Drugačiji pristup

Previše dugo crnogorsko društvo, čini se, luta predsobljima evropskih koridora tumarajući za vratima koja otvaraju mogućnost članstva. U tom tumaranju, doduše, nema samo naše krivice, s obzirom na vrlo čestu neodlučnost, uzdržanost i pomiješane signale onih koji bi trebalo da nam daju putokaz. Otuda ni ne čudi, doduše povremena, klonulost građana naše zemlje i regiona u nastojanjima da dugo putovanje ka "kraju istorije" privedu kraju.

Tektonskim promjenama evropske bezbjednosne arhitekture, izazvanom ruskom invazijom na Ukrajinu - evropska paradigma se promijenila. Jasno je da svijet i međunarodni tokovi neće čekati EU da prevaziđe svoj višegodišnji introvertni pristup - suzbijajući posljedice finansijske, migrantske i kovid krize - već da treba upregnuti sve svoje mehanizme i politike kako bi ostala jedan od ključnih aktera na međunarodnom planu. Kao jedan od tih mehanizama je svakako i politika proširenja, pa tu dolazimo do Crne Gore i Zapadnog Balkana.

“Politika proširenja EU“ se, tokom prethodnih decenija, pokazala kao najefikasnija transformativna snaga evropskih društava u tranziciji. Bez obzira da li je neko od naših građana pristalica članstva istinski zbog ideala koji okupljaju zajednicu 27 država ili tek zbog mogućnosti finansijskog prosperiteta - niko ne može da spori reformsku transformaciju tih društava - od momenta kretanja na ovaj izazovan put ka članstvu, do toga gdje su sada kao stasale članice.

Za one koji možda posmatraju proširenje kroz jezik ekonomskih parametara, na primjeru naše zemlje - Crna Gora je dobila preko milijardu eura samo od grantova EU od 2007. godine. Dakle više nego jedan autoput. A to ni u kom slučaju ne daje potpunu sliku jer se pomenuta cifra odnosi samo na Brisel (EU), dok bi uključivanjem u računicu bilateralne bespovratne pomoći od 27/28 članica ona vjerovatno bila povećana za još neku milijardu. Ekonomski parametri postaju vrtoglavi ako se ukaže da sa svakom godinom van EU - Crna Gora gubi stotine miliona eura evropskih fondova koji bi joj kao članici bili dostupni. Najsvježiji primjer Hrvatske, kao najnovijeg EU člana, premda je od tada prošla čitava decenija - govori da je Zagreb 11 milijardi eura dobio od EU više nego što je uložio.

Bez obzira da li nas ka EU vuče želja za boljim životom i finansijska dobrobit društva ili pak pripadnost idealima iskovanim u vjekovima prosvijećenih naroda, krajnje je vrijeme da i mi u Crnoj Gori razmislimo o drugačijem pristupu. Naime, tokom prethodnih 11 godina pregovora imali smo isključivo pristup - proširenje ili ništa. Izvjesno da je, u datim okolnostima, ovo bio i jedan racionalan i legitiman okvir. Posmatrajući kroz binarnu prizmu, matematički objašnjeno, to bi značilo da smo bili između "nula" (izostanak proširenja) i "jedan" (punopravno članstvo). Međutim, mudrost je izaći iz binarnih perspektiva, pogotovo kad se okolnosti promjene, jer u matematici dosta toga može da stane između "nula" i "jedan".

Imao sam zadovoljstvo da u ime Crne Gore nedavno učestvujem na sastanku Savjeta za spoljne poslove EU, tijela koje donosi odluke o spoljnoj politici Unije. Ministri spoljnih poslova država članica bili su zainteresovani da organizuju susret sa predstavnicima država regiona, kako bi zajednički oblikovali politike koje se odnose na Zapadni Balkan. Uvažavajući komentare, prijedloge i sugestije, uz svu kompleksnost balkanske političke slagalice, zajednički se učestvovalo u procesu formiranja zaključaka koji se tiču evropske integracije. Vođeni ovim korisnim primjerom, sličan pristup bi mogli primijeniti i u ostalim oblastima od zajedničkog interesa - sa ministrima unutrašnjih poslova, pravde, pa eventualno i finansija. Kroz zajednički pristup oblikovanja politika (decision-making process) - država članica i onih koje će to tek biti - stvara se, uz praktični vid saradnje, osjećaj jednakosti građana Zapadnog Balkana, osjećaj da su, pored svog nacionalnog identiteta - i Evropljani.

Osciliranje između "nule" i "jedinice" moguće je i kroz ubrzano stvaranje Zajedničkog regionalnog tržišta, koje bi se lako integrisalo u Jedinstveno evropsko tržište, što bi omogućilo opipljiv i konkretan ekonomski benefit našim građanima. Premda pristup fondovima još uvijek ne bi bio moguć do punopravnog članstva, kroz povećanje pretpristupnih IPA fondova postojala bi mogućnost i veće apsorpcije novca. Naravno, preduslov za ovo je da Crna Gora, sa svoje strane, uspije da motiviše i zadrži ekspertski kadar, jer mi se ne suočavamo s problemom nedovoljnih sredstava - već s činjenicom da zbog nedostatka kadra raspoloživa sredstva nedovoljno koristimo.

Vjerujem i da svi želimo pružiti najbolje obrazovanje našoj djeci i budućim generacijama, omogućivši im da razmišljaju mimo nacionalnih i balkanskih okvira, da govore strane jezike i imaju kosmopolitski duh. Stoga bi, pored projekta ERASMUS +, omogućavanje mladima Zapadnog Balkana da studiraju pod istim uslovima na evropskim univerzitetima kao i građanima EU, otvorilo perspektivu drugačijeg pogleda i tolerancije, razvijajući njihovu konkurentnost na evropskom tržištu, što bi, na kraju, dovelo i do napretka Crne Gore kao društva.

Postoje i brojne druge inicijative koje bi mogle biti prihvatljive za EU, a korisne za naše građane, čije bi dalje elaboriranje zahtijevalo znatno više redova nego predviđenih ovom kolumnom. Oponenti pristupa pomenute "postepene integracije", donekle opravdano, navode bojazan od ostanka u "perpetualnom čistilištu između kandidature i članstva, ni na nebu ni na zemlji". U prevodu - ako prihvatimo "postepenu integraciju", to bi mogao da bude argument EU da je ipak "isporučila nešto Zapadnom Balkanu", nakon čega bi dalja integracija ka punopravnom članstvu bila zaustavljena. U potpunosti uvažavajući dileme pomenutih oponenata, racionalno bi bilo priznati da su se stvari - geopolitički i društveno - značajno promijenile otkad smo 2012. započeli pregovore, a posebno od Solunskog samita 2003, kad nam je obećano članstvo. Htjeli to da priznamo ili ne, mi već jesmo u tom „čistilištu“, kog se toliko plašimo.

Vrijeme je da kao društvo prestanemo sa tumaranjem i promijenimo način razmišljanja, jer društveni procesi neće čekati naše nacionalno osvješćivanje i koheziju. Potrebno je zajedničke mudrosti da prepoznamo momenat i procese, te prihvatimo stvari kad je potrebno - jer ako ih, umjesto toga, prihvatimo tek kad budemo morali, značiće da smo kao društvo već zakasnili.

Autor je diplomata i bivši ministar spoljnih poslova Crne Gore

( Đorđe Radulović )