INTERVJU Radulović: Nova vlada da hvata zadnji voz za EU

Doskorašnji savjetnik premijera za spoljnu politiku i bivši ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović, ocijenio je da će najveći izazov nove vlade biti ubrzanje evropske integracije zemlje i hvatanje, možda, poslednjeg voza za članstvo u Evropskoj uniji (EU) prije novog “Višegodišnjeg finansijskog okvira” - budžeta EU koji se, za razliku od nacionalnog, donosi na sedam godina.

“Usvajanje sljedećeg budžeta EU je 2027. godine, a ukoliko ne predvidi ‘stavku’ proširenja, bojim se da bi nam, u tom slučaju, vrata mogla biti otvorena tek 2035. godine. U slučaju takvog neželjenog scenarija, plašim se da bi i sama ‘ponuda’ EU mogla biti drugačija prema Crnoj Gori i Zapadnom Balkanu”, kazao je Radulović u intervjuu “Vijestima”.

Kada je riječ o odnosima Crne Gore i Srbije, Radulović je rekao da se tokom prethodnih 30 godina nakupio jedan broj osjetljivih tema, koje možda nemaju međusobnu korelaciju, poput slučaja Svetozara Marovića i priznanja Kosova, a koje mogu biti neuralgične tačke u međusobnim odnosima.

“U potpunosti razumijem pristup obje strane da, u ovoj fazi izgradnje povjerenja, ne kreću od najtežih pitanja. U slučaju gospodina Marovića, lično vjerujem da je i u interesu same Srbije da ga izruči Crnoj Gori. Neko ko je osuđeni pripadnik organizovane kriminalne grupe, svojim boravkom u Beogradu, pod ma kojim izgovorom, ne doprinosi ni bezbjednosti Srbije”, istakao je Radulović.

Očekujete li da će posjeta predsjednika države Jakova Milatovića Srbiji imati konkretne rezultate?

Bilateralne posjete na ovom nivou pružaju priliku za direktan dijalog između lidera, što je važno za razumijevanje međusobnih interesa, izazova i mogućnosti, pa bi i ova posjeta mogla otvoriti ili produbiti razgovore o pitanjima koja su od suštinskog značaja za dalje unapređenje saradnje, ne samo Crne Gore i Srbije već ukupnih regionalnih odnosa zemalja Zapadnog Balkana. U tom smislu, posjeta predsjednika Milatovića sama po sebi ne garantuje konkretne rezultate, već pruža neophodan okvir za njihovo postizanje.

Odnosi Crne Gore i Srbije su tokom istorije uvijek bili posebni, na neki način su i generis u svojoj prirodi, vrlo često iz krajnosti u krajnost. Upravo zbog svoje specifičnosti, oni su povremeno i neshvatljivi onima van našeg neposrednog susjedstva. Nažalost, tokom prethodnih nekoliko decenija, taj odnos je, u svim formatima i vladama, karakterisao značajan stepen zategnutosti, konstantno pothranjen međusobno zapaljivim izjavama i javnim diskursom o prošlosti. Ruku na srce, bilo je i pokušaja, doduše ograničenog uspjeha, da se ti odnosi donekle normalizuju, odnosno da oni budu institucionalizovani umjesto da zavise od promjenljive volje lidera i političkih elita.

Posjetom premijera (Dritana) Abazovića Beogradu, otvorio se prostor za neku vrstu “detanta”, fokusirajući se, umjesto priča o prošlosti, na praktičnu saradnju u oblastima od zajedničkog interesa. Prateći posjetu predsjednika Milatovića, vidim da se i on odlučio za sličan pristup. Vjerujem da pozitivan momenat treba iskoristiti za uspostavljanje odnosa na zdravim osnovama, jer bi drugačiji pristup mogao imati reverzibilan proces. Usvajanjem evropskih normi i standarda ponašanja je siguran put da odnosi dvije države nikad više “ne skliznu” s kolosjeka poželjnih dobrosusjedskih odnosa. Kao dvije zemlje koje teže članstvu u EU, imamo zajednički interes u promovisanju regionalne stabilnosti, demokratskih vrijednosti i ekonomskog razvoja u skladu sa evropskim standardima, pa je posjeta bila i prilika za razgovore o zajedničkoj posvećenosti evropskim integracijama i inicijativama poput Berlinskog procesa koje donose direktne benefite za naše građane.

