Evropa sad il’ odma’

Na parlamentarnim izborima održanim 11. juna izašlo je zvanično 56, 4 odsto birača. Ako pođemo od toga da dobar dio njih ne živi u Crnoj Gori, procenat tzv. realne ili “domaće” izlaznosti se, po nekim procjenama, penje na čak do 65 odsto.

S obzirom na to da više nema “ratnih” izbora, izbora kao prve ili kao poslednje linije odbrane države ili crkve, i u tu svrhu utvrđenih “Mažino linija” oličenih u punktovima sa kešom za lojalno glasanje, “masnih papira”, “olovaka sa kamerama”, ”virviraca pored kutija”, “vezista” ispred biračkih mjesta, izborno hiperaktivne dijaspore i tome slično, kao i da su spiskovi sigurnih glasača sve nesigurniji, izgleda da smo spremni za nešto novo.

Naravno, izborni ambijent u Crnoj Gori još nije na nivou uporedne evropske prakse i biće potrebno učiniti još dosta toga kako bi se približila svom proklamovanom uzoru, ali je svakako napravljen veliki korak naprijed u odnosu na dosadašnje skromne crnogorske prilike. U Srbiji nas recimo po pitanju izbornog procesa u dijelu kritičke javnosti već tretiraju kao “standard”.

Izlaznost birača, iako formalno najmanja u istoriji crnogorskog višepartizma, ne računajući cikluse predsjedničkih izbora, kada ih je dio opozicije bojkotovao, pogrešno se predstavlja kao neko specijalno upozorenje birača adresirano crnogorskoj političkoj eliti. Naime, “plebiscitarna faza” istorijata crnogorskih izbora, kao faza domaće politike koju je karakterisala užarena društvena atmosfera i ambijent sukoba nepomirljivih političkih polova prosto je izdahnula. Ispuvala se. To ne znači da ubuduće neće biti “krljanja” oko “epskih” tema, ali znači da takva prepiranja više neće biti mejnstrim politička tema.

Moglo bi se čak reći da je ova izlaznost zapravo optimalna, u kontekstu svojevrsnog globalnog otopljavanja političke klime u Crnoj Gori, nakon završetka “ledenog doba” i sljedstveno tome novih okolnosti, koje se odlikuju, prije svega, odsustvom faktora dominantne partije na proteklim izborima. DPS-ov dinosaurus i njegov famozni projekat sigurnih glasova, koji je neskriveno rabljen i od strane dugogodišnjih vodećih opozicionih subjekata, još živi, ali bez sumnje ulazi u svoju palijativnu fazu. Neke nove “vrste” će dobiti svoju šansu.

Dok čekamo odluke Ustavnog suda po izbornim žalbama i utvrđivanje konačnih rezultata, reklo bi se, sudeći po reakcijama predstavnika izbornih lista koje su ušle u parlament, da su pobijedili svi. Svi sebe vide kao ključne igrače u predstojećoj raspodjeli moći. Evidentno je da je onaj arhiključni igrač ipak Pokret Evropa sad. Veliki dobitnici su partije manjina. Veliki nedostatak crnogorske političke scene i nakon ovih izbora je odsustvo autentične zastupljenosti Roma u parlamentu. Ključni gubitnik, vjerovatno je URA, odnosno njen lider Dritan Abazović. DPS je definitivno na gornjoj granici svojih mogućnosti. Žilavi “Front” takođe.

Kada uporedimo izborne rezultate iz avgusta 2020. i ove najnovije, vidimo da je suštinski razlika u tome da se sada vlast onih snaga koje su trijumfovale na prethodnim izborima može formirati i bez URE. “Tasa na vagi” dakle neće biti, pa prema tome ni ucjenjivačkog potencijala, kao omiljenog grijeha i dijaboličnog poriva usljed nagle i nesrazmjerne moći.

Stoga je, “novoj” crnogorskoj političkoj eliti, potrebna racionalost, odmjerenost, promišljenost i odgovornost. Pa, ako je u predizbornom takmičenju, donekle i shvatljiv popularizam, kao manir zadobijanja javnog povjerenja hiperprodukcijom hiperporuka, ovakva praksa je čak i logički potpuno neshvatljiva u periodu nakon izbora i u prvim danima nakon konstituisanja novih organa vlasti. S tim u vezi je i sada već opjevani gaf predsjednika Milatovića, koji suprotno principima na kojima počiva političko-pravna logika imenovanja savjetnika, svoje saradnike bira na tzv. javnom konkursu. Naravno da to nije javni konkurs u smislu u kom je kao institut predviđen zakonom, jer se taj njegov javni konkurs ne zasniva na kriterijumima objektivnosti i neutralnosti procedure i odlučivanja. Izbor savjetnika i ne treba da bude podložan takvom jednom mehanizmu, već upravo suprotno - njegova snaga je u odnosu baziranom na intuitu personae- izrazu ličnog povjerenja, u ovom slučaju povjerenja predsjednika Crne Gore u osobu sa kojom namjerava da se konsultuje prilikom donošenja odluka, iza kojih treba da stoji upravo on i samo on.

