Krv ne pita za vjeru i naciju
Nikada nikome nije smetala naša krv, niti je neko gledao boju naše kože, priča za “Vijesti” Dino Hajrušaj
Pojedini često nemaju ni za hranu, nijesu tako rijetke situacije da moraju da “obijaju pragove” ne bi li dobili parče hljeba, ali su zato spremni da zavrnu rukav i daruju dragocjenu tečnost. Ne očekuju da im iko zbog toga zahvaljuje, jer veće im zahvalnosti od spašenog života ne treba.
Klub postoji skoro dvije decenije i nikada nikome nije zasmetalo što će njihovim venama “poteći” romska krv.
“Veliki broj njih sakuplja hranu po kontejnerima da bi mogli da prehrane porodice, a nikada nijesu došli u dilemu da, kada je akcija, dođu i daju krv. Uvijek su spremni da pomognu, a mi ih opet ne razumijemo dovoljno, ne razumijemo njihov život i nemamo toliko obzira prema njima”, kaže Ana Macanović, sekretarka nikšićkog Crvenog krsta u okviru koga djeluje jedini Klub Roma dobrovoljnih davalaca krvi u Crnoj Gori i na Balkanu, a možda i šire.
Postoji samo čovjek i ništa više
Tair Hajrušaj ima tri kćerke i četiri sina. Svi sinovi su mu dobrovoljni davaoci krvi, a nekada je i on rado darivao dragocjenu tečnost. Sada mu to godine ne dozvoljavaju, ali zato i dalje vodi Klub “Romi Nikšića” i NVO “Budo Tomović”.
Kaže, ne još zadugo, jer je došlo vrijeme da mlađi preuzmu njegove aktivnosti.
“Sjećam se da sam 2004. godine od Mida Drekalovića (tadašnjeg sekretara nikšićkog Crvenog krsta) čuo priču o dobrovoljnom davalaštvu. Kažem mu da bismo i mi voljeli da osnujemo klub. Pomogao nam je i tako smo osnovali Klub koji je tada imao oko 40, a sada ima skoro 60 članova. Još malo ću biti na čelu i Kluba i NVO i onda to prepuštam sinovima. Ja ću biti tu da pomognem. Vrijeme je da mlađi preuzmu”, priča sedamdesetčetvorogodišnji Tair.
Njegov najstariji sin ima 48 godina, a najmlađi Dino 34. Tair i Dino su najviše puta dali krv - po dvadeset.
“Ostala trojica sinova su krv dali po 16 do 18 puta. Dino je stalno ovdje i zbog toga i ima najviše davanja. Ostali često idu u inostranstvo, ali kada dođu prvi su odmah da daju krv. Vjerujem da će i unuci krenuti istim putem. Volio bih. Od osnivanja do danas smo mnogim ljudima pomogli i darivali krv, kako u Nikšiću, tako i u Podgorici, Risnu, Herceg Novom. Ko god nas je zvao, mi smo se odazvali. I dalje ćemo pomagati kome god treba”, obećava Tair.
Dino je sa punoljetstvom uzeo knjižicu dobrovoljnih davalaca krvi i nikada se zbog toga nije pokajao. Naprotiv - ponosan je na činjenicu da njegova krv teče venema onih kojima je pomoć u tom trenutku bila potrebna.
“Jednoj našoj sugrađanki je trebala velika količina krvi i tada sam prvi put dao krv. Vidio sam koliko je bitno da se daruje krv i da na taj način nekome možete spasiti život. Tu sam shvatio da krv zaista znači život. Čak sam i pozvao dosta drugova da tada daju krv. Ponosimo se time što imamo svoj Klub dobrovoljnih davalaca krvi i mislim da je ovo jedini klub takve vrste u Evropi, a sve to zahvaljujući Tairu i Midu, jer da Mida nije bilo, ne bi bilo ni Kluba”, kaže Dino.
Još kao tinejdžer je počeo da volontira u Crvenom krstu. Tamo je, kaže, naučio da ne postoje vjere, nacije, boja kože, kada je pomoć u pitanju. Postoji samo čovjek i ništa više.
