Mojih 20

Tog ljeta '97. pozdravljali su se jedan po jedan. Da lakše podnesu ožalošćeni u Pobjedi, a nije ih bilo mnogo... Idu Bajica, Šćeka, Vojo, Miško, Mićo, Saša... U Vijesti. A tek sam prežalila Mitra, zbog Monitora...

Znam, tamo će isto pisati ono što misle. Ali, biće objavljeno. Znam, prvi slobodni dnevnik pomoći će oslobađanju Crne Gore. Znam, javnost ima pravo da zna... Ne pomaže! Kakvi crni opšti interesi, s kim ću ja sad u podrumski bife. Momir je tu samo prije podne, a meni valja crnčit do ponoći...

Taj podrum bio je od ’88. jedina slobodna teritorija u Pobjedi. Kakvo je to čerečenje AB revolucije bilo... I povratnika s ratišta. I tzv. SRJ, nepomenici niko puno ime izgovarao nije. Dok nije izumrla, bila sam bez ličnih dokumenata... Priznaću je, računam, ako ih izvadim...

Duge su bile te podrumske priče... O zločinima mimo granica. I diktaturi unutra. I Pobjedinim lažima koje smo glasno razlagali na proste činioce. I ubjeđivali zaluđene da su na krivom putu. Profesionalnim depeesovcima već tada nije bilo pomoći...

***

Sjećam se Mitrovog ranog rada o Miloševiću. Tek je počeo da osvaja vlast, svi ga vide kao rješenje, a ne problem... Na stranici Svijeta osvanuo je kao prevaziđen političar. Ne baš s te dvije riječi, ali pročitao ga je moj drug. Deset godina prije nego što je premijer počeo da sumnja kako sa velikim vođom nešto nije u redu...

Šef je trčeći smijenio Mitra. Mene je samo novčano kaznio. Zbog rodne senzitivnosti, valjda. Kad sam vođin istorijski govor o Kosovu objavila u desetak redaka. Pod naslovom - Nesnosno je biti Srbin...

Nesnosno je bilo i to kako su se državne novine lako odricale od najboljih. Zato su i propale. Ali, tek nakon što su upropastile mnoge živote...

Za nama, obilježenima, uvijek su išli špijuni. Šef je odmah znao kad Bajica zakasni na posao... Iako ga je, onako darovit za lijepu stranu, uvijek brzo završavao. Jednom ga je zamalo suspendovao... Šta, opet taj Bajica nije na radnom mjestu? Bio je u štampariji... A šef nema pojma što je posao tehničkog urednika...

Kad su Vijesti krenule, krenula je i peticija... Da se zabrani njihovo štampanje u državnoj Pobjedi... Dobro što je, onako pogubljena zbog odlaska drugova, ne potpisah... Uključim ja ponekad i mozak, ne samo srce...

Prošle su godine, Vijesti su došle u komšiluk. Došla sam i ja na posao, nakon sedmogodišnjeg prisilnog odmora. Došao je i moj 11. glavni urednik. Već drugog radnog dana pita:

- Je li, bre, Ratka, ideš li ti svake noći da špijaš Vestima, tako kažu tvoje kolege...

- Ne baš svake. I ne Vestima. Špijam po kućama, osnivač mi je najbolji drug... A za ovo špijun, uništiću Vas - glasio je pristojni dio mog odgovora...

- Uništiću ja i te tvoje Vesti i tvog najboljeg druga - bio je to kraj normalnog dijaloga. Do kraja mandata. Ako ne računamo moje redovne bučne monologe u narednim godinama...

I počelo je monstruozno uništavanje Vijesti. I ljudi u njima. I njihovih porodica. I svih koji sa njima imaju bilo kakve veze...

***

Start je nekako bio bezazlen. Glavni je svuda uz Vijesti dopisivao - tabloid. A ja išla za njim i brisala. Sad izgleda blesavo, ali tada je to za mene bilo pitanje časti...

Onda je jedne noći visoki zvaničnik donio gomilu fascikli. Nešto ga noge nijesu držale, sve se prosulo kod štamparskog ve-ce-a. Portir je uletio:

- Nešto se sprema tvom drugu, profesoru Peroviću. Pokupili smo brdo papira, na svakom je neko ime iz Vijesti - ispričao mi je, svjestan da slijedi otkaz ako još neko sazna. Odajem ga tek sad...

Onda je najveći projekat crnogorskog vrha u 21. vijeku grunuo iz sve snage... Lopovi, ubice, izdajnici, kučke, profuknjače... Hiljade biranih riječi za četiri strašne godine...

***

Sad se samo mali, mali dio reprizira u parlamentu... Sve su predvidjeli kreatori te jezive hajke, osim da se bumerang uvijek vraća. Depeesu, Vladi, Udbi, profesionalnim crnogorcima i amaterskim srbima, kupljenim intelektualcima i prodatim piscima, tužiocima i sudijama, dresiranim analitičarima i - najviše - gluvonijemoj javnosti. Koja nije htjela da zna.

Zato je Crna Gora još u vještačkoj komi. Za razliku od ekonomske i političke, ova moralna zahtijeva višedecenijsku terapiju.

Vijesti su zadobile teške povrede. Kadrovske, finansijske i ostale. Ali, preživjele su... Do sljedeće hajke... Čitamo se...

P.S. Molim bogatog sponzora da pomogne štampanje Monografije Vijesti u 150.000 primjeraka. Da je besplatno dobije svaki glasač vlasti. I obnovi gradivo. Ne moraju svi postati odlični đaci, bivalo je i u Vijestima spavača... Ali, udžbenik je odličan. Domaći, sto posto...

( Ratka Jovanović-Vukotić )