INTERVJU Đorđe Matić za "Vijesti": Poezija je laž koja govori istinu

Kada čovjek radi u kulturi onda se stvaraju neke vrste mreža, ne onih interesnih, već se pisci poznaju, pa vas neko pozove i to su najljepše vrste poziva, kada nema nikakvih posrednika i međulica, kaže Đorđe Matić, koji je nedavno u Budvi promovisao svoj prvi roman “Niotkuda s ljubavlju” i time otvorio književni program 37. festivala Grad teatar na Trgu pjesnika u Budvi.

“Ja ovdje nisam poznavao nikoga, nego sam dobio onu najljepšu vrstu mejla, sadržaja: ‘Dobar dan, mi smo iz Grad teatra, da li ste zainteresovani da budete naš gost?’’. E, to su najljepše vrste poziva, kada nema nikakvih posrednika i međulica. Nekome se očigledno dopalo nešto što sam ja pisao i pozvao me iz tog razloga”, priča on u intervjuu za “Vijesti” o tome kako je došlo do saradnje sa Grad teatrom - na najljepši način...

Pjesnik, pripovjedač, esejista i kritičar Đorđe Matić rođen je 1970. u Zagrebu, gdje je i odrastao. Od 1991. živio je najprije u Italiji, a zatim u Holandiji, gdje je studirao englesku i italijansku književnost.

Danas je, kaže, “Gorski vijenac” za njega ono što je hrišćanima “Biblija” i u razgovoru za “Vijesti” otkriva više o svom odnosu prema Njegošu kojeg je, možda, kasno spoznao, s obzirom na to da se generacijski u Jugoslaviji prema njemu, genijalnom nebeskom talentu, počinio grijeh. Pa ipak, od 35. godine, kada je ponovo upoznao Njegoša, više se od njega ne razdvaja, a dalje objašnjava i zbog čega...

Autor je pjesničkih knjiga: “Lingua franca” (2013), “Haarlem Nocturne” (na holandskom jeziku, 2016), “Drugi zvuk” (2021) i “Šifrirano, biografija - nove i odabrane pjesme” (2022); zatim knjige eseja o muzici “Tajni život pjesama - hrvatska popularna muzika devedesetih” (2014) i “Tajne veze” (2017); zbirke ogleda o srpskoj kulturi “Historija i savremenici” (2018). Godine 2020. objavljene su mu dvije esejističke knjige: na francuskom “Visages du silence” - “Lica tišine” i na srpskom knjiga “Senke naših predaka: otrgnuto od zaborava”.

Urednik je i koautor “Leksikona YU mitologije” (2004) i koautor (s Merimom Ključo) trojezičnog muzičkog priručnika “Eastern European Folk Tunes” (2009).

Član je redakcije zagrebačkog časopisa “Prosvjeta” i saradnik portala “Oko” Radio televizije Srbije. Član je Hrvatskog društva pisaca i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

U Budvi je nedavno promovisao svoj prvi roman “Niotkuda s ljubavlju” i tom prilikom govorio za “Vijesti”.

Ove godine ste otvorili književni program festivala Grad teatar, a pretpostavljam da ste znali od ranije za Trg pjesnika i njegov značaj?

Naravno da jesam, gledao sam ga iz daljine. Nekada davno sam ljeti dolazio u svoju Istru i gledao reportaže sa Trga pjesnika u Budvi, tadašnja jugoslovenska televizija je prenosila dešavanja odavde. A tek kada je počeo onaj drugi dnevnik koji je išao kasno uveče ja sam gledao i zamišljao kako to izgleda uživo. Poslije kada se pojavio YouTube gledao sam nastupe kolega na ovom mjestu. Posebno pamtim Matiju Bećkovića devedesetih godina. Ja sam pjesnik drugačije vrste poetike od njegove, ali ga beskrajno cijenim kao pjesnika. On govori neke od svojih najtragičnijih stihova koji su istovremeno duhoviti. Čuo sam kako se publika tome smijala, a mene je vrijeđao taj smijeh. Shvatio sam da se publici to dopada i da im to odgovara. Možda su prepoznali taj njegov tragizam, ali su se uhvatili za taj duhoviti dio kako bi sebi malo olakšali. Drugim riječima, poezija komunicira. Nekad tačnije, nekad malo manje. Da je publici bilo svejedno niti bi se smijali niti bi imali tragičan osjećaj već bi bila ravna linija. Znate koliko se ja nagledam tih ravnih nastupa pjesnika pa niti šta ulazi, niti šta izlazi, ljudi gledaju na sat, čekaju da odu…Ta vrsta reakcije punog Trga koji sluša je divota i zaista je fantastično.

Tokom večeri na Trgu pjesnika ste više puta istakli da ne volite da se dodvoravate publici. Zbog čega ste imali potrebu da to naglasite?

Ima mnogo kolega koji to rade, a to tako pametno rade da se to i ne vidi. Mi koji smo “unutra” znamo tačno kako to ide. Problem je autentičnog govora danas, jako se malo vidi razlika između istinitog govora i pisanja i onoga koji služi da se napravi neki profit. Zato ja stalno imam tu potrebu i opsesiju da kažem da zaista vjerujem u to što radim pa makar bio dosadan i ponovio to više puta.

Prvi put ste u Budvi, prije par mjeseci ste i prvi put boravili u Crnoj Gori. Ipak, Njegoš se našao u vašem prvom romanu iako ste ga spoznali kasnije u svom životu. Zbog čega je Njegoš neprikosnoven?