“Nikada nas u Crvenom krstu nijesu gledali kao pripadnike druge zajednice. Uvijek su nas dočekali, pomogli nam, ne pitajući nas ništa. I mi smo tako nastavili. Nikada nijesmo pitali kome treba krv, koje je nacionalnosti, vjere, već samo zavrni rukav i daj krv. Gledali smo samo kako ćemo pomoći. Nikada nikome nije smetala naša krv, niti je neko gledao boju naše kože. Komšije iz većinske zajednice su dolazile da nas pitaju da li im možemo pomoći jer im trebaju dvije-tri flaše krvi. Odmah smo priskakali u pomoć”, priča Dino koji je zvanično krv dao 20 puta, nezvanično još pet-šest puta više.
Najteže mi bude da im obezbijedim prevoz do transfuzije i ručak poslije akcije. Mido je znao da mi iz svog džepa da novac i pomogne da organizujemo zahvalni ručak ili nekome da pomognemo, kaže Tair Hajrušaj
Rekli su mu da i njegovi sunarodnici iz Podgorice namjeravaju da osnuju klub dobrovoljnih davalaca krvi i raduje se zbog toga, jer nema veće sreće nego nekome spasiti život.
“Mi smo muslimanske vjere. Kaže neko da je haram (grijeh, zabranjeno) dati krv. Ja im kažem da nije, da je to prelijep gest i da se čovjek zaista lijepo osjeća kada nekome spasi život. Mnogo sam ponosan na oca, na Mida, na strica Smaja po kome nas najviše znaju, na Crveni krst. Ponosim se što sam dobrovoljni davalac krvi i što mi je cijela familija tome okrenuta”, ponosno reče ponosni Dino.
I ne bez razloga. Skoro 20 članova porodice Hajrušaj/Hajruši (pošto se jedni prezivaju Hajrušaj, a drugi Hajruši) su dobrovoljni davaoci krvi.
Spašeni život je najveća cijena i najveća plata
Milan Hajruši, Dinov brat od strica, ima 40 godina i skoro isto toliko puta je dao krv.
“Prvi put sam dao krv kada sam imao 18 godina. Moja snaha je bila bolesna i trebala joj je krv. Moram priznati da me malo bilo strah, ali znao sam da je krv hitno potrebna i da o strahu ne smijem da razmišljam. Krv sam do sada dao 37 puta i davaću dok god budem mogao. Osjećaj kada nekome dam krv je odličan. Tog dana sam toliko srećan, da niko i ništa mi ne može pokvariti raspoloženje”, kaže Milan koji godinama volontira u Crvenom krstu.
I on, kao i njegov brat od strica, ističe značaj Drekalovića i Crvenog krsta za formiranje Kluba, ali i za njihovu želju da budu dobrovoljni davaoci.
“Godinama volontiramo u Crvenom krstu i tu smo vidjeli šta znači biti human, pomoći nekome. Krv dajem jer znam da na taj način nekome mogu spasiti život. Ima dosta njih koji i nakon nekoliko godina, kada nas sretnu, sa zahvalnošću pričaju kako smo im dali krv i spasili život. Bilo je slučajeva da me zovu iz Podgorice, da kažu da je krv hitno potrebna i da odmah odem tamo. Mojoj ženi je trebala krv i bilo je dovoljno da se samo javimo transfuziji i krv je odmah bila obezbijeđena jer sam dobrovoljni davalac. Nadam se da će i sin krenuti mojim stopama čim postane punoljetan. Za sada je volonter Crvenog krsta. Neki Romi su raspoloženi da daju krv, neki nijesu. Neki nas odmah pitaju da li se to plaća. A ovdje para nema. Spašeni život je najveća cijena i najveća plata”, kaže Milan.
Njegov otac Smajo je legenda Nikšića. Čuveni bokser kome su i pjesme posvećene. U februaru puni 71 godinu i s ponosom ističe da je desetak puta dao krv. Prvi put kao vojnik Jugoslovenske narodne armije.
“Prvi put sam dao krv kada sam služio vojsku u Makedoniji. Vojnik kome je trebala krv je rekao da neće ni od koga da uzme krv bez od mene. I u Željezari sam dao krv, ukupno desetak puta. Ponosan sam što sin daje krv. Volim to”, kaže Smajo.