Dobri međusobni odnosi na ravnopravnim osnovama sa Srbijom, ali i svim državama regiona je u strateškom interesu Crne Gore, u cilju očuvanja, prevashodno, kohezije i multikulturalnog sklada našeg građanskog društva.

Može li se ponoviti neosnovani optimizam kao prošle godine kad je premijer bio u Beogradu?

Optimizam je često poželjan element u međunarodnim odnosima, ukoliko je utemeljen na realnim osnovama, fokusirajući nas na mogućnosti, umjesto na prepreke, stvarajući na taj način ambijent za konstruktivne razgovore. To je bio slučaj i prošle godine kada je premijer Dritan Abazović posjetio Srbiju. Ta posjeta je podstakla važne razgovore i otvorila put za određene procese. Moramo priznati da bez početnih koraka koji su učinjeni u tom periodu, današnja situacija bi bila značajno izazovnija i mnogo teža, pa treba uvažiti i postignute rezultate u tom smislu. Međutim, proces izgradnje odnosa i postizanja konkretnih rezultata u međunarodnoj diplomatiji često je spor i zahtijeva strpljenje, upornost i posvećenost.

Svakako da se tokom prethodnih 30 godina nakupio jedan broj osjetljivih tema, koje možda nemaju međusobnu korelaciju, poput slučaja Marović i priznanja Kosova, a koje mogu biti neuralgične tačke u međusobnim odnosima. U potpunosti razumijem pristup obje strane da, u ovoj fazi izgradnje povjerenja, ne kreću od najtežih pitanja. U slučaju gospodina (Svetozara) Marovića, lično vjerujem da je i u interesu same Srbije da ga izruči Crnoj Gori - neko ko je osuđeni pripadnik organizovane kriminalne grupe, svojim boravkom u Beogradu, pod ma kojim izgovorom, ne doprinosi ni bezbjednosti Srbije.

Novu vladu očekuju veliki izazovi u spoljnoj politici, između ostalog, i rješavanje pitanja ambasadora kojih nemamo u mnogim državama?

Najveći izazov nove Vlade će biti ubrzanje evropske integracije zemlje i hvatanje, možda, poslednjeg voza za članstvo u EU prije novog “Višegodišnjeg finansijskog okvira”, što je ime budžeta EU koji se, za razliku od nacionalnog - donosi na sedam godina. Usvajanje sledećeg budžeta EU je 2027.godine, a ukoliko ne predvidi “stavku” proširenja, bojim se da bi nam, u tom slučaju, vrata mogla biti otvorena tek 2035. godine. U slučaju takvog neželjenog scenarija, plašim se da bi i sama “ponuda” EU mogla biti drugačija prema Crnoj Gori i Zapadnom Balkanu. Svakako da bi za ponovnu prioritizaciju evropske agende bio potreban unutrašnji politički konsensus, koji se, prevashodno, mora postići u Skupštini. Pojedine istočnoevropske zemlje, tokom svog integracionog procesa, pokretale su unutrašnji dijalog s ciljem postizanja nacionalnog konsenzusa o saradnji o evropskoj budućnosti zemlje. To ne znači da među političkim partijama nije bilo trzavica, pa čak i čestih promjena Vlada, ali blisko su sarađivale u oblastima neophodnim za evropsku integraciju. Zbog toga vrlo često i ponavljam da u EU ulazimo kao društvo, a ne kao Vlada - stoga je neophodan širok pristup i saradnja svih.

