Kultura bez vizije i znanja

KotorArt je manifestacija od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Sama ova kategorija podrazumijeva obavezu širenja nacionalne kulture, čuvanja njene baštine, iniciranje i promovisanje savremenog stvaralaštva, afirmisanje crnogorskih umjetnika uporedo sa svjetskom umjetničkom elitom, ali i podršku mladim talentima.

Više od 20 festivalskih godina proticalo je u različitim iskušenjima, avanturama i stvaralačkim planovima. Svake godine, kombinacijom različitih žanrova i umjetnosti, festival je razvijao ideju o nacionalnom identitetu, ispunjavao društvenu misiju, angažovano promišljao o aktuelnim temama, proširivao se programski, brojem novih pozornica, partnera, sponzora, publike, zastupljenosti u medijima, uključivao u nove socijalne platforme, postao jedno od najposjećenijih kulturnih događanja u regionu. Istovremeno, uvećavao se i umjetnički i tehnički “ansambl” samog KotorArta, koji formira i ispisuje hroniku autentičnog festivala i kulturu našeg vremena, doprinosi međunarodnoj prepoznatljivosti, ekonomskoj isplativosti, jačanju lokalne zajednice.

Ratimir Martinović, prvi čovjek KotorArta, naglašava da se o svim ovim temama razgovara na formalnim i neformalnim sastancima međunarodnog festivalskog tima, te da su stavovi koje iznosi izgrađeni upravo na temeljima analiza i zaključaka, a tiču se ne samo promišljaja i planiranja festivala KotorArt već i aktuelnih zbivanja na kulturnoj društvenoj i političkoj sceni Crne Gore.

Vi ste osnivač i direktor Međunarodnog festivala KotorArt. Šta će festival ponuditi publici ove godine?

Često kažemo da je KotorArt umjetnički relevantan, društveno odgovoran i turistički atraktivan. I ove godine je tako. Od programa vrsnih solista i ansambala iz zemlje, regiona i svijeta, nastupa mladih muzičara, do foruma mladih talenata rasutih po svijetu koje, kad nema ko drugi, hrabrimo i usmjeravamo da artikulišu kritička promišljanja. Tu je i Pjaca od filozofa koja ove godine u fokusu ima ženska prava. Gotovo svako veče je ispunjeno kvalitetnim koncertima različitih žanrova, od džeza do klapske pjesme. KotorArt je tokom dvije decenije postao jedan od brendova crnogorske kulture, primarno tražeći svoje mjesto u regionu i svijetu. Grad Kotor takvu ambiciju svakako zaslužuje. Našem ugledu su doprinijeli aktuelni i dinamični festivalski koncepti i neki od najznamenitijih umjetnika našeg vremena poput Pendereckog, Majskog, Macueva, Pogorelića i mnogih drugih koji su prisutni na evropskoj i svjetskoj muzičkoj sceni. Kao festival od nacionalnog značaja, KotorArt i ove godine promoviše nacionalne vrijednosti, muzičku baštinu, autorsko stvaralaštvo i crnogorske umjetnike, uporedo sa svjetskom umjetničkom elitom.

Kakva je današnja unutrašnja organizacija KotorArta? Kako vidite poziciju KotorArta u okviru crnogorske festivalske i kulturne scene, a kako među festivalima u regionu?

KotorArt je kao organizacija nastao 2002. godine. Dobili smo status festivala od nacionalnog značaja 2009. godine, imali različite segmente od kojih su pojedini bili kratkoročni projekti bez plana održivosti. Danas se KotorArt vratio svojim muzičkim počecima. Razumio sam da već postoji dogovor da status festivala od nacionalnog značaja dobije i Festival pozorišta za djecu. Osim što naš festival u lokalnim okvirima nema konkurenciju po pitanju naklonjenosti sponzora, domaćih i međunarodnih partnera ili pokroviteljstva Uneska, on u regionalnim i svjetskim okvirima, postaje vrlo aktuelan u smislu razvoja partnerske saradnje. Više od polovine ukupnog budžeta obezbjeđujemo samostalno, kroz projekte, konkurse, partnerstva, donacije i prodaju ulaznica. Odnos potrošnje novca je 80:20 u korist programskih sadržaja, što je obrnuto proporcionalno javnim ustanovama, poput gradskih centara za kulturu, koje ovaj većinski procenat troše na administraciju.

