemu o mladoj vučici. Živi u Podgorici.

Počećemo sa Vašom knjigom „Spletkarenje sa samoćom“. Samim naslovom čitaoca navodite na razmišljanje o samoći kao prostoru u koji se čovjek, u nekim prilikama kao što su očaj, tuga i slično hotimično povlači. Ali, ima i onih koji to čine zbog neuzvraćene ljubavi, na primjer. Ili zbog jačanja vlastitog duha i sticanja božanske mudrosti putem meditacije i molitve. A šta je Vas navelo da napišete ovu knjigu o samoći i spletkarenju sa njom?

Prije desetak i više godina jedna poznata beogradska spisateljica, porijeklom Crnogorka, napisala je pravi ljubavni bestseler pod naslovom "Spletkarenje sa sopstvenom dušom". Pošto sam odavno prošao tu životnu i dramatičnu "fazu", kada sam napisao nekoliko lirskih romana o tome (Nad tajnom, Ljepota tuge, Rijeka nosi slamku i dr ), onda je naišla jedna prelijepa dama, koja se zove Samoća da "spletkari" sa mnom i mislim da je to potpuno prirodan proces. Bude djetinjstvo, bude mladost-ludost, bude "zrelo" doba, u kome sam , nažalost, bio najnezreliji u emotivnom smislu, pa sam se odjednom okrenuo iza sebe i vidio da od nekadašnje moje "ergele" nije ostalo nijedno "grlo", osim jedan stari konj, zvani Baćo. Pa sam ga "uzjahao" i otišao pravo na vrh pivske planine "zbog jačanja vlastitog duha", kako me ti precizno dijagnosticiraš, a gdje me je sačekala moja Samoća koja me je ubijedila da je za jačanje vlastitog duha osnovno sredstvo lapis i sveska, odnosno pisanje. Onda me moja Misao stalno podsjećala da je pisanje najdublja samoća koja me od tada do današnjeg dana ispunjava u svako doba dana i noći.

S obzirom na to da je samoća toliko prostrana da niko nije vidio njen stvarni početak, a jaš manje svršetak, koliko ona može biti opasna za čovjeka koji se prepušti njenom zagrljaju?

Moja Samoća je bila Pivljanka, toliko blagotvorna sa svojim zagrljajima koji su mi pomagali da svako jutro počinjem sa pisanjem o njenom ogromnom duhovnom bogatstvu i koja me je oslobađala od svih stega prošlosti. I uživao sam spletkareći sa njom, a ona sa mnom. Nevjerovatna Tišina, koja je trajala po 24 sata dnevno nemilosrdno je brisala sve moje dotadašnje nemire i darivala me blagotvornim mirom, koji je u stvari bio i moja meditacija i moja molitva. “Nije život ono što smo proživjeli, nego ono čega se sjećamo”, kazao je Markes. Ova me misao odvela u traganje za smislom postojanja, a svako traganje za smislom postojanja je negdje između Odjeka i Tišine, između kojih se prostire nepregledna Samoća. Koju sam nekada rastjerivao kafanama kazinima, a sada je privijam kao melem na ranu. Jer sam sit Jednooke Okoline, koja me gledala kao da ima sto očiju, a ne jedno jedino, pa i to ćoravo. Zato danas hodam po zavičaju, po kome tražim djetinjstvo i mladost, plivam kroz hazar, kroz moje ljubavi prolazim - sve sjećanjima. A da bi se uopšte moglo sjećati neophodno je da se samoća porodi u sebi i oko sebe. Jer živjeti po diktatu, bilo kom i bilo čijem, samo je gola imitacija života ili, čak, neživljenje.

Zašto samoću odavnina bije loš glas? Da li možda zato što pripadnost grupi previše doživljavamo prioritetnom?

Ova moja Samoća ne trpi pripadnost bilo kojoj grupi, zato što je u sebi imala prefinjenu posesivnost i tražila cijelog mene. A ja sam od najranije mladosti tražio da budem nečiji "cio ja", ali život je pokazao da je to bila "nemoguća misija", pa sam na kraju shvatio da jedino "cio ja" mogu biti Samoćin, koja je bila moj najbolji drug, moja istinska ljubav, moje konačno iscjeljenje. O kojoj godinama pišem, jer sve što pišem, pišem sebi. Uprkos tome što se prošlost ne može promijeniti, sjećanje na nju je nekad blaženo, a nekad prokletstvo - minsko polje. Divne li radosti kad zaredom napravim nekoliko koraka, a da mi ništa ne eksplodira pod nogama. Strašnog li zvuka kad me neka mina raznese (!) U stvari, to je huk mojih uspomena, moje Samoće.

Neko je rekao da je najgora samoća, imati nekoga a biti sam. Šta Vi mislite o tome?

Uh, ovo je stašno pitanje, koje boli, zato što je istinito - "imati nekoga, a biti sam". Ja mislim da je to božja kazna. Koju sam kaznu pošteno odrobijao. A evo kako sam tu moju kaznu opisao u stihovima: Na pusto ostrvo kojeg više nema/ banu moj duh odnekuda/ poslije samoće od stotinu godina/ da me priupita: Kuda?/ Otkako si pogubljen na onom gubilištu/ i otkako si sahranjen u ovo Beznadje / Desna i lijeva ruka ti ištu/ Da je sretneš, da je nadješ…/ Još se opijaš beznadežno/ zimskim snovima od crnog snijega/ baulja tvoje ukleto pjesništvo/ i tvoje pojanje mladog Jesenjina./ I ode moj duh nekuda/ a žena koje nema/ povede me ne znam kuda/ I postade moja JEDINA žena. Ko ne vjeruje ovim stihovima neka pročita Andrićevu svevremensku pripovijed “Jelena, žena koje nema”.

