Samosuočenje

Samosuočenje. Suočenje sa samim sobom. To je osnovni uslov za prepoznavanje sopstvene odgovornosti. Jasan uvid u stvari. Spremnost da djelujete dolazi odmah nakon takvog uvida...

Evo, recimo, zar nije neobično da se nakon svakodnevnog objavljivanja novih poglavlja crnogorskg epistolarnog romana, i dalje ne oglašava niko od ljudi koji su upravljali policijom, ministarstvom unutrašnjih poslova i vladom, te državom, u vrijeme dok je sve ovo što čitamo bila, da tako kažemo, uobičajena praksa. Ako se ne oglase pomenute adrese, mi zapravo nećemo ni saznati ne samo kako je sve to funkcionisalo, već kako je takvo što uopšte bilo moguće.

Ko je od njih što znao o ovome, o ovakvim “metodama” rada ili je sve ovo radila neka “odmetnuta” grupa, na svoju ruku? Je li bilo starješine (rukovodioca) nad Lazovićem starijim? Je li morao i on nekome, po pravilima posla, eto, polagati račune? Kako je to činio, i pred kim je objašnjavao “akcije” svoga sina, tajnog agenta?

Hoće li i nakon ovoga što svakodnevno čitamo sve ostati samo priča (a znate kako je sa pričama - vrijeme ih pretvara u dim), ili ćemo doživjeti da spoznamo autorstvo i odgovornost. Bio bi to korak u nekoj vrsti društvenog samosuočenja.

Ima li, nakon svega, neko i obavezu, sa državne strane, da objasni što se dešavalo i kako je to bilo moguće.

Posebno gađenje kod potpisnika ovih redova izaziva u tim policijsko-kriminalnim krugovima očito sasvim uobičajeno ogavno nacionalističko orgijanje.

Kako je moguć “crnogorski” predznak među ljudima čija svijest nije odmakla od “bula” i “Turaka”. Nisu to Crnogorci, naravno. Ni Srbi. To je ordinarna zločinačka bratija, koja se lako razumije u svom primitivizmu.

Ranih devedesetih, kada je u opreci sa onim što se tada dešavalo, rođen moderni oblik crnogorske političke ideje, ovo je bio ključni momenat razdvajanja. Nacionalna mržnja, antimuslimanska histerija, podozrenje prema manjinama, antimodernost... sve je to bilo jasno i nedvosmisleno na drugoj strani.

I tada je u toj ekipi Miloševićevih jurišnika, na toj “drugoj strani” jedan od vođa bio Đukanović. Pa mi nemojte zamjeriti što meni izgleda sasvim prirodno da je ova i ovakva svijest njemu bliska, makar istorijski. Kako tada...

U njegovom slučaju, kada je riječ o toj fazi biografije, imamo potiskivanje a ne samosuočenje, premda bi ovo drugo bilo višestruko korisnije.

U crnogorskom emancipatorskom pokretu koji je rođen ranih devedesetih, bila je jasna agenda: modernitet nasuprot sumnjivoj tradiciji, multikulturalnost i evropska priča, bez ostatka. Najvažniji je bio, naravno - antiratni angažman.

Bojim se da je taj odnos prema manjinama i danas jasna razlika između starih liberala i novih partijskih “Crnogoraca”: sjećate se onoga koji je Dritanu, već u drugoj rečenici, opsovao “majku muslimansku”.

U čemu je razlika između ovoga što čitamo kao razmišljanja (uh!) crnogorskog državnog službenika i sramnog koncerta u dvorištu crkve u Srebrenici na dan sjećanja na monstruozni genocid?

Jezivo je saglasje toga koji je pjevao u Srebrenici i visokih crnogorskih policijskih dužnosnika u, napomenimo i to, trećoj deceniji dvadeset prvog vijeka. A taj je dobio namještenje, gle čuda, od vlasti što se kune u svoju multikulturalnost i evropejstvo. (Uzgred: moderna ideja Evrope počiva na samosuočenju i blagodetima takvog uvida.) U našoj varijanti to su isključivo “priče” i odijelo - dok ne zagrebete... A onda vidite sve ovo.

Kako vjerovati ovakvim “Crnogorcima”?

Možda su ovakva razjašnjenja - koliko god je tema daleko od svečarske - na mjestu u susret prazniku kakav je Trinaesti jul.

Jer, to je simbolički dan crnogorskog samosuočenja, u obje istorijske prilike - i onoj iz 1878, i onoj iz 1941 - i zato je veliki datum.

Bio bi lijepo da sjećanje na takav dan ovo društvo inspiriše i na nova i prijeko potrebna samosuočenja.

( Balša Brković )