Utisak je da cijela nepostojeća festivalska mreža liči na ukupnu kulturnu scenu Crne Gore - fragmentirana, nedovoljno inventivna, anahrona, nedovoljno angažovana. Naravno da crnogorskoj kulturi nedostaje i sredstava i menadžerskih kadrova, ali prije svega, krovno, nedostaju dobre, dugoročno održive ideje. Ne mislim na umjetnike. Domaće talente bez zadrške, promišljanja i odgovornosti besplatno izvozimo, odnosno ustupamo drugima da ih valorizuju. Postojećim sredstvima se može obezbijediti daleko bolja generisanost tog kreativnog potencijala, veća agilnost i angažovanost cijelog sektora kulture. Rasparčanost kulturne scene se promoviše kao strategija kroz konkurse civilnog sektora, a odnos resornog Ministarstva je razočaravajući, s aspekta strateških projekata i ideja, poštovanja struke, kadrovanja i spomenutog umrežavanja. Za teme koje su nacionalno važne i imaju potencijal da makar dijelom budu samoodržive, jedini dugoročno održivi model je u spoju javnog, civilnog i privatnog sektora. Nije to nikakvo izmišljanje tople vode. Imamo prakse iz svijeta. S tim u vezi, saglasićemo se da kultura nije potrošnja nego investicija, ali i da nema pametne investicije bez vizije onih koji donose odluke. Životi postojećih kreativnih habova u zemlji slikovito govore o nedostatku te vizije.

Što se tiče pozicije festivala u regionu, mogu da spomenem naša dva regionalna projekta, vrijedna ukupno milion i po eura koja je podržala Evropska unija. Trogodišnji projekat #synergy, koji smo osmislili i kao prvi lider evropskog kulturnog projekta u zemlji dobili sredstva od Kreativne Evrope, blisko uvezuje partnere u jednoj kvalitetnoj muzičkoj priči preplitanja ljudi, gradova i festivala. Tu su, pored KotorArta, i Festival Ljubljana, Centar beogradskih festivala, Dubrovačke ljetnje igre, i festivali u Prištini i Tirani. Projekat ove godine ulazi u završnicu, sa 12 novih kompozicija i isto toliko koncerata na spomenutim festivalima, sa 30-ak izvođača i kompozitora iz svih šest zemalja učesnica. Drugi je projekat Orkestra mladih Zapadnog Balkana koji od ove godine kreće sa realizacijom. Pored svega drugog što bih mogao reći, mislim da ova dva projekta daju sliku našeg mjesta, i još važnije, uvezanosti sa regionalnim festivalima.

Kada govorite o Ministarstvu kulture, na njega ste naslovili pismo sa predlogom da istaknuti ruski čelista Dmitrij Prokofjev dobije crnogorsko državljanstvo. Jeste li dobili odgovor?

Evo deveti mjesec teče bez ikakvog odgovora. Isti je slučaj i sa prošlogodišnjom peticijom vezano za pitanje baštine, sa preko 1000 potpisa. Ne smatram to adekvatnom komunikacijom kakvu treba da njeguje Ministarstvo kulture i medija. Istovremeno, tužno mi je da se Muzički centar, čiji je Dima bio dugogodišnji prvi čelista, zvanično nije oglasio makar nekim pismom podrške svom talentovanom bivšem članu. Sve kolege znaju o kakvom je muzičaru riječ i koliko su naučili svirajući sa njim. Ili Muzička akademija, gdje je predavao. I to nešto govori o stanju u kulturi, ali još više o mentalitetu koji je nemaran i nezahvalan prema mnogim vrijednostima. Kako god, mi nećemo odustati, jer vjerujemo da će Crna Gora jednom prigrliti i one koji joj doprinose vrijednostima. Sada ćemo zahtjev poslati i predsjedniku (Jakovu) Milatoviću.