Kaže se da samoću čovjek sam bira, dok mu je usamljenost nametnuta. Slažete li se sa ovakvom stavkom? Ili, u čemu je suštinska razlika između ova dva pojma?

E, ovo pitanje je suština moje Samoće. Jer, moja Samoća nema nikakve veze sa usamljenošću. Uopšte uzevši, mislim da su Samoća i usamljenost dva potpuno različita duhovna stanja čovjekova. Kao što sam rekao, samoća je duhovno bogatstvo, a usamljenost je duhovno siromaštvo, čiji je najčešći izraz depresija. Iskusio sam i prvo i drugo i treće. Dok sam bio mnogo mlađi znao sam da upadnem u “jamu bezdnanicu”, u depresiju i da tada pišem, po ocjeni kritičara, najljepše stihove. Pa mi je jednom prilikom jedna psihološkinja rekla da je moja depresija stvaralačka, a ne samoubilačka. Inače, rekla mi je da je stvaralačka depresija nepoznata u psihologiji. I da je ta moja tzv. stvaralačka depresija čisti i lični moj apsurd. A ja sam joj rekao da je ta moja povremena depresija bila moj usud koju sam liječio pisanjem.

Veliki mislioci i stvaraoci voljeli su samoću možda i zato što ona katkad obnavlja i jača čovječju dušu. Koliko ona može biti zaista korisna, inspirativna, podsticajna?

Svekoliko. Meni je malo bilo da po cio dan pišem "Spletkareći sa samoćom" pa sam uveče pisao drugi rukopis koji sam nazvao leksički naopako "Ja sa mnom". Kao što sam prije 20 i više godina jedan tadašnji moj roman nazvao "Ljepota tuge". Čuj mu ljepota tuge - krstila se moja davno počivša majka Krstinja. Jer Samoća ćuti i ne mora ništa reći. Ona zna da mi je dobjegla kroz prozor, kao nevjernica ljubavniku. No, nas dvoje smo svakako vjenčani i oboje na rukama nosimo prstenje sa naše vjeridbe. Često bih tada otišao na obalu Zelene rijeke da tamo nizvodno tražimo što dublju vodu da se utopim. I utopia sam se. I još me vade.

Kako biste čitaocu predstavili svoju novu knjigu “Ja sa mnom“, u najkraćem?

U najkraćem, dakako. Jer knjiga "Ja sa mnom" nema fabule nego sam se u njoj bavio onom meditacijom iz tvog prvog pitanja. Ako nije malo pretenciozno, jedan naš poznati novinar i publicista, napisao je prikaz o ovoj knjizi i naslovio ga "Mitrićevi znakovi pored puta". I grdno pogriješio. Jer postoje samo jedni znakovi “pored puta”. Svi su moji znakovi u meni. I profesorski i sudijski i ljubavni i literarni i kockarski i svi ostali. Lično, ja sam svoj najvažniji znak izgubio kad je nestala Vječnost Njenog Trena. Ni dan danas ne znam kako i zašto, ali sam još tada znao da ne znam ni da li sam ikad bio u vječnosti njenog trena. Ali sam bio siguran da sam tada izgubio sebe. Kada je otišla, počelo me je ponovo boljeti sve što me boljelo cijelog života. Žeđ je to. Žeđ za voljenjem.

Da li ste se ikada istinski sreli sami sa sobom, kao dva (ne)znanca, i porazgovarali kao ljudi?

Nikada, osim na papiru. Ali svaki ubogi dan znali smo da se porvemo, pa pošto je on bio jači, stalno me vukao kafanam i kazinima, a ja kao nejači preostalo vrijeme sam koristio kao svi normalni ljudi. Moja majka je stalno govorila - kukala mu jatka a on ne živi jedan život, on živi dva života koji jedan drugog satiru.

Šta biste konačno rekli Blagoti Mitriću koga ljudi ne vide, a vi ga (jedino Vi) osjećate kao duh koji Vas danonoćno prati i ne da Vam živa mira. Stalno Vas opominje, kritikuje...? Da li biste zaista željeli da konačno (jednom za svagda) raskrstite sa njim?

Raskrstio sam sa onim Blagotom Mitrićem, koga sam jedino ja znao, još otkako sam "ubo" prvo slovo mog prvog romana, a to je bilo davno, iako sam žarko žudio da cijelog života "dječaku ličim" (Vito Nikolić), jer je djetinjstvo jedina oaza sreće. A ja sam u jednom intervjuu, na pitanje novinara kako bih opisao svoj život u jednoj rečenici, odgovorio otprilike ovako: "Sreća me pratila u životu, a očaj u duši." Ali pravi odgovor na ovo pitanje jedino može dati moja samoća, zato što je ljubav najslađa ljudska zabluda; osim one prave ljubavi. Osim one prave ljubavi koja vas “u crno” zavije zadovijek. Kao što je vječita priča o pravnoj državi jedna velika šarena laža.

( Vujica Ognjenović )