INTERVJU Fabio Seferi za "Vijesti": O zatvorima u Albaniji za vrijeme komunizma

Sa željom da prikaže kako je bilo i šta se sve zapravo dešavalo u zatvorima širom Albanije za vrijeme komunizma, nastao je uspješan igrani film kratkog metra, mladog reditelja Fabija Seferija. Ostvarenje “The Planting of the Trees” (Sađenje drveća) prvi je albanski film čija je radnja i smještena u zatvoru i koji primarno prikazuje život zatvorenika u tom periodu i uticaj na društvo...

Taj film imala je priliku da vidi i crnogorska publika u nekoliko gradova, tokom manifestacije “Dani albanskog filma” koju je organizovao Filmski centar Crne Gore (FCCG), u okviru programa “Film kao sredstvo za interkulturni dijalog” koji sprovode u saradnji sa Albanijom i Albanskim nacionalnim centrom za film, a tom prilikom mladi Seferi bio je gost na projekcijama koje su privukle publiku.

U sinopsisu filma navodi se da je to priča o majci koja traži grobno mjesto da bi sahranila svoga sina koji je umro u zatvoru. No, film je prava alegorija, konstantna metafora društvenog sistema, ideologije i vremena, ali i potreba da se ukaže na nepravdu, emociju, bol i patnju i u krajnjem, potreba za hrabrošću i odvažnošću suoči sa tiraninom.

“Da, u pitanju je drama koja prati priču majke i sina. Sin je umro u zatvoru jer nije više mogao tamo i tako da živi. Dok je jeo hljeb koji bi mu majka donosila, razmišljao je o tome šta ona prolazi da bi ga nahranila, da bi njemu donijela taj hljeb, a to nije vezano samo za naporan put - dva autobusa i dva voza da bi ga posjetila njega u zatvoru, već i mnogo više od toga”, kaže Seferi na početku razgovora za “Vijesti”.

Linija koju radnja prati je i sistem, Albanija tokom perioda kada se o sistemu ćutalo i nije govorilo mnogo, ali se uglavnom dobro znalo kako sve funkcioniše. Iako mlad, Seferi je zainteresovan za prošlost svoje zemlje. Iz posebne ljubavi prema njoj, upravo ga zanimaju one stvari koje i danas bacaju sjenku na živote mladih i imaju velikog uticaja u društvu, bilo da izazivaju strah ili ružna sjećanja ili da je u pitanju svojevrsna kočnica ka naprijed.

“Ono što sam želio da prikažem ovim filmom je mračna strana komunističke ere u Albaniji. Ciljna grupa mi je bila mlađa generacija, zato što sam mladima želio da pokažem kako je to bilo u prošlosti. U redu, neki su ljudi možda živjeli istim načinom života, neki su zarađivali iste sume novca, neki su možda živjeli i bolje, ali bekgraund, pozadina svega toga je mnogo tamnija nego što se čini”, priča Seferi jasnom vizijom i rukopisom autora koji, djeluje, zna šta će biti u njegovom fokusu i u budućnosti.

“Mislim da je važno da putem umjetnosti izražavamo čak i naše lično (ne)slaganje sa određenim stanjem ili pojavama u društvu. Govoreći iz sopstvene vizure, ono što me podstiče na stvaranje je upravo primjećivanje i ukazivanje na neke stvari iz moje bliske zajednice, konkretno iz Albanije, na primjer”, objašnjava on.

I tako je, pored ostalih, nastao film “The Planting of the Trees” koji se izdvojio kako na domaćoj sceni, tako i na brojnim festivalima na kojima je osvajao i nagrade. Seferi “Vijestima” kaže da je to možda čak i prvi film koji je radnjom smješten u albanskom zatvoru tokom komunizma. Na takvu tematiku podstakle su ga priče starijih, a onda i istraživanja kojima se prepustio za potrebe kinematografije.

“Kada je u pitanju ovaj moj film, mislim da je on prvi, eventualno drugi, koji je kompletan snimljen u zatvoru. Postoje neki dugometražni igrani filmovi koji prikazuju problematiku komunizma u Albaniji, ali nijesu snimani u zatvoru, dok neki od njih imaju kadrove iz zatvora, ali zatvori nijesu primarno mjesto radnje i glavnog dešavanja. Zatvori su bili posebno rigorozna i specifična mjesta, možda i nezamisliva današnjim generacijama. Ovaj film je nastao jer sam želio da prikažem kako je bilo i šta se sve dešavalo u zatvorima širom Albanije tokom komunizma. Ako završite u zatvoru, pitanje je kako ćete zapravo završiti i hoćete li uopšte ikada izaći iz zatvora. Dobijaćete tamo neku hranu, vodu, tek koliko je neophodno, a osoblje nije brinulo da li ste dobro ili ne...”, kaže on i dalje objašnjava:

“Većina zatvorenika koja bi išla u zatvor, nije bila optužena samo za jedno krivično djelo. Neko bi nešto ukrao, ali bi pored toga bio optužen i za još nekoliko krivičnih djela. Tako je i sa mojim junakom. On je čitao zabranjenu knjigu i bio je optužen za to što je čitao knjigu koja je bila među zabranjenima, a pritom i za planiranje bijega iz Albanije, kao i za širenje takvih ideja i planova u zajednici... Mnogi su slušali i čujali takve i slične priče, ali niko nikada nije izbliza saznao kako je to biti u zatvoru...”, naglašava Seferi.

