Rangiranje albuma Metalike od najgoreg do najboljeg

Zaista nema loših Metalika albuma. Od Kill 'Em All, njihovog prvog ključnog udarca u potrazi za svjetskom dominacijom, svaki od 10 studijskih albuma Metalike ima svoje mjesto u njihovoj zaostavštini. Čak i ako muzika unutar albuma ne odgovara vašem ukusu, svaki od tih albuma je imao svoju ulogu u stvaranju benda kakav je Metalika danas. Svi su važni, jer svaki od njih ima svoje značenje.

Metalikina sposobnost da prilagodi svoj zvuk i eksperimentiše sa mjestom na kojem se tačno uklapaju u širi pejzaž roka je ono što nas tjera da pričamo o njima skoro 40 godina od kako je sve počelo u mračnoj garaži u Los Anđelesu. Ponekad je to uspijevalo, ponekad je rezultiralo nekim neoprostivim promašajem. Ali ne možete im zamjeriti što su se izložili i hrabro preuzimali nekoliko rizika, igrajući se na rubu unutrašnjeg raspadanja benda.

Naravno, u raznovrsnom katalogu kao što je Metalikin, uvijek će biti žestokih neslaganja oko toga koja era je proizvela najbolji materijal. Za svakog ogromnog fana Master Of Puppets, naći ćete nekoga ko će tvrditi da Lulu zapravo nije tako loša kao što se čini. Postoje fanovi koji ne mogu da podnesu bučni rani materijal, i oni koji odbijaju da slušaju bilo šta posle '88.Sve su to legitimna mišljenja, čak i ako su neka od njih kontroverznija od drugih, poručuje loudersound. com, koji je sastavio listu.

13) Garage, Inc. (1998)

U jesen 1998. godine, nakon tri albuma, koji su ih transformisali iz najvećeg treš metal benda u rok gromadu, Metalika je uradila ono u čemu su najbolji: iznenadila sve sa nečim potpuno neočekivanim. "Metalika i dalje mora da se zabavlja", izjavio je Lars Ulrih za Bilbord magazin tog novembra. "Snimili smo tri prilično ozbiljna albuma uzastopno. Bilo je vrijeme da uradimo nešto drugačije."

Po izlasku 23. novembra te godine, to "nešto" ispalo je da je Garage, Inc. - monstruozna dvostruka kolekcija obrada značajnih rok i metal pkesama koje su inspirisale tokom godina.

Činjenica da nema pravog "cilja" Garage, Inc. je dio njegove privlačnosti: ovo je zvuk četiri muzičara koji jednostavno sviraju iz zabave, i kao takav, koliko god bio raskošan, teško ga je ne voljeti, iako, kao što njegovo mjesto na listi pokazuje, takođe je album koji nije ostavio veliki trajni utisak na fanove.

12) Reload (1997)

Možda da Bob Rok nije postao toliko blizak sa Metalikom nakon fenomenalnog uspjeha albuma "Black", producent bi imao hrabrosti da kaže Džejmsu Hetfildu i Larsu Ulrihu da su gotovo polovina ideja koje su nudili za nasljednika albuma potpuno loše. Čak je i sam Hetfild kasnije priznao da "nije bio 100% zadovoljan s tim, ali bih rekao da je to bilo kompromisno rješenje", efektivno okrivljujući svoje kolege dodajući: "Rekao sam, 'Idem s vizijom Larsa i Kirka na ovaj projekat. Vi ste izuzetno strastveni oko ovoga, pa ću se pridružiti, jer ako nas četvorica to podržavamo, biće bolje.' Dakle, dao sam sve od sebe, ali nije ispalo tako dobro kao što sam se nadao, ali, opet, nemam žaljenja, jer je tada djelovalo kao ispravna stvar koju treba učiniti."

E pa, "spoiler" upozorenje, to nije uspjelo. S "Load" albumom koji ima bolje pjesme na početku, "Reload" preuzima manje inspirisane pjesme iz tih sesija i, razumljivo, "pati" kao posljedica toga. Iako su Hetfildove pjesme dostigle nove vrhunce zrelosti, previše rifova ovdje je, koristeći Lars Ulrihovu pasivno-agresivnu kritiku - "standardno", i trebali bi završiti u 'smeću'. To što je ovaj album na našoj anketi plasiran lošije od "Lulu" praktično govori sve što trebate znati o značaju i uticaju koji je imao na fanove Metalike. Ipak, "The Memory Remains" je sjajna pjesma.

11) S&M (1999)

Da, šanse su da će svaki koncertni album, osim možda "Live At Leeds" ili "No Sleep Til Hammersmith", teško uspjeti da se probije među najviše rangirane na ovakvoj listi. Koncertni albumi kao koncept su drugačiji: puni su iritantnih ljudi koji viču, nijedna pjesma ne zvuči baš onako dobro kao što bi trebala, a kvalitet zvuka često nije baš najbolji. Oni su siromašni rođaci studijskih albuma; neinspirativni ispunjivači prostora.

