Upoznaj susjede: Vodopad Selce (Albanija)

Mjestašce Selce se nalazi na trasi puta Podgorica–Gusinje, preko Albanije. Prolazila sam tuda više puta. Prvo mi je privuklo pažnju okolnim surovim pejzažom, a zatim time što nikada nismo prošli, a da pored ceste, a često i na sred nje, nije stajala ili ležala poveća svinja. Kad se ide iz pravca Gusinja, dok se spušta ka selu uočava se dosta kuća i velika katedrala. Od kad nam je Danilo koji vodi planinarsko društvo PSK Montenegro Guide preporučio pastrmku iz restorana koji se zove kao i selo, nismo ga mimoilazili bez svraćanja. Danilo je u pravu: ovo je najbolja pastrmka sa ove strane “grane”. Sa naše strane, meni je na prvom mjestu ona iz Ribnjaka Vešovića na Veruši. Tek, prošlo je dosta godina od mog prvog susreta sa selom Selce do saznanja da se iznad njega nalazi prelijepi vodopad. Ugledala sam ga na “zidu” nekog od fejsbuk prijatelja. Odmah je krenula istraga: koliko je daleko, visoko? Kuda se ide? Jesam li mu ja naredna? Kad su sve informacije bile u rukavu zapela se čeka u koju je trebalo da se ulovi neki dan vikenda sa povoljnom vremenskom prognozom. U međuvremenu sam imala neke druge obaveze, odlazila na druge strane svijeta i Sanja, koja je nestrpljivo kao i mi čekala polazak za Selce, ugrabila je da ode dok mi nismo bili u Crnoj Gori. Njene i fotografije njenih drugarica sa ture su pritvrdile našu namjeru da se pođe do vodopada. Našli smo i saputnika, našeg druga Zogu. Zajednički smo pratili meteorološku situaciju i na kraju odlučili da 21. maja poranimo i ponesemo kišne kabanice, pa šta bude.

Granicu smo prošli bez imalo čekanja. Prošli smo Tamare i do Selca i početne tačke za uspon ka vodopadu stigli za tačno sat vremena od kuće. Malo je destinacija i kod nas do kojih se tako brzo stiže. Prošli smo restoran i parkirali smo se lijevo iznad njega, pored groblja. Imali smo uputstva sa više adresa. Pogled iznad parkinga nam je pao na ogroman stjenovit masiv. Srećom, naša staza je skretala desno. Kad startuješ kako treba, poslije nema zime. Staza je markirana, a teško da bi moglo i da se kroči negdje drugo sem tuda kuda ona ide. U samom startu smo imali malo jači uspon po kamenitom terenu, a kasnije se duže vrijeme ide stranom brda po siparu. Zahvaljujući štapovima, gojzericama i “iskusnom koraku” sipar smo lagano prelazili, mada opreza sa njim nikad nije dosta.

Sa desne strane, paralelno sa stazom, tekla je voda. Teren je kamenit i voda često pada preko većih i manjih stijena, pravi mala jezerca u kojima dobija prekrasnu tirkiznu boju. Uporedo sa pažljivim stupanjem preko sipara, jednim okom sam pratila i vodeni tok.

Iznad suprotne obale rijeke (potoka) uočili smo izbetonirani jednostavni akvadukt kojim dovode vodu u selo. Uočili smo i put iznad njega i pitali smo se da nije možda bolje bilo da smo išli tuda. Nije! Polako smo se uspinjali. Sipar je zamijenjen kamenjem. Na jednom mjestu smo naišli na prolaz koji nas je malo podsjetio na čuvene grede u kanjonu rijeke Mrtvice. Tu smo, otprilike, prvi put i ugledali vodopad. Iz daljine je izgledao moćno. Dok smo se peli ka njemu nadali smo se da neće nedostajati vode jer prethodnih dana kiše nije falilo. Nada nas nije iznevjerila. Na sve strane su se vidjeli manji ili veći točurci vode. Negdje i po tri paralelna.

Od one “grede” smo ušli u rijetku, a zatim i gušću šumu. S naše desne strane smo zapazili neki objekat. Pomislili smo da staza vodi u tom pravcu. Međutim, staza ga je zaobišla, a odatle smo prilično brzo stigli ispod vodopada gdje vodu koja se spušta premošćavaju dva drvena mostića, po meni, u prilično lošem stanju. Duško je tvrdio da su odlični i da “mogu oni još”… Koračala sam po njima oprezno, za svaki slučaj. Ispod je tekla voda koja je blizu mostića pravila malo jezerce. Ipak, naše oči su bile uprte naviše, gdje je hučao i prštao vodopad. Kako smo bili nadomak cilja ovdje kod mosta smo napravili pauzu da se natenane izdivimo okolini.

