Zapad mora priznati svoje licemjerje

Ušli smo u eru globalne konkurencije koja je ublažena potrebom za saradnjom i strahom od sukoba. Glavni protagonisti su Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici sa jedne, i Kina i Rusija sa druge strane. Ipak, ostatak svijeta je takođe bitan. Tu su dvije trećine svjetske populacije i brojne rastuće sile, posebno Indija, koja je sada najmnogoljudnija zemlja na svijetu.

Ipak, odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Kine su očigledno ključni. Srećom, američka administracija se trudila da smanji tenzije, nedavno preko brojnih posjeta Pekingu uključujući državnog sekretara, Entonija Blinkena, i sekretarke za finansije, Dženet Jelen.

Cilj Dženet Jelen je bio, kako je izjavila, “uspostavljanje i produbljivanje odnosa” sa novim ekonomskim rukovodstvom u Pekingu. Naglasila je da se radi o dijelu napora da se stabilizuje odnos, smanji rizik od nesporazuma i razmotre oblasti saradnje. Dodala je da “postoji važna razlika između raskidanja veza, s jedne strane, i, s druge strane, diversifikacije ključnih lanaca snabdijevanja ili preduzimanja ciljanih akcija za nacionalnu bezbjednost. Znamo da bi raskidanje veza između dvije najveće svjetske ekonomije bilo katastrofalno za obje zemlje i destabilizirajuće za svijet. A gotovo nemoguće za sprovesti”.

Treba pozdraviti napor da se razjasne ciljevi, unaprijedi transparentnost i prodube odnosi. Ne smijemo upasti u neprijateljstva s Kinom kao što smo to učinili s Rusijom. Bolje je, čak, potrebno da ovaj odnos funkcioniše u interesu svijeta. Međutim, zabrinutosti Zapada ne smiju se ograničavati samo na odnose s Kinom. Bolji odnosi s ostatkom svijeta takođe su važni. To zahtijeva da Zapad prepozna svoje duple standarde i licemjerje.

Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja strašno kršenje osnovnih moralnih i pravnih principa. Mnogi u zemljama u razvoju to prepoznaju. Ali se, takođe, sjećaju dugog istorijskog perioda u kojem su zapadne zemlje bile imperijalisti i osvajači, kao što i ne propuštaju da primijete da nam je mnogo više stalo do naših evropskih saplemenika nego do drugih. Prečesto smo gledali na ozbiljna kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava u zemljama u razvoju kao da to nije naša briga. Ukrajina, kako osjećaju mnogi u tim zemljama, nije njihov problem.

Zatim, tu je trgovina. U važnom govoru koji je održan u aprilu, Džejk Saliven, savjetnik za nacionalnu bezbjednost SAD, odbacio je trgovinski poredak koji je njegova zemlja gradila decenijama. Nedavno je i predstavnica za trgovinu SAD, Ketrin Taj, sahranila taj isti poredak. Njen govor pokreće mnoga pitanja. Ipak, ono što se ne može ignorisati jeste sama činjenica o ovom preokretu. Mnogi u zemljama u razvoju su prihvatili doktrinu otvorene trgovine. Mnogi od njih su prosperirali kao rezultat toga. Sada strahuju da će biti ostavljeni na cjedilu.

Još jedno značajno pitanje je međunarodna pomoć. Zemlje u razvoju pogodio je niz šokova za koje nijesu bile odgovorne: kovid, kasnije nagli rast inflacije, invazija na Ukrajinu, skok cijena energije i hrane, pa zatim i više kamatne stope. Pomoć koju su primile tokom ere šokova je bila nedovoljna. Nasljeđe kovida za mlade, zajedno s teretom dugova, mogli bi rezultirati “izgubljenim decenijima” za te zemlje.

Pitanje pomoći za razvoj nadovezuje se na izazov klimatskih promjena. Kao što svi u zemljama u razvoju znaju, razlog zbog kojeg je problem klimatskih promjena sada urgentan jeste istorijsko emitovanje gasova od strane država sa visokim prihodima. Ove zemlje su mogle koristiti atmosferu kao rezervoar, dok današnje zemlje u razvoju to ne mogu. Zato im danas govorimo da moraju krenuti veoma drugačijim putem razvoja od našeg. Naravno, to je prilično frustrirajuće. Ipak, emisije sada moraju biti drastično smanjene. To zahtijeva globalni napor, koji uključuje i mnoge zemlje u razvoju. Da li smo napredovali u ovom zadatku, stvarno umjesto retorički? Odgovor je “ne”. Emisije se uopšte nijesu smanjile.

Da bi emisije brzo opadale, dok istovremeno zemlje u razvoju i zemlje u usponu i dalje pružaju prosperitet koji zahtijeva njihovo stanovništvo, potrebno je da postoji ogroman protok resursa prema njima, posebno za finansiranje ublažavanja klimatskih promjena i potrebnog prilagođavanja višim temperaturama. U 2021. godini, neto transferi iz zvaničnih zajmova zemljama u usponu i razvoju iznosili su samo 38 milijardi dolara. Donacije su bile veće, ali su bile uže usmjerene.

To je daleko od dovoljnog. Potrebna je veća pomoć, olakšanje dugova, podrška investicijama vezanim za klimu i novi mehanizmi za stvaranje potrebnih resursa, kao što je predlog da zemlje s natprosječnim emisijama po stanovniku nadoknade onima sa emisijama ispod prosjeka. Povećanje kapitala za multilateralne banke je takođe ključno.

Demokratije s visokim prihodima ne uspijevaju pružiti adekvatnu pomoć u ovom dugoročnom zadatku, baš kao što je to bio slučaj i tokom pandemije kovida. U slučaju klimatskih promjena, ne shvatamo našu odgovornost za upravljanje problemom koji siromašni nijesu stvorili. Ovo izgleda nepravedno, zato što to očigledno i jeste.

Nalazimo se u takmičenju sistema. Nadam se da će demokratija i individualna sloboda na kraju pobijediti. Na dugi rok, imaju dobru šansu da to postignu. Međutim, takođe moramo da se sjetimo prijetnji s kojima se sada suočavamo po pitanju mira, prosperiteta i planete. Da bismo se suočili s tim izazovima, neophodno je duboko angažovanje s Kinom. Međutim, ako Zapad želi ostvariti uticaj kojem se nada, mora shvatiti da njegove tvrdnje o moralnoj superiornosti nijesu ni nesumnjive ni nepobitne. Mnogi u svijetu smatraju zapadne sile sebičnima, prepotentnim i licemjernima. Ne može se reći da nijesu u pravu. Moramo biti mnogo bolji.

Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”

Prevod: N. Bogetić

( Martin Volf )