Trinaestojulska za Petra Lazovića

Ljeto je dvije hiljade dvadeseto: režim ograničenog pandemijskog kretanja seli dio litijskih šetača na točkove i nastaje fenomen auto-litija, a strah da bi brend mogao da se nastavi i na barkama izvodi čak i barsku obalsku stražu da po žaropeku patrolira i presrijeće ribarske čunove, kako bi se luka kroz koju su prošli milioni paketa cigareta čuvala od svete vodice.

Istovremeno s tim, posljednja linija odbrane Crne Gore, Agencija za nacionalnu bezbjednost (neka ne zamjeri poznata građevinska kompanija koju je u tom svojstvu prepoznao režiser) na nekim manje vidljivim frontovima čuva državnu suverenost tako što... obavještavaju šefove kriminalnih klanova koliko ko daje za izbore, ko kod koga kupuje stanove i ko se sa kim pobio?!

Transkripti sa Sky aplikacije, i oni objavljivani ovih dana i prethodnih mjeseci, tada nisu bili poznati javnosti, ali teško da to može biti izgovor onima iz političkog Sarajeva, druge Srbije i domaćih propagandista što sa fakulteta, što iz medija, koji su domaću i inostranu javnost tih dana ubjeđivali da je vlast za koju kriminalni glasovi sakupljaju pare i glasove posljednji branik demokratije, multietničkog društva i evropske perspektive Crne Gore. Jedino što su uspjeli, je da ubijede DPS da dvadesetak propagandista uz 200 fanova i par desetina tviter botova predstavlja cjelokupnu crnogorsku javnost. Transkripata tada nije bilo, ali bilo je dovoljno afera za prethodne tri decenije da je svako ko je htio da zna kakva je priroda vlasti u Crnoj Gori to mogao i morao da zna.

Za sve to vrijeme, Petar Lazović, kao junak iz hajdučkog ciklusa, piše tanke knjige, pozdrave otpozdrave na pismo, knjige, istina, pomalo izvan deseteračke forme, ali jednako vrijedno književno i istorijsko svjedočanstvo čitave jedne epohe.

I u jednom čisto postmodernom obrtu, književnik čije su primarne kvalifikacije opredijelile njegov književni iskaz negdje između haikua i aikida, daje crnogorskoj javnosti jedinstvenu priliku ne samo za pravnu katarzu putem sudskih procesa za organizovani kriminal nego i za jedno građansko preispitivanje u kakvom javnom prostoru želimo da živimo i razgovaramo. Zaista, životno djelo vrijedno Trinaestojulske nagrade.

Postmodernost cijelog slučaja ogleda se i u sljedećem. I ovdje moram da budem iskren, ličan i direktan zbog linija koje sam ranije zauzimao u sopstvenom javnom govoru. U jednoj kriptovanoj aplikaciji susrele su se dvije snage za koje sam insistirao da se suštinski ne razlikuju jedna od druge a koje su uporno odbijale da to prihvate: DPS i DF. Ako njihove iste priče i isti narativi plasirani iz sličnih ili zajedničkih propagandnih centara nisu mogli da ih ubijede u međusobnu sličnost,djeluje na kraju kao kosmička pravda, iako je u stvari samo tehnološka posljedica, što im se istost na kraju srela na Sky aplikaciji.

I jedni i drugi vole da baziraju svoju političku agendu na impresijama kriminalaca bez (zvanično zaduženih) značaka, “braniča žene i plemena” i lojalista svom političkom ocu: ali prevariće se onaj koji pomisli da je ovo odbrana (samo) političkog oca. Ne, ovo je odbrana novca kojim se finansiraju propagandi centri i ohrabruju da djeluju na isti način kao oni koji promovišu ruski maligni uticaj, a koji je po modelu preslikan onaj Prigožinov. I ne, to ne abolira ni one koji se ističu nedržavničkim ponašanjem, neznanjem, a ponegdje i klasičnom uzurpacijom vlasti.

Jednu lekciju nisu nikad naučili - da građane ne smiješ potcijeniti, i da džabe pokušavaš da pojednostaviš stvari i ukloniš svaku nijansu, građani znaju. Neće građani kupiti priču da je isto ono što kaže neki kriminalac na bazi svog ličnog utiska, ili riječi agenta ANB koje prate stvarne događaje kojima su svi svjedočili. Neće biti da je sav SKY materijal koji je bio dostupan Katniću i Čađenoviću bio takav da ga nisu iskoristili da pokrenu postupke protiv onih koji su im davno stali na žulj. A najmanje će biti da su građani zaboravili kako se Đukanović preznojavao početkom 2019. kada je objašnjavao kako je normalno i prirodno da biznismeni podrže one što su na vlasti, te da im je zakon tu ograničenje. Nikad nije niko otvorio to pitanje finansiranja DPS-a, a evo vidjećemo hoće li sad neko provjeriti bar ovih Tigrovih par miliona.

Pošto izgleda da ništa od navedenog nije dovoljno da se DPS barem pokrije ušima i ćuti, kad već nemaju hrabrosti da se odreknu ružne prošlosti, nego sa kerberima opet targetiraju Vijesti - možda je vrijeme im dati jedinstvenu priliku da laži dokažu na sudu. Ono što se ne mora dokazivati više nikada jeste da nema dileme da je organizovani kriminal i projekti koje one finansiraju, ajde da se popularno izrazim, tempirana bomba u temeljima države, a tek dileme nema da nema stvari koje mogu uraditi da spriječe novinare Vijesti da o takvim stvarima izvještavaju.

Pa neka njihovi kerberi onda pozovu na okupljanje evropskih snaga, možda najbolje tamo kod Njeguša gdje bi Zvicer sušio džigerice, kad su već kičmu davno zaboravili da imaju. Osim ako nisu mislili na europolske snage.

( Srdan Kosović )