Možda je Predsjednik htio da pokaže da će od sad biti drugačije i da će se vrednovati znanje i obrazovanost, a ne partijska knjižica. To je odlična poruka, ali je Predsjednik izabrao posve pogrešan i definitivno štetan način simulacije te drugačije prakse. Umjesto toga, svoj predsjednički autoritet on treba da iskoristi u trenutku kada primijeti da se praksa partijskog, nepotističkog, kumovskog, prijateljskog ili sevapsko-bolećkog zapošljavanja u javnom sektoru sprovodi i u novim okolnostima i da na to javno upozori one koji je sprovode ili ne eliminišu pogubna dejstva ovakve uzurpacije javne uprave i javnog sektora uopšte.

Možda će njegov, barem do sada najbliži, saradnik Milojko Spajić, najizgledniji budući premijer, imati političkog osjećaja i morala da u razlikovanju taktike od strategije ne vidi samo zastrašujuću moć taktike i time “pragmatizuje” sve eventualne prečice koje mame svakog potencijalnog reformatora. Možda će imati dovoljno svijesti i zrelosti da u vođenju pregovora o novoj Vladi insistira na izgradnji čvrstih temelja na kojima bi stajala nova politička, ekonomska i socijalna ideja u CG. Široka koalicija u tom cilju je dobra politička pretpostavka, ali je od široke koalicije i stabilnosti Vlade same po sebi, daleko važnije promovisati društvenoodgovorne obrasce političkog dogovaranja, sprovođenja i mjerljivosti rezultata dogovorene politike. Izborni uspjeh, bilo čiji, ne smije biti povod za traženje većeg udjela u vlasti, on mora biti osnova za ispoljavanje veće odgovornosti.

Sve u svemu, potvrđena snaga PES-a, je najmarkantnija osnova za analizu i predikciju daljeg puta.

Da li će Spajić i Milatović biti novi Milo i Momir? Nije da nema baš nikakvog osnova za takvo poređenje, ali možda ipak ovdje reagujemo kao na guštera poslije iskustva sa zmijom. Sigurno je samo, da bi nas takva igra i novo fingiranje utakmice između “poštenih” i “snalažljivih” koštalo gubitka još jedne generacije, a mi više nemamo ni pola generacije za gubljenje.

“Evropa sad” je kao Crna Gora: puna onih koji nešto očekuju. Očekivanja su naša, nažalost, dobrim dijelom izvitoperena i korumpirana. Tako smo naučeni da glasamo za one od kojih očekujemo “državni posao”. Očekujemo, dakle, štošta što ne bi trebalo tim povodom da očekujemo. I krajnje je vrijeme da se pokrene ozbiljna javna debata o tome šta je u redu, sa tačke gledišta demokratskih vrijednosti, zajedničkog i legitimnog pojedinačnog interesa očekivati zauzvrat od gasanja za nekog na izborima.

Ovo je prilika da uz već ojačane medije i nevladin sektor ojačamo i noseći stub svakog demokratskog sistema - a to su političke partije, odnosno njihov kredibilitet, koji će zavisiti upravo od njihove spremnosti da shvate da su suštinske promjene manira njihovog političkog djelovanja nešto što će ih ubuduće držati na površini. Vrijeme podnošljivosti inflacije političkih poruka je prošlo. Došlo je do hiperinflacije i sistem se mora resetovati. Možda se to kod nas još uvijek nedovoljno vidi, ali je pitanje vremena kada će to svima postati jasno kao dan. Birači postaju politički pismeniji, pa samim tim i zahtjevniji. Tom tržištu potrebna je nova roba, sa deklaracijom i garancijom. Na sljedećim izborima izaći će još manje birača. I neće to biti nikakva specijalna poruka, već, kao i kod ovih, rezultat jedne nove realnosti koja zahtijeva prilagođavanje.

Mahanje borbom protiv kriminala i korupcije u političkom nadmetanju predstavlja obesmišljavanje ustavnog sistema jednog demokratskog društva. To je mamac na koji se lože mase. Kriminalom i korupcijom treba da se bave nezavisne i profesionalne institucije pravne države. Vladine medijske kampanje su čista zloupotreba državnih resursa. Bombastične izjave premijera i Vladinih zvaničnika koje rezultiraju onim “tresla se gora, rodio se miš” predstavljaju maliciozno skretanje pažnje javnosti u nedostatku valjanih povoda za pohvalu. Nadajmo se da će “Evropa sad” naučiti nešto iz tuđih grešaka. U protivnom doći nje i njihova potonja URA.

Autor je advokat

( Radovan Bato Furtula )