Pomoć im jedino treba za zahvalni ručak
Klub dobrovoljnih davalaca krvi “Romi Nikšića” dva puta godišnje samostalno organizuje akciju, a učestvuju i u akcijama koje drugi klubovi organizuju, kao i po pozivu.
“Dužni smo jedni drugima da pomognemo”, kaže Tair.
Od njih šezdesetak skoro 40 živi u teškoj ekonomskoj situaciji. Mnogi nemaju hrane, odjeće ili obuće, ali zato su spremni da daju krv svima kojima je to potrebno.
Volio bi Tair da privrednici Nikšića imaju malo više sluha za njih ali, kako naglašava, navikli su na to da budu na marginama života.
“Najteže mi bude da im obezbijedim prevoz do transfuzije i ručak poslije akcije. Mido je znao da mi iz svog džepa da novac i pomogne da organizujemo zahvalni ručak ili nekome da pomognemo”, kaže Tair.
“Darivanje krvi je neprocjenjiva vrijednost pa je mladim Romima teško objasniti da moraju sami da se snađu za prevoz. Ako doniraju nešto značajno, a vrijednost ovog lijeka koji se ne može kupiti je neprocjenjiva, a nemamo novca za prevoz ili zahvalni ručak, je zaista nešto što nas demorališe u promociji dobrovoljnog davalaštva”, kaže sekretarka nikšićkog Crvenog krsta Ana Macanović.
U Nikšiću djeluje oko 15 klubova dobrovoljnih davalaca krvi. Sekretarka Macanović kaže da su na sve klubove ponosni, ali da “klub Roma” svima ističu kao primjer.
“I te kako sam ponosna na činjenicu da imamo jedinstven Klub Roma. U Crvenom krstu sam od 1998. godine i prvi put kada sam ovdje došla upoznala sam sve ove ljude. Milan i Dino su bili mali kada su počeli da volontiraju. Tada je u Nikšiću bilo puno izbjeglica, radilo se puno, a oni su, zajedno s Tairom, tu bili po čitav dan”.
Priznaje da je u početku bila skeptična oko formiranja kluba dobrovoljnih davalaca krvi - što zbog toga da li će Romi istrajati u tome da budu dobrovoljni davaoci, s obzirom na to u kako teškoj materijalnoj situaciji žive, pa im često “nije ni do čega”, ali i zbog toga hoće li možda pripadnici iz većinske zajednice zazirati da prime krv od Roma. Brzo se uvjerila da je njen strah bio neopravdan.
“Kada su počeli s Klubom u početku sam, iskrena da budem, bila malo skeptična da li će uspjeti, da li će ljudi htjeti da razumiju potrebu da se osnuje klub dobrovoljnih davalaca krvi Roma, da li će htjeti da uzmu krv ako znaju od koga je. U početku sam, kada bi nas zvali da im je hitno potrebna krv, predlagala Klub Roma, kako da ih promovišem, tako i da stvorim naviku kod građana da imamo i Rome i da i oni darivaju krv. Nikada nikome nije predstavljalo problem što Romi daju krv. Ali, nikada niko nije ni došao da nam kaže - želim da doniram Klubu Roma 10, 20 ili 50 eura, oni su meni ili mom članu porodice dali krv i spasili život. Nemaju ljudi osjećaja, a možda ni svjesti o tome, kada je ovaj Klub u pitanju, da oni samo žele da nakon akcije organizuju taj zahvalni ručak, koji je praksa u Crnoj Gori. Oni su u situaciji da doniraju krv, ali i da idu i traže pomoć da im neko uplati 10, 20 ili 50 eura, kako bi organizovali taj zahvalni ručak. Da je sreće, to bi bio najmanji problem - naći 300 eura da organizuju taj ručak. To je ništa u odnosu na ono što su oni uradili”.
E, kada ljudi počnu da posmatraju na taj način, mislim da će svima biti bolje, da će biti više dobrovoljnih davalaca krvi i da će njihov Klub biti mnogo brojniji, ističe sekretarka nikšićkog Crvenog krsta.
( Svetlana Mandić )