Ispostavilo se da se, na našu veliku žalost, ne možemo mnogo primaći vodopadu. Zbog vjetra, a kako je bilo mnogo vode, prskalo je na sve strane u velikom opsegu. Nismo mogli da rizikujemo da se skvasimo i upropastimo telefone i fotoaparat. Zoga je imao dron, pa se nije mnogo sjekirao. Meni je bilo žao što neću uspjeti da fotografijom prenesem ljepotu vodopada. Mada, uvijek to ponavljam, bez zvuka, džaba i vjerna fotografija. Primakli smo se onoliko blizu koliko su to kapljice vode dozvoljavale.

“Parkirali” smo se na uzvišenju naspram vodopada, na bezbjednoj udaljenosti. Uživali smo u slici i zvuku. Tada smo uočili gornji dio vodopada koji je do tad bio sakriven od našeg pogleda. Voda i u gornjem dijelu ima više padova. Pročitah da je vodopad visok 70 metara. Vjerovatno se mjeri od gornje tačke.

Sve troje smo bili preoduševljeni i prezadovoljni što smo uspjeli da stignemo do ovog prelijepog kutka zemaljske kugle. Od početne tačke do vodopada ima 3 km i kumulativno se treba popeti 420 m (vodopad se nalazi na visini od 885 m). Do njega smo išli nešto preko 2 sata. Tokom priprema za ovu turu, saznala sam da se od vodopoda može produžiti do sela Mreg(u) i kružnom turom vratiti na početnu tačku. Dok smo leškarili s pogledom na vodopad vijećali smo da li da produžimo do sela. Znala sam da se nalazi na visoravni, da ima fenomenalan pogled na okolne vrhove Prokletija, da je naseljeno i da neka domaćinstva nude domaće proizvode. Sve ovo su bili plusevi za odlazak do Mrega pa smo odlučili da krenemo. Nismo previše odmakli kad smo se zaustavili i ponovo preispitali odluku. Sad su prevladali minusi: karta nam je pokazivala da je Mreg prilično daleko, krenulo je sa usponom, a ja nisam bila u nekoj kondiciji. Prevladalo je to što je Sanja rekla da je spuštanje ispod Mrega “prilično zeznuto”. Kad je za nju tako, za mene je sigurno nagrdno. Osim toga, imali smo sreće sa vremenom do tad, ali nije rečeno… Revidirali smo prvobitnu odluku i krenuli nazad putem kojim smo i došli. Prvo smo svratili do objekta koji smo uočili ispod vodopada. Pored njega se nalaze dvije improvizovane kućice – šatori za izdavanje. Vidjeli smo i jednog konja koji nas je sa zanimanjem propratio i jednog mješanca (mula ili mazga, nagađali smo).

Položaj objekta, otvorene terase sa malom nadstrešicom, više je nego fenomenalan. Odatle puca pogled na dolinu prema Selcu. Nismo svraćali jer nije bilo ljudi pa nismo htjeli da ulazimo u objekat bez pitanja. Samo smo bacili pogled na terasu i pomislili da je ispijanje kafe na ovom mjestu pravo uživanje.

Spuštanje siparom je bilo neuporedivo teže nego uspon. Svaki čas bi neko proklizao. Srećom, bez padova. Nikada kao tad nismo bili zadovoljni što nismo produžili za Mreg. Dok smo u restoranu Selce čekali da stigne pastrmka krenulo je nevrijeme. Da smo pošli dalje, ne bismo suvi stigli, a ko zna kako bi se tek klizali po siparu tokom silaska. Sve u svemu, prošli smo odlično u svakom pogledu. Ova tura je za toplu preporuku svima koji uživaju u netaknutoj divljoj prirodi, imaju bar malo penjačkog iskustva. Preporuka je da se nose štapovi i prikladna obuća. Ko je u boljoj formi neka trkne do Mrega i javi nam kako je tamo, jer ja sumnjam da ću do njega doprijeti. Do njega od vodopada ima 40-ak minuta hoda, tokom kojih treba da se popneš 265 metara. Ovo sam saznala naknadno i ponovo sam bila zadovoljna sobom što sam bar jednom dobro procijenila svoje mogućnosti.

( Jasna Gajević )