Međutim, sve se to promijeni kad naiđete na "S&M". Skraćeno od "simfonija i Metallica", "S&M" je ogroman trijumf bez obzira na mejrila.

Cio događaj oko "S&M" je postao toliko važan u Metalikinoj karijeri da su odlučili ponovo nas podsjetiti sve to za 20. godišnjicu albuma 2019. godine. To što je najava "S&M 2" naišla na gotovo univerzalno oduševljenje govori mnogo o tome kako je Metalika uspjela prvi put izvesti ovo u retrospektivi.

10) Lulu (2011)

Rasprave o ovom projektu počele su u trenutku kada je vijest o njemu procurila kao loš gas iz šahte Njujorka. Te rasprave su postajale sve žešće kada su ljudi zaista čuli album.

Prije svoje smrti 2013. godine, Lou Rid je hvalio "Lulu" kao "Najbolju stvar koju je ikada uradio." Njegov stari prijatelj Dejvid Boui nazvao je ovu saradnju sa Metalikom "remek-djelom". Međutim, fanovi Metalike su uglavnom bili manje pohvalni, pri čemu je jedan dugogodišnji pristalica opisao album kao "katastrofalni neuspjeh na gotovo svim nivoima." Istina je da eksperimentalni, avangardni album koji kombinuje improvizovano sviranje na jednom snimku s apstraktnom poezijom o njemačkim boemima 19. vijeka nikada nije mogao biti lako prodavan, pa su tradicionalistički fanovi metala bili neizbježno razočarani.

Ali "Lulu" nije bez vrijednosti, poput pjesama "Pumping Blood" i "Junior Dad" koje se ponose rifovima koji bi mogli zgaziti planine. Provokativan i izazovan, ovo je Metalika u svom najžešćem stilu, a ono što su donijeli u saradnji je čista, blistavo neironična vatra. Nijedan drugi metal bend ne bi imao hrabrosti čak ni pokušati takav projekat.

9) Death Magnetic (2008)

Koliko god članovi Metalike uvijek bili tvrdoglavi, nepristojni i svojeglavi, i to su komplimenti, usput rečeno, brutalna reakcija fanova na nepopularni album "St. Anger" bila je teška za Hetfilda i Ulriha da ignorišu. I tako, kada je kvartet pripremao snimanje svog sljedećeg albuma, mnogo se govorilo o tome da se Metalika "vraća korijenima.

Na iznenađenje svih i potpunu radost velike baze fanova benda, "Death Magnetic" je bio upravo ono što je bilo potrebno da ih vrati sa ivice. Brz, težak i prepun svježih ideja, ovaj album je široko pohvaljen kao njihovo najbolje izdanje od albuma "Black" iz 1991. godine, koji je i sam bio planetarno popularan. Produkcija je bila masivna, zahvaljujući profesionalnom Riku Rubinu.

Nestao je mlak ton albuma "St. Anger", gdje je Hetfild zvučao nesređeno i bez fokusa, i zamijenjen je snažnim i odlučnim vokalima. Sudski eksplozivni trenuci harmonije između Hetfilda i Hameta takođe su bili pravo zadovoljstvo za posmatranje.

Iako je ovaj povratak u osnovi dao rezultate, posebno u pjesmama poput "All Nightmare Long", "My Apocalypse" i "That Was Just Your Life", takođe čini "Death Magnetic" možda najmanje iskrenim, i nesumnjivo njihovim najmanje instinktivnim albumom.

8) Hardwired... To Self-Destruct (2016)

Za mnoge fanove Metalike, čekanje na nasljednika relativno dobro prihvaćenog albuma "Death Magnetic" iz 2008. godine bilo je mješavina uzbuđenog iščekivanja i nerviranja.

Pa, ljudi se nisu trebali brinuti. "Hardwired..." se ispostavio kao jedno od najjačih izdanja Metalike decenijama. U suprotnosti s većinom grozne produkcije i nesavršenosti albuma "Death Magnetic", "Hardwired..." je precizan i brutalan. Možda je Lars više vježbao, ili je nešto drugo u pitanju, ali sa "Hardwired...", Metalika zvuči jako dobro. Singl "Moth Into Flame" je još jedna monstruozna porcija autentičnog hevi metala koja pokazuje snažne veze s uspjesima benda iz osamdesetih godina, ali ne zvuči kao polovičan pokušaj da se vrate korijenima.

Možemo istaći da negativne strane ovog albuma zapravo ne znače mnogo, jer "Hardwired..." je potvrdio ono što smo svi čekali da čujemo: da se klasična Metalika vratila.

7) St. Anger (2003)

To je album koji mnogi fanovi Metalike i dalje "vole da mrze". Više čak i od zloglasnog "Lulu", jer barem sa tim albumom, fanovi su imali gotovu metu mržnje u saradniku Lou Ridu na koju su mogli sve svaliti.