Od Ministarstva kulture i medija je na ovu temu uspjela da nešto sazna novinarka Radija Crne Gore. Iz Ministarstva kažu da je “za ovako važno pitanje potrebno konsultovati više stručnih i profesionalnih lica na kulturnoj sceni”. Za mene je ovdje kristalno jasno priznanje iz Ministarstva da nemaju kompetencije da ovaj prijedlog procijene u okviru postojeće organizacije. Koliko mi je poznato, u Ministarstvu je zaposlen savjetnik za muziku. Formiran je i Nacionalni savjet za kulturu sa Milošem (Karadaglićem) i Romanom (Simovićem) kao članovima. Jesu li ih konsultovali na ovu temu, jesu li se uopšte nekada sastali? Plašim se da je slična situacija gdje god zagrebete u sektoru kulture. Nacionalna kancelarija za saradnju sa Uneskom, sa ukinutim mjestom generalnog sekretara, ili Nacionalna komisija za Unesko koja od osnivanja nije održala nijedan sastanak. Dakle Unesko, to je recimo jedna od tema. Muzičko-baletski centar, Muzej savremene umjetnosti, “Evropska prijestonica kulture Budva i Boka 2028”, sve su to teme za koje strepim da važe isti principi rada Ministarstva kao i u slučajevima koje sam opisao. Inače, ne znam da li postoji svijest da ukoliko kandidatura za EPK 2028. prođe u drugoj polovini ove godine, državu će ista koštati silne milione eura javnih para. Odlično. Ali, kao što se zna da poslije neke Olimpijade ostaju stadioni, putna infrastruktura i različiti objekti buduće javne namjene, trebalo bi znati na vrijeme što se planira ostaviti poslije 2028. I zato bi bilo dobro da se bez previše marketinških fraza i festivalskih vatrometa, čim prije čuju programski i infrastrukturni stubovi ovog projekta, da kasnije ne bude isuviše kasno. Valjda je jasno da naročito primorju ne treba još jedna, preskupa i šarolika manifestacija, naročito ne sa cjelogodišnjim trajanjem, već konkretni, dugoročni i razvojni benefiti za kulturu Kotora, Budve, Herceg Novog i Tivta, koji se ogledaju u uspostavljanju trajnog sistema, organizacije, kriterijumima, programima i infrastrukturi. Neki evropski gradovi su se ozbiljno opekli sa titulom EPK. Pametno je učiti iz iskustva drugih, o čemu je bilo riječi na KotorArtu 2021. godine.

Tema, kao što vidite, ima dosta, ali nedostaje odgovornosti, efikasnosti i, po sopstvenom priznanju - kompetencija. Da budem sasvim jasan - jedva da sam sreo aktuelne čelne osobe iz Ministarstva, niti me u kontekstu javne odgovornosti lična poznanstva naročito interesuju. Ja i dalje gajim nekakvu nadu, “sirak tužni” nadu, da će u svim globalnim nedaćama, Crna Gora kao mala, resursima bogata, lijepa i dobro pozicionirana zemlja, makar tokom tekućeg milenijuma smoći pameti i snage da se izbori za malo uređenije društvo. Kultura u toj nadi nije tek “resor”, nego činilac svih sfera djelovanja.

Prošle godine ste oštro kritikovali postupke direktorice Muzičkog centra Crne Gore. Da li ste u međuvremenu ostvarili komunikaciju i saradnju?

