Profesori rastrzani između autoriteta i želja đaka

Činjenica da ima profesora koji svakodnevno prelaze po 200 kilometara do radnog mjesta, a da prosvjetni radnici stalno vode borbu da nađu mjeru između potrebe da održe autoritet i zahtjeva učenika da dobiju ocjenu, za koju i sami znaju da je ne zaslužuju, dovoljno govori o stanju u crnogorskoj prosvjeti.

To je u intervjuu za “Vijesti” kazala profesorica fizike u podgoričkoj OŠ “Radojica Perović” Marina Andrijević-Petrović, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada za svoj nastavnički rad - Global Teacher Award 2019, Global Edu Leader Award 2021, a odlikovana je počasnim priznanjem svjetski priznate organizacije International Women Awards.

Andrijević-Petrović kaže da je reforma sistema neophodna, jer se problemi gomilaju, a ne postoje ni volja ni želja da budu riješeni.

“Interesantno je da je tokom prethodne političke kampanje u Crnoj Gori prioritet bio na ekonomskim pitanjima i da niko nije ni spomenuo prosvjetu. Tako se stiče utisak da prosvjeta nije baš bitna za društvo, niti interesantna tema za političare”, istakla je Andrijević-Petrović.

Ističe da je ne iznenađuje što sve manje mladih upisuje prirodne nauke, ali ni što ih ne privlači rad u prosvjeti.

“Poboljšanjem materijalnog statusa nastavnika motivisali bi možda i najbolje studente fizike da budu profesori u školama”, kazala je Andrijević-Petrović.

Dobitnica ste više međunarodnih nagrada, a prije dvije godine uvršteni ste na listu najuspješnijih profesorica na svijetu međunarodne organizacije International Women Awards. Zašto ste se baš opredijelili za prosvjetnu profesiju?

Kao mala sam maštala i voljela da se igram sa sestrom učiteljice i učenice. Stric mi je bio učitelj i stalno sam voljela slušati njegove anegdote iz škole.

Prije svega opredijelila sam se za profesorsku profesiju zato što volim da radim kao profesorica. Za mene je veliki izazov svakodnevno biti u kontaktu sa učenicima, mladim ljudima koji se razlikuju kako po karakteru, tako i po afinitetima.

Uvijek ću isticati da je za bavljenje ovim poslom neophodan preduslov velika ljubav i razumijevanje koju treba imati prema učenicima. Profesori se nalaze pod “budnim okom” učenika, roditelja, uprava škola, inspekcija, pa i čitave javnosti. Dakle, treba naći adekvatnu mjeru između potrebe da se održi autoritet i želje učenika da na kraju godine imaju neku željene ocjene.

Da li imate dane kad poželite da ste se odlučili da se ostvarite u nekoj drugoj oblasti, da odete iz učionice? Ako ima i takvih dana, koji su razlozi?

Možda je tih dana bilo više na početku moje karijere, sada mogu reći i da tih dana nema, jer imam više iskustva u pronalaženju rješenja za svaku situaciju. U svakom poslu, pa i ovom, postoje dani kada vam je dosta svega i kada bi najradije odustali. To se, prije svega, dešava u danima kada pojedini učenici naprave probleme na času, kada su previše bučni ili kada im je dosadno, kada traže ocjenu za koju su i sami svjesni da ne zaslužuju, ali idu onom parolom: vrijedi pokušati.

U tim trenucima treba ostati pribran i pokušati pronaći rješenje za sve probleme, upotrijebiti pravilne pedagoške metode. Takođe, profesorski posao se ne sastoji samo od predavanja, treba osmisliti i ocijeniti testove, napisati razne izvještaje koji se od nas traže, pripremiti za nastavu razne nastavne listiće, prezentacije, ICT alate, materijal za razne eksperimente i još mnogo toga.

Puno je tu posla, često se čuje od okoline kada kažu: “Ma šta ovi profesori rade, imaju zimski odmor, imaju ljetnji odmor čak tri mjeseca, završe radni dan prije svih u odnosu na druga radna mjesta. Uživaju i samo se nešto žale”. To nije tako, mi radimo i dok su učenici na raspustu, tu su razni timovi, sjednice, izvještaji i pripreme. Kada dođemo posle posla, tu nije kraj, radimo sve ono što sam navela, osmišljavamo testove i ocjenjujemo, pišemo i pripremamo izvještaje, pripreme... Kao i moje kolege, i ja smatram da ova profesija kojom se bavim nije adekvatno plaćena.

Da li je prenošenje znanja iz prirodnih nauka (matematika, fizika, hemija), đacima u učionici, prema Vašem mišljenju, poželjna profesija za studente Prirodno-matematičkog fakulteta (PMF)?

