Kad kažiprst „okine” emocije, a pisanje postane terapija

Demistikujući sebe, Nikšićanin Nebojša Radović demistifikuje i svoj rad. A to ne želi, jer kako kaže, tu prestaje čarolija. A on bez čarolije, emocija, bez fotografije i riječi, bez simbolike i ljubavi, bez posebnosti i jednostavnosti, ne može. I ne želi.

“Pa zar (dobra) knjiga, slika ili fotografija treba ‘uputstvo za upotrebu’? Zar ih treba objašnjavati? Umjetnost govori jezikom doživljaja i ne traži tumača”, zapisao je Radović u svojoj trećoj knjizi “Baobab” koja još uvijek miriše na štampu.

I na djetinjstvo, mladost, na čežnju i sjetu, na san i stvarnost. Na njega i nas. Jer koliko Radovića ima u svakoj priči, “svakom slovu i zarezu”, toliko ima i nas. Samo treba da budemo strpljivi i iskreni. Naći ćemo se na stranicama “Baobaba”, shvatićemo da je Nebojša i neka naša sjećanja “ukoričio”, da je “otvorio” i naše skrivene fioke i “prosuo” sadržaj svuda po pričama.

Zašto “Baobab”?

“Opet simbolika. Puno simbolike. ‘Naopako’ drvo. Tako ga zovu. Ono koje najduže živi u najsurovijim uslovima. Koje prkosi. I vremenima i suši. Svima. U prkosu je moć. U inatu volja”, kaže Radović u intervjuu koji je vodio sam sa sobom i koji mu je poslužio kao biografija.

Priznaje u pričama da ne umije, ali i ne želi, da taktizira, da štedi osjećanja i pravi zamke, da je sujeta pomiješana sa gordošću opasan napitak za stvaranje ništavila, otrov za dušu, da je shvatio da je zdravije da piše nego da priča, jer slova u niski su trajnija, a sjećanja jasnija.

“Usamljenost je osjećaj, a samoća poremećaj. Usamljenost nije prijatna. Traži od vas da provodite vrijeme s bilo kim, da je zabavljate i zanimate nečim. Samoća ništa ne traži. Sama po sebi je dovoljna. Na nju se lako naviknete. U njoj se uživa. Nju brzo zavolite. I ona vas”, kaže fotograf koji je odlučio da bude pisac ili su ga, kako sam kaže, korona i “zatvaranje” na to natjerali.

“Uvijek sam imao tu potrebu da nešto drugima ispričam. I svaki put kada bih to uradio, izgledalo je bezveze. Kao loše urađen posao. A onda sam otkrio fotografiju. Kakav osjećaj... Shvatio sam da mogu nešto da kažem, a da nijednu riječ ne izgovorim. I to me je držalo dugo. Sve do jednog dana, kad nisam mogao više da izađem. Kad je prestalo druženje... Kad je naš sopstveni ‘dvorac’ postao zatvor. Čovjek je takav... Kako ga život načepi, tako krene da se brani i traži izlaze. I otkrih pisanje. Osjetih moć olovke i najličnije podsvijesti. Koje olakšanje... I koja terapija... Skoro mi došle na pamet perkusije... Znam, reći ćete prolupao... Pozajmih kahon, i krenuh da tražim još jedan izlaz. Možda vam se ponekad i učini da u ovom životu ima previše zidova. I ima... Ali vjerujte, ima isto toliko i izlaza. Ako ne i više. Samo treba pronaći pravi ‘alat’... ‘Ono’, što vas čini živim i svojim”, priča Radović.

A njega živim čini ljubav. I pisanje. I fotografisanje. I život. Ili on život čini živim. Svejedno.

“Kako ljudi neprimjetno prestaju da se šale i smiju. Zaboravićemo da to umijemo. Život postaje ozbiljna stvar. A nije bio. I ne treba da bude”, kaže Radović koji je nakon “Zanoktice” i “Truna” podario “Baobab”.

Knjigu je potpisao na sebi svojstven način - prstom i potpisnicu ovih redova podsjetio na sebe, pošto je i ona mogla i može da stavi isti “potpis”.

“To nije običan prst. To je desni kažiprst. S njim sam skoro pet knjiga napisao. Kucao. Bolje reći kljucao...Onim što na orozu stoji. ‘Okidač’. On je kriv za sve”.

I ne samo on. Krive su i emocije.

“Ako me išta ubije, onda će to biti gospođa Emocija. Sve sam joj dao, i sve je uzela. I neka je... I ne žalim. Jer bila je i naslađi otrov, i najgrči lijek... Bila je sve”.

Njegova proza je pitka poput poezije, a on voli da ih “miješa”, jer “čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči. Čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju”.

”Priča je gorko, a pjesma ono slatko. Ni kolač bez šećera, ni jelo bez soli. Ne ide u životu sve glatko. Ponekad i on mora da zaboli.”

Tako je i s ljubavima. Na sebi postavljeno pitanje da li su sve ljubavi o kojima piše njegove i da li ih je sve doživio, Radović publici odgovara:

“Naravno da nijesu. I naravno da jesam. Ne morate nešto posjedovati da biste ga imali. Da su sve moje, ja bih bio umoran čovjek. A nijesam. Naprotiv. Proživio ih jesam. A da li su one moje, mojih bliskih prijatelja, ili su samo izmišljene, to je najmanje važno. Bitno je da se onima koji ih čitaju dopadnu i da im vjeruju. U vjerovanju je magija. Snaga. U sumnji nema ničega osim sumnje i njenog rušilačkog nagona. Ako kod nekog prepoznam patnju, i ako tu osobu još i poznajem, pokušavam da budem ona. Ili barem dio nje. Pomoćni radnik u tom procesu koji će ponijeti na svojim plećima dio tereta. Tuge. Bola.”

Ali i dio sreće, smijeha.

“Ako vas makar jedna moja priča rastuži ili nasmije, znaću da nijesam uzalud trošio papir”, zapisao je autor na početku knjige koju je izdao “Rubik”, uredila i lektorisala Marijana Terić, prelomio Nikola Bigović, dizajnirali korice Vladislav Čizmović i Ivan Lončar, a štampao “AP Print”.

( Svetlana Mandić )