Nismo, i ne bih na to trošio previše riječi. Ali naravno da pratim djelatnost tog centra. I čestitam muzičarima na pozitivnim iskoracima. Jasno je da su direktoricu Muzičkog centra u zaštitu uzele čelnice Ministarstva kulture i medija, i to se sada tako kotrlja neko vrijeme u ovom društvu. Tako je bilo i sa prošlom direktoricom, čijeg se imena čak i u sferi kulture danas malo ko sjeća, a još manje njenih učinaka. Na zaključak nekritičke zaštite navodi ignorisanje javnosti i struke od strane nadležnih. Ministarstvo je moralo odgovoriti na tužbe većine zaposlenih tog centra od prošlog proljeća, ili na interne dopise stručnjaka samog Ministarstva o problemima u radu Muzičkog centra. Čemu stručna lica po Ministarstvima ako ne uvažavamo njihov stav? Nevjerovatno sa kakvom se lakoćom i neozbiljnošću rješavaju ozbiljne teme za kulturu jedne države, kao što je pitanje institucionalizacije baletske umjetnosti. Elaboratom i Odlukom o osnivanju Muzičkog centra je definisano što taj centar radi. Mijenjanje Statuta, u skladu za njegovim prethodnim kršenjima, ne može sakriti pogrešne odluke. Dovoljno je pogledati samo prakse iz regiona ili svijeta, gdje se zbog specifičnosti balet uvijek vezuje za nacionalne teatre, a ne za nacionalne orkestre. Baletskom umjetnošću se odavno, između ostalih bave i škola “Vasa Pavić” i privatna škola “Princeza Ksenija”. Je li neko od nadležnih pozvao predstavnike tih institucija na razgovor na ovu temu? Nadam se da će odluke na temu baleta u Muzičkom centru biti revidirane čim prije. Istovremeno, dešava se da iz te naše centralne institucije muzičke umjetnosti neki od najkvalifikovanijih i najsposobnijih ljudi dobijaju otkaze, a istaknuti stvaraoci bivaju odstranjeni iz Savjeta zato što misle drugačije. Ako nismo u stanju da čujemo drugačiji stav i kritički promišljamo naše odluke, plašim se onda nismo u stanju ni suštinski da komuniciramo.

Da se vratimo na KotorArt. Otvaranje na Dan državnosti je povjereno violinisti Nemanji Raduloviću. Prošlih godina su tog datuma nastupali crnogorski umjetnici i bile su prisutne crnogorske teme. Da li je Nemanjino gostovanje u skladu sa važnošću ovog datuma?

Apsolutno. Različiti koncepti prošlih otvaranja su podrazumijevali kako domaće tako i međunarodne umjetničke snage, ne obazirući se na okolnost da je patriotizam u crnogorskim prilikama raubovan termin. Nemanja je umjetnik velikog međunarodnog ugleda, istinska muzička zvijezda, čest i vrlo drag gost našeg festivala. Njegova umjetnost i program koncerta “Put oko svijeta”, čak i samim naslovom dopunski i afirmativno kontekstualizuju Dan državnosti.

I 2017. godine, kada sam otkazao učešće na koncertu u Beogradu povodom Dana nezavisnosti, je bilo prozivki profesionalnih patriota. Naravno, sve može, kada se spinuje i nema kritičke svijesti. Kako reče Rambo Amadeus - nacionalizam je tema kojom se bave oni sa platom od 300 eura. Pošto je danas minimalna plata 450 eura, ne znam da li bi Rambo morao korigovati cifru ili je situacija sa temama ipak malo bolja. Ljubav prema domovini se dokazuje konkretno - od bacanja đubreta u kontejner, a ne kroz prozor, do rada na dobrobiti društva, a ne samo u svom interesu. Da ne citiram previše, citiranja vrijednog, Ršumovića sa domovinom koja se “brani čašću i znanjem, ljepotom, životom i lijepim vaspitanjem”. Možda i moj ovogodišnji resital sa djelima srpskog kompozitora Vasilija Mokranjca ili poziv koji smo uputili predsjedniku Milatoviću za pokroviteljstvo jedne izložbe, mogu opet dovesti u pitanje naš patriotizam? Sve se može kad se hoće. Taj slogan dobija jezivo novo značenje.

Ali želim nešto više reći o spomenutoj izložbi jer je smatram vrijednom pažnje.