Nije da sam ja za njega kasno saznao, imao sam ga i u lektiri poput svih u tadašnjoj Jugoslaviji. Kao rokenroler ja sam tada njemu prišao površno, kao generacija smo napravili veliki grijeh prema tom nebeskom genijalnom talentu. Valjda čovjek mora prvo nešto da odživi, pročita i propati, da iskoristim taj stari romantični rječnik. Ja sam onda zakašnjeli romantičar. Moja najveća sramota u karijeri je što sam u “Leksikonu YU mitologije”, u jednom popularnom ključu, napisao jednu malu odrednicu o Njegošu jer on nas je povezivao i u Jugoslaviji iako je čovjek 19. vijeka. Ja se ničega ne stidim kao tog teksta jer je bio toliko glup i površan. Sad se nadam da ću se tokom ostatka života svojim djelima, na neki način, izviniti tom geniju i njegovim sjenkama zbog tih mladalačkih grešaka. Sa 35 godina sam ga počeo ozbiljno čitati i nikad poslije nisam prestao. On je meni kao hrišćanima Biblija kojoj se neprestano vraćaju, barem ovim mojim protestantima na sjeveru Evrope koji masovno čitaju Sveto pismo. Ili pak Englezima Šekspir. Tako da mu se uvijek vraćam i iznova se otvori bilo gdje. Znate, kako se muslimanima u Kuranu otvori stih, takva će im biti sudbina. Ja to često radim sa djelom “Gorski vijenac”.

Zašto je važno imati od koga da se stidimo kada govorimo o književnim prethodnicima?

Zato što to znači da ih poštujemo i to bez lažnog poštovanja. Zato što to znači da ih na jednom internom, unutrašnjem, duboko prožimljenom i duboko etičkom nivou poštujemo. Ta vrsta stida je zapravo metafora za odgovornost prema onome što smo naslijedili od njih i što pokušavamo nositi dalje kroz sopstveno pisanje i stvaranje.

Kazali ste da je najljepša poezija kada pjesnik malo laže. Šta ste time htjeli poručiti?

Genijalni Oskar Vajld je napisao jednu rečenicu koja je nevjerovatno istinita iako je napisana prije skoro 150 godina, a koja glasi “svaka loša poezija je iskrena”. Poezija je ona vrsta alhemije ili crne magije, ona nije stvarna po sebi, ona je konstrukt i artificijelna stvar da bi se kroz to artificijelno eventualno izgovorila neka istina ili duboka emocija. Što je poezija artificijelnija, to ona ima veću šansu da kaže nešto istinito, a da istovremeno nije banalno. To je ta laž koja, na neki način, govori istinu.

Kako u tom kontekstu gledate na Njegoša?

On je sinteza artificijelnosti, od narodnog epskog ciklusa do nekakvih prevedenih antičkih izvora, preko ruskog…. Nema ništa direktno, sve ide preko neke druge književnosti. Moramo čitati puno. On je razmišljao o formi koja je, inače, savršeno skrojena. Tamo nema nijednog reda koji nije skrojen, a kad je tako onda je veća artificijelnost, a samim tim onda ima i veći metafizički potencijal. Najveći geniji poput njega, iako ne znam da postoji neko drugi poput njega, imaju razvijen umjetnički dio gdje se mnogo razmišlja o formi i taj vrhunski dar da sve što napiše djeluje kao da je samo tako izašlo iz njega, kao da je odjednom isklesano u kamenu. Naravno da nije, mislim da se on mučio kao niko da to sastavi.

S obzirom da je roman “Niotkuda s ljubavlju” Vaš prvi roman, da li je on nastao kao prirodan sljed događaja ili je bio nešto što je dugo planirano?

Meni se ovaj roman dogodio ili sam se ja dogodio njemu. Vi u jednom trenutku oblikujete djelo, a kada izađe, ono počne da oblikuje vas. Naročito kada ima neku vrstu povratne sprege ili što bi na našem jeziku rekli feedback-a. Pritom, naravno, mislim na čitalački odgovor. Posebno sam zadovoljan odjekom ovog romana u Hrvatskoj. Kao pjesnik koji radi u fragmentima i esejista koji objašnjava stvari, ja sam pokrio te dvije književne teritorije koje meni odgovaraju. Nikada nisam mislio o romanu, mene je urednik u Zagrebu natjerao da napišem roman i strašno sam se mučio, pisao sam ga skoro pet godina.

Da li će sljedeći roman prvo imati naslov kako biste imali sa kim da pričate ili ćete tražiti naslov nakon pisanja, što je bio slučaj sa romanom “Niotkuda s ljubavlju”?

Nećete vjerovati, ali pisanje drugog romana ide lakše. U engleskoj muzičkoj kritici to zovu “difficult second album”, u ovom slučaju teški drugi roman. Međutim, meni u mnogim stvarima drugi roman ide lakše. Ipak, ostaje ta muka s naslovom. Ja opet imam oko 20 varijanti i nijedna mi se ne dopada. Na kraju će opet doći ta neka šesnaesta ili moj genijalni urednik i prijatelj Nebojša Grujičić koji je apsolutni velemajstor za naslove. Mi sarađujemo na portalu “Oko” Radio televizije Srbije i on me toliko razmazio da sam ja čak prestao da šaljem naslovljene tekstove jer znam da će svaki njegov naslov biti bolji od mog. Možda će upravo on doći sa naslovom za novi roman koji će sve obuhvatiti.

( Vuk Lajović )