Kada kažemo PMF ja mogu iskazati mišljenje samo o odsjeku za fiziku. Kao prvo, mali broj studenata upiše ovaj fakultet. Na godišnjem nivou veoma mali broj studenata uspije da ga završi. Na ovom odsjeku postoji određeni broj predmeta koji su posvećeni metodici nastave, kojim se pripremaju studenti za posao u učionici.

Međutim, postavlja se pitanje ko sve predaje fiziku u osnovnim školama, primjera radi, nedostatak profesora fizike naročito je primjetan na primorju i sjeveru države. Sada se postavlja pitanje, da li taj neko ko nije prošao sve te metodike nastave može prenijeti znanje i ljubav prema nauci. Možda neko uspije, neko i ne. Za prirodne nauke, pa i za sve predmete moramo imati zanimljive časove, gdje će profesor uložiti puno truda za pripremu i izbor metoda i oblika rada, da bi zainteresovali učenike.

Ne iznenađuje me činjenica da mladi ljudi koji završe ovaj zahtjevan fakultet ne žele da rade u školi i možda oni koji rade u školi to shvataju kao privremeni posao. Takođe, poboljšanjem uslova u školama, gdje bi se učionice opremile potrebnim sredstvima za nastavu, dobili bi još bolju nastavu, jer profesor može nešto sam nabaviti za nastavu, ali ne i sve. Znam mnoge profesore, pa i ja, od svoje plate odvojimo za nastavna sredstva koja koristimo pri izvođenju nastave.

Profesori, kad imaju sve što im treba pripremiće se za čas, jer će time dobiti više samopouzdanja da stanu pred učenike i održe čas, na kojem će svi učenici biti aktivni, naučiti i shvatiti sve na času i izaći sa divnim utiscima. Takvi učenici bi možda i razmišljali o upisu na pomenuti fakultet, jer bi voljeli da na isti način kao i njihov nastavnik/ca prenosi drugima znanje. Poboljšanjem materijalnog statusa nastavnika motivisali bi možda i najbolje studente fizike da budu profesori u školama.

Kraj školske godine obilježio je slučaj navodnog prepisivanja srednjoškolaca na eksternom maturskom ispitu iz CSBH. Ko je, prema Vašem mišljenju, najviše zakazao u cijelom procesu? Roditelji, nastavnici - test administratori, đaci, Ispitni centar? Da li cijenite da su ili politički akteri pokušali da iskoriste ovu situaciju i zašto?

Prepisivanje na eksternim provjerama dešavalo su se i ranije, ukoliko vjerujemo navodima jednog broja mojih kolega. Problemi u prosvjeti se gomilaju bez želje da se riješe. Nastavnik u školi može dati jednu grupu svim đacima ili šest grupa. U prvom slučaju bilo bi prepisivanja pa makar nastavnik “lebdio” nad učenicima. Ukoliko ste “poznati” po tome da oduzimate tokom testova učenicima telefone, onda će učenik donijeti dva telefona.

Moramo biti oprezni i paziti non-stop na učenike. Prvo, učenika puno, test administratora malo. Ovdje imamo test sa istom grupom za veliki broj učenika i za kompletnu Crnu Goru. Ne vidim zbog čega je to tako. Tako da rješenja postoje, ali ne postoji volja da se problem identifikuje. Nisam stekla utisak da je neko iskoristio politički situaciju prepisivanja na testovima eksterne mature. Mislim da smo svi kao društvo na gubitku i da ovdje nema pobjednika.

Koliko ste i da li ste zadovoljni trenutnim stanjem prosvjete u Crnoj Gori? Šta sve može bolje? Gdje, kad je obrazovanje u pitanju, najviše kaskamo u odnosu na ostale države Zapadnog Balkana?

Trenutno stanje u prosvjeti nije sjajno. Ukoliko imamo profesora koji svakodnevno prelaze 200 kilometara da bi došli na posao, onda se svi trebamo zapitati koji je razlog ovakvog odnosa prema profesorima/nastavnicima. Umoran nastavnik ne može isporučiti kvalitetan prosvjetni rad.

Rješavanje konkretnih problema nastavnika bitan je preduslov da se stanje popravi. Vratiti autoritet nastavnika i poštovanje prema njemu, a to se mora početi od vrha vlasti. Nisam baš sigurna da toliko zaostajemo sa zemljama regiona. Činjenica da je na Fizičkom fakultetu u Beogradu jedan student upisao nastavnički smjer fizike je nešto što treba sve nas da zabrine.

Interesantno je da je tokom prethodne političke kampanje u Crnoj Gori prioritet bio na ekonomskim pitanjima i da niko nije ni spomenuo prosvjetu. Tako se stiče utisak da prosvjeta nije baš bitna za društvo niti interesantna tema za političare. Nažalost, takav se utisak stiče i među kolegama koji predaju u školama. Tako da problemi koji “muče” crnogorsku prosvjetu mogli bi se preslikati na bilo koju zemlju u regionu.

( Nikola Saveljić )