Vođen svojom radoznalošću, istraživao je i došao do različitih saznanja, a tako stigao i do granice Albanije sa Crnom Gorom.

“U Skadru je, na primjer, bio zatvor u kojem su sobe bile izuzetno male, dimenzija metar sa tri metra. U njima bi bivalo smješteno od četvoro do desetoro zatvorenika, što je nezamislivo. Oni su tako bili primorani da konstantno stoje i smjenjivali bi se dogovorenim redom kada će koji od njih ležati na podu, spavati ili makar malo odmoriti... To i još mnoga saznanja su me podstakla da moj prvi film bude upravo o zatvorima tokom komunističkog perioda u Albaniji...”, kaže Seferi.

Tako je nastala potresna priča inspirisana brojnim istinitim.

“No, sve to po strani, glavna radnja mog filma vezana je za majku i njenog sina”, dodaje on i tako ukazuje na više tema koje se prepliću u njegovom djelu.

Posebno mu je važno da film komunicira sa publikom i pokreće razgovor o važnim društvenim pitanjima, bilo iz prošlosti ili sadašnjeg trenutka. Zbog toga su mu bitne ljudske priče, iskustva, svjedočanstva...

“Mislim da su filmovi svojevrsna ogledala realnosti i života koji živimo. Možemo da biramo hoćemo li da stvaramo nešto što ni na koji način ne može da se poveže sa stvarnošću ili ćemo ipak da referišemo na stvarnost i ukazujemo na ono što se u njoj kao takvoj dešava”, ističe Seferi u razgovoru za “Vijesti”.

On dodaje i da već radi na novom projektu, koji je u fazi pripreme, s obzirom na to da čeka da se formira budžet.

“Takođe je u pitanju kratki film, jer smatram da se treba izvještiti u tome da bi se reditelj mogao upustiti u dugometražni igrani film. Priča mog novog filma prati mladića koji odlazi iz Albanije u Englesku i prati njegov život tamo koji je suprotnost očekivanjima”, otkriva Fabio Seferi.

Balkan je velika kuća sa više soba

Fabio Seferi je svoj film predstavio crnogorskoj publici, a utisci nakon projekcija su, kaže, više nego pozitivni.

“Za mene je sve to bilo veoma zanimljivo, kao i svako putovanje i upoznavanje mladih kolega sa Balkana, jer je u pitanju mali region u kojem su i države kao takve mala tržišta sa malim fondovima, budžetima za kinematografiju i zbog toga je upoznavanje i međusobno umrežavanje još i važnije. Ovo je moj prvi kratki film, a istovremeno i moje prvo gostovanje u Crnoj Gori, što mi je posebno zadovoljstvo. Upoznao sam neke mlade reditelje i mlade glumce zbog čega mi je drago i što mi znači za budući rad, jer će možda biti prilike da nekada sarađujemo i radimo na istom projektu, bilo da je u pitanju razmjena glumaca, koprodukcije ili nešto drugo...”, sumira Seferi.

On naglašava i važnost ujedinjenosti autora i filmadžija zarad kvaliteta kinematografije, stvaranja, ali i predstavljanja u inostranstvu...

“Kao male države nekada nas one veće i moćnije i ne primjećuju. Zato na naš, balkanski, region gledam kao na veliku kuću sa više soba i mislim da je poželjno da svi radimo u zajedničkom interesu i doprinesemo toj kući. Tako gledano, mislim da je lakše pronaći neki zajednički cilj, ali i sredstva za realizaciju”, zaključuje Seferi.

Sistem u Albaniji je naklonjen rediteljima koji su na početku

Fabio Seferi je rođen 1994. godine u Tirani, Albaniji. Studirao je na Univerzitetu umjetnosti u Tirani. Karijeru je započeo kao nezavisni režiser poznat po kratkom filmu “Dogma” (2018), kao i “The Planting of the Trees” (Sađenje drveća). Osvojio je nagradu za najbolju upotrebu žanra u filmu “Dogma”, a za “The Planting of the Trees” je stiglo nekoliko nagrada i više selekcija na mnogim festivalima.

Kaže da značajnu ulogu u dosadašnjem radu i postignutim uspjesima igra i podrška Albanskog nacionalnog centra za kinematografiju.

“Smatram da mi u Albaniji i vi u Crnoj Gori imamo slične poglede na film, slične težnje i ciljeve, ali i škole kojima se vodimo... Mogu reći da je sistem u Albaniji naklonjen mladim rediteljima, da je podrška koju imamo dobra, i to ne samo kada su u pitanju mlađi autori, već i oni malo stariji a koji su i dalje na počecima svojih karijera...”, priča Seferi.

( Jelena Kontić )