Odavno smo htjeli da organizujemo izložbu fotografija Pava Urbana. Riječ je o seriji fotografija koju je ovaj mladi Dubrovčanin napravio tokom napada na Dubrovnik 1991-92. godine. Njegove posljednje fotografije, tokom granatiranja Straduna prilikom kojeg je i poginuo, predstavljaju dramatično umjetničko svjedočanstvo jednog užasnog vremena i bezumnog čina. Osmišljen odnos prema prošlosti je važan i on čini kulturu sjećanja. Naš plan je bio da izložbu upriličimo u Kotoru, 2016. godine, povodom 25 godina opsade Dubrovnika, sa željom da ona simbolički bude predstavljena u vjekovnoj Pomirdbenoj dvorani na otoku Gospe od Škrpjela. Na ovaj naš plan, tadašnji državni vrh nije odreagovao. Sjećam se živih diskusija sa evropskim i američkim diplomatama na temu izložbe. Njemci su, naravno, vrlo dobro razumjeli o čemu je riječ. Umjetnički događaj takvog profila i značaja može se desiti samo uz pokroviteljstvo istaknutog crnogorskog zvaničnika. Sada smo taj poziv uputili predsjedniku Milatoviću, jer smo doživjeli da je otvoren za teme iz naše prošlosti i jer vjerujemo u važnost i učinkovitost projekata kulture sjećanja za Crnu Goru i cijeli Balkan.

Drugačije primjere svjedočimo na svim stranama i nivoima. Dobio sam nezvanični odgovor iz Dubrovačkih ljetnih igara da je prijedlog mog cjelovečernjeg resitala sa djelima spomenutog Vasilija Mokranjca, u povodu stogodišnjice rođenja, moguće politički problematičan. Podsjetiću da mi na sred Durmitora imamo svečano otvaranje Wild Beauty Art festivala sa Zagrebačkim solistima, nakon kojih slijedi hrvatska klapa Cambi, da bi završnicu u avgustu obilježili njemački državni džez orkestar mladih i Beograđanka Bilja Krstić i Bistrik orkestar.

Dakle, festivali koje uređujem, odabranim programima njeguju prakse o kojima sam pričao. I sama ceremonija otvaranja KotorArta to svjedoči. Katedralna zvona na svečanom otvaranju nisu samo simbol početka muzičkog slavlja. Don Branko je, prilikom koncerta Zagrebačke filharmonije 2003. pozvao da umjesto muzike i govora, festival otvaraju zvona Katedrale Sv. Tripuna, zaštitnika Kotora, “kao poziv na oproštaj, pomirenje i ljubav”.

Kada pričate o pomirenju, KotorArt ove godine predstavlja još jedan angažovani komad. Radi se o scenskom čitanju dramskog teksta “Urotnici”, autorskog rada Vladimira Arsenijevića i Igora Štiksa, u režiji Borisa Liješevića i koprodukciji udruženja Krokodil, Fondacije My Balcans i Terre Solidare. O čemu je riječ?

Prije “Urotnika” hoću samo na sličnu temu angažovanosti da spomenem i Nagradu Darinka Matić Marović i program “Vox Feminae”, koji se bavi položajem žene u crnogorskom društvu, kao i projekat “Od virdžine do maestre”, koji pripremamo. Dara je bila prva žena dekan i rektor u Beogradu, paralelno dirigujući sa ogromnim uspjehom ženskim akademskim horom “Collegium Musicum” širom svijeta. Istih godina kada i ona, rođena je i Stana Cerović, zvanično posljednja crnogorska virdžina. Zastrašujuće je različit životni put ove dvije žene rođene u isto vrijeme, u istoj državi, na razdaljini od svega stotinjak kilometara. Hoćemo bolje da razumijemo i dodatno osvijetlimo taj ponor između dva oprečna doživljaja i života žene. Jedne, koja je svjetski uspjeh doživjela kao žena, u to vrijeme, u gotovo isključivo “muškoj” profesiji, i druge, koja je poništila gotovo sve atribute žene u sebi, da bi bila “muško”. Ovim temama će se baviti istaknute žene iz Crne Gore i regiona.

