Sve nam je ofrlje

Prema istraživanju MasterIndexa Crna Gora iz juna tekuće godine, 33 odsto građana Crne Gore plaća karticom svakog dana, 3 odsto više nego prethodne godine. Platne kartice se najviše koriste u supermarketima (59%), prodavnicama odjeće i obuće (44%) i benzinskim pumpama (40%). (bankar.me)

Iako pojedini ekonomski analitičari prognoziraju “izumiranje” gotovinskog plaćanja, odnosno novca, to se, iz više razloga, ne može u dogledno vrijeme desiti. U državama siromašnih građana, poput Crne Gore, nezamislivo je poslovati bez novca, osim da uvedemo bonove ili trampu.

Uskoro će 22 godine od promocije eura, koji i mi koristimo. Iako se oštećene novčanice kontinuirano povlače a nove doštampavaju, iako su sve papirne novčanice ponovo štampane sa izmijenjenim dizajnom (a pripremaju se projekti za nove), u opticaju je ogroman broj oštećenih novčanica, sve zbog neodgovornog odnosa ljudi prema njima. Činjenica svima poznata! Do nazad desetak godina oštećene novčanice smo svi mogli da zamijenimo u pojedinim poslovnim bankama, sa provizijom ili bez provizije, a banke su ih prosljeđivale Centralnoj banci Crne Gore (CBCG), koja ih je zamjenjivala prema sporazumu sa bankama koje ih štampaju. Ni trgovci nijesu bili prestrogi prema kupcima, jer su kroz dnevne pazare matičnim bankama uplaćivali i pohabane novčanice, koje su povlačene iz opticaja.

Sada se oštećene novčanice mogu zamijeniti isključivo u CBCG, prema njenim uslovima: “Osnovni preduslovi za zamjenu oštećene euro novčanice je prezentovanje više od 50 odsto novčanice u jednom komadu ili da je prezentirana kompletna novčanica, iscijepana na više komada, da je novčanica autentična, kao i da je porijeklo novčanice nesporno…” Ilustracije radi, 2012. godine CBCG je povukla 5,5 hiljada novčanica u ukupnoj vrijednosti 300.000 eura, a 2017. pola miliona eura. Države koje imaju svoju valutu, poput Republike Srbije, zakonom su definisale šta se podrazumijeva pod oštećenjem novčanice, da se oštećenje do 6% ne smatra velikim, te da su trgovci obavezni primiti čak i oštećenu novčanicu, jer istu predaju kroz pazar i ne plaćaju proviziju.

Kod nas koji koristimo stranu valutu, nigdje nije zapisano koliko oštećenje na novčanicama nije sporno, niti ko ga utvrđuje. To je ostavljeno na volju trgovcima, koji se, manje više, prema kupcima odnose sa dozom nadmoći, kao da robu dijele džabe! Oni po sopstvenom nahođenju ocjenjuju ispravnost novčanica, što je veoma često uzrok nesporazuma između njih i kupaca.

Građani koji raspolažu sa malo novca, moraju biti veoma oprezni prilikom plaćanja u trgovinama. Djeca pogotovu! U toku mog četvrtvjekovnog boravka sa majkom, do njene smrti, naučila sam da je novac sredstvo za život i da ga treba “poštovati”. Opunomoćena na njena minijaturna primanja, uvijek sam nastojala da kući donesem ispravne novčanice. U pošti i banci su me ispoštovali, dok je u trgovinama često do rasprava dolazilo. Kako tada, tako i danas. Nastojim da ne “uvaljujem” niti primam oštećene novčanice. Kažem “nastojim”, jer je mala mogućnost da se kupi i jedan artikal da trgovci ne vrate kusur u lijepljenim ili ispisanim novčanicama, u novčanicama kakve druga trgovina, često, neće da primi. Ako plaćam lijepljenom novčanicom, napomenem trgovcu da je pogleda.

Čak ni velike trgovine na blagajnama nemaju uređaj za kontrolu ispravnosti novčanica, pa radnici/ce na kasi “sumnjive” novčanice klasiraju odoka, po principu “kako kome”. Ovih dana sam, u marketu gdje godinama trgujem, doživjela neprijatnost zbog novčanice od 50 eura starog dizajna, kojih, u posljednje vrijeme, ima poprilično u opticaju. Dan prije, podigla sam penziju, koju je blagajnica izbrojala ručno i mašinski, a ja, po navici, na šalteru iskontrolisala svih pet novčanica od 50 eura. Kasirka je, možda, pomislila da je novčanica “iz slamarice”, pa se dala na detaljno razgledanje (“okreni-obrni”) i, zajedno sa koleginicom, konstatovala da je novčanica “oštećena i, čak, šuplja”. Robu sam platila tuđim novcem i pošla u “moju” banku, gdje su dvije blagajnice, očima i mašinskom provjerom, utvrdile da je novčanica ispravna. Moje oči se ne računaju!

Pitam se da li je trebalo da štetujem 20 odsto penzije samo zbog toga što niko u državi Crnoj Gori (osim u CBCG) ne zna šta je neupotrebljiva novčanica i što vlasnik marketa sa ogromnim prometom robe nije obezbijedio uređaj za kontrolu novčanica?! Zašto za zamjenu oštećenih novčanica svi moramo putovati u Podgoricu? Ovo je sastavni dio naše tužne svakodnevice! Sve nam je ofrlje!

( Milojka P. Perović )