Kada je riječ o diplomatskoj mreži, Vlada u kojoj sam bio ministar, opozvala je jedan dio ambasadora, uglavnom političkih imenovanja. Imao sam pristup da umjesto njih šansu treba da dobiju karijerne diplomate, sa iskustvom, znanjem jezika i nekoliko rotacija u mreži, nakon čega je započeo dug, mukotrpan i maratonski proces pregovora oko novih imenovanja na različitim nivoima. Postavljeni su novi ambasadori pri EU, Savjetu Evrope i Italiji, kao i dva generalna konzula. Preostalih osam kandidata blokirani su zbog usko-partijskih i političkih interesa ostalih učesnika procesa. Nakon završetka mog ministarskog mandata, zbog nastale političke situacije u kojoj se našla nova Vlada, nije bilo intenzivnih napora da se imenuju novi ambasadori, a preostalim ambasadorima koji su bili u mreži protokom vremena prestao je mandat.

Nemam sumnju da će narednom ministru, ko god to bio, biti znatno lakše, jer će donosioci odluka uključeni u proces imenovanja dolaziti iz iste političke skupine.

Zbog čega ste podnijeli ostavku na savjetničko mjesto na kraju tehničkog mandata ove Vlade?

Sami ste naveli da je kraj tehničkog mandata Vlade, stoga umjesto politici, odlučio sam da se posvetim svom prvobitnom pozivu.

Nakon promjena 30. avgusta, crnogorsko društvo se tražilo, zaglavljeno u političkom čistilištu između starog i novog, čemu vjerujem uskoro mora doći kraj. Tokom protekle tri godine, naše društvo je prošlo kroz iskušenja i izazove bez presedana u toku poslednje dvije decenije, a s nekim fenomenima smo se kao društvo i prvi put susreli - COVID, delikatna kohabitacija, rješavanje religijskih pitanja, fenomen dvije opozicije u Parlamentu, borba protiv korupcije i kriminala, pad dvije Vlade u vrlo kratkom vremenu, očuvanje kursa spoljne politike, invazija na Ukrajinu i rat u Evropi, situacija s Ustavnim sudom. Uz premijera Abazovića, ja sam jedini koji je od 4. decembra 2020. bio, na neki način, u izvršnoj vlasti do sada bez prestanka. Vjerujem da samo nabrojano, a lista je znatno duža, daje dovoljno razloga da jedno vrijeme napravim pauzu od politike.

U bilo kom kapacitetu bio i bavio se međunarodnim odnosima, podrazumijeva se da ću svojim zalaganjem, međunarodnim kontaktima i neprocjenjivim iskustvom, stečenim tokom prethodne tri godine, biti uvijek na raspolaganju Crnoj Gori.

Nove diplomate će doprinijeti daljem razvoju odnosa Crne Gore i Srbije

Šta mislite o poruci da bi novi ambasadori Srbije i Crne Gore trebalo da imaju senzibilitet za narode i države?

Kada sam govorio o izazovima tokom prethodne tri godine, svakako da tu spada i slučaj ambasadora (Vladimira) Božovića, koji je provijavao tokom cijelog mog ministarskog mandata, s multiplikativnim efektima na unutrašnju političku panoramu, odnose u regionu, pa čak i komentar EU. Koliko sam upoznat, to je stvar prošlosti, jer će uskoro novi diplomatski predstavnici, u znatno drugačijoj političkoj klimi i ambijentu, doprinijeti daljem razvoju odnosa Crne Gore i Srbije, što svakako raduje. Podrazumijeva se da bi oni pri obavljanju ovog zahtjevnog posla, tzv. resetovanja odnosa i naporima ka bližoj političkoj i ekonomskoj saradnji, trebali imati istančan senzibilitet i filigranski pristup za unutarpolitičke okolnosti, posebnosti i specifičnosti dviju država.

( Željka Vučinić, Mila Radulović )