A kada se radi o “Urotnicima”, opet ću početi od rođene Kotoranke, Borke Pavićević koja je u Beogradu, gdje je živjela, bila izuzetno angažovana naročito tokom nesrećnih devedesetih, kroz djelovanje njenog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Ona je jedan od likova ove pozorišne priče, neopterećene estetskim, scenskim i glumačkim, u kojoj se kao u snu prepliću vremena i misli različitih književnika i intelektualaca. Tu su i Danilo Kiš, Predrag Matvejević, Miroslav Krleža, Mirko Kovač, Svetlana Slapšak, Bogdan Bogdanović i drugi. Cijeli tekst govori o zlu koje se Balkanu desilo posljednjih decenija, o važnosti nadnacionalnog na ovim podijeljenim, a ipak našim prostorima, i nadasve o uroti za neku bolju budućnost.

Evo onda za kraj, na temu bolje budućnosti - da možete, kakve biste zavjere Vi pravili i kakve urote?

Zavjere - eto konačno prostora za kreaciju i slobodno maštanje! Za to mi treba prostor za najmanje još jedan intervju.

Urotnike bih okupio oko neodgovornih i nepristojnih, neznavenih i umišljenih. Jer, suprotno izreci, ovdje ipak ima više pameti nego sreće. Pameti u pojedincima, a nesreće u kolektivitetima, pa je optička varka da potonjih ima više.

Okupio bih urotnike da kidnapujemo najbolje svjetske kinematografe, dovedemo ih na neku tajnu lokaciju i natjeramo da naprave trinaestosatni animirani film o nastanku i razvoju života na crnogorskom kršu. O svim crnim rupama crnogorskog kosmosa i domaćim Monti Pajtonovskim getoima šarolikih ludila. Dakle, da žanrovski to sve pretvore ipak u crtani film, a ne akcioni psiho-horor triler. Treba misliti na djecu. Doduše, naslov može ostati “Ruka pravde”.

Okupio bih urotnike da Buksovce stavimo pred svršen čin - ili da pristanu na povez preko očiju, tj. da samo taktilno mogu da odaberu statistkinje za nove spotove za reklamu fluorescentnih kupaćih kostima ili… ništa od svršenog čina.

Okupio bih urotnike da posadimo stotine hiljada maslinovih stabala i napravimo jedan arboretum, dvije botaničke bašte, i jedan festival cvijeća svakog 12. jula, za moju majku.

Okupio bih urotnike da ukrademo Trinaestojulsku nagradu, da je dobro oribamo i osušimo, i ostavimo na nekom skrivenom mjestu, da se kvalitetno odmori najmanje par godina. Za to vrijeme bismo primorali ono malo preostalih umnih glava ove zemlje da skroje kriterijume po kojima bi se, između ostalog, građani fizički i psihički spremali da kolektivno apstiniraju od nagrade, ali i od raznih drugih diploma, luča, matura i sl. najmanje tih par godina između dodjeljivanja, i perioda oporavka samih priznanja. Za Trinaestojulsku, strogo bismo zabranili transformaciju dobitnika u bedževe na reverima onih koji im je dodjeljuju, posebno kad sami to požele. To je važno i za moral u društvu.

A svakog 13. u mjesecu, kao dio cjelogodišnje pripreme za najsvečaniju proslavu 13. jula ikada, okupio bih urotnike da organizujemo blokade, proteste, sabotaže, prekide telefonskih mreža, nestanke struje, vode, i ako se do tada personalizuju nekakvi modeli izazivanja vremenskih nepogoda i slično, da makar jednim promilom i jednom mjesečno doživimo taj ambis između besmisla ameboidnih i svakovrsno zaravnjenih života današnjice i pregnuća onih čije tekovine tako lako simuliramo i u koje se još lakše zaklinjemo.

Ima toga još mnogo, ali strahujem da je i ovo previše za srećniji Dan državnosti.

( Nataša Đačić Božić )