Kao što dokumentarac "Some Kind Of Monster" jasno ilustruje, Metalika je bila na svom najnižem nivou kako u vezi sa njihovim ličnim odnosima, tako i sa njihovom umjetnošću, kada je došlo vrijeme da snime svoj osmi studijski album. Džejson Njustid je otišao nakon što je iznio neke teške istine, Džejms Hetfild je bio prisiljen na rehabilitaciju, i dugo vremena, niko, najmanje zbunjeni Lars Ulrih i Kirk Hamet, nije bio sasvim siguran da Metalllika zapravo još uvijek postoji. Na mnogo načina, "St. Anger" je prvi album koji je zaista predstavljao ko su ljudi u Metalici: konfliktni, prenapregnuti, bogati, a sada, iznenada, izuzetno puni samopouzdanja.

Ako ga sagledamo u ovom kontekstu, "St. Anger" se može vidjeti kao primitivni, instinktivni urlik ranjene životinje, ali, Bože, ponekad ga je teško slušati. Nije bilo solaža na gitari, a bubnjevi su zvučali mašinski, kao da se kuje nakovanj. Nije bilo tiših trenutaka, nijedne balade, nijednog instrumentala, nijednog mjesta na kojem biste mogli pobjeći od strašnog zvuka bijesnih gitara, basa i bolnih vokala.

Sa simpatičnijim uređivanjem, drugačijim zvukom bubnjeva i prostorom za Hametove solaže, "St. Anger" bi mogao da bude doveden u nešto potpuno drugačije, ali takav uvid je sada lako imati; tada je sve bilo preživljavanje.

6) Load (1996)

Load je album Metalike koji je najnepravednije kritikovan, a to je zbog toga što je odmah došao nakon fenomenalno uspješnog albuma "Black": odjednom, Metalika je stekla desetine miliona novih fanova širom svijeta, većina njih tvrdila je da ovo nije ono što bi Klif Burton, muzičar za kojeg nisu znali prije samo 12 mjeseci, želio od benda.

Bend je počeo rad na albumu nakon "Black" albuma, na proljeće 1994. godine, manje od godinu dana nakon što je završena njihova turneja "Nowhere Else To Roam" na Rock Werchter festivalu u Belgiji. Mnogo se promijenilo u muzičkom svijetu od izlaska "Black" albuma: Brus Dikinson je napustio Iron Maiden; Kurt Kobejn, frontmen Nirvane, najnoviji medijski prozvani 'spasitelj roka', skoro je sebi oduzeo život kod kuće u Sijetlu i Green Day i The Offspring su objavili Dookie i Smash, dva albuma koja će konačno probiti pank rck u SAD-u.

Ove promene u muzičkim trendovima, zajedno sa uticajima od Corrosion Of Conformity i Alice In Chains, kao i dugogodišnji omiljeni bendova Cliffa Burtona, Lynyrd Skynyrd i Thin Lizzy, značili su da je Load svakako bio neočekivana promena za Metallicu i njihove fanove. Album je objavljen u Velikoj Britaniji 3. juna 1996. godine, a prethodna promocija albuma je bila izuzetno pozitivna - Metal Hammer je ocenio album sa 4,5 od 5 - ali reakcije fanova su bile prilično pomešane.

Za neke, usvajanje tih rok elemenata iz 70-ih, doživljeno je kao izdaja korijena benda u hevi metalu: još uznemirujuća bila je slika koja je pratila izdanje albuma. Činjenica da je bend promijenio svoj kultni logo ukazala je na potpunu promjenu imidža. Svaki od četvorice muzičara sada je nosio kratku kosu i fotografisan je sa ajlajnerom, prilagođenim košuljama.

Ali, da su fanovi manje vremena trošili na negodovanje zbog frizura i ajlajnera, shvatili bi da su pjesme poput "The Outlaw Torn", "Bleeding Me", "Until It Sleeps" i "Hero Of The Day" prave klasične numere. "2 x 4" i "Ronnie" su i dalje energične.

5) Kill ‘Em All (1983)

Bez obzira na sve, nepobitna činjenica je da je "Kill 'Em All" promijenio sve. Mladi članovi Metalike- Lars, Džejms, basista Klif Burton i gitarista Kirk Hamet, koji je zamijenio originalnog gitaristu i budućeg osnivača Megadetha, Dejva Masteina - uzeli su Larsov voljeni "New Wave Of British Heavy Metal" i spojili ga sa DNK američkog panka.

Iako ne mogu potpuno da se pohvale da su izmislili tresh metal, za to treba dati zasluge Kirkovom bivšem bendu Exodusu, Metalika može da se pohvali s tim što su ga pretvorili u fenomen širom svijeta koji još odjekuje kroz godine.

Već su dali do znanja svoje namjere putem tri demo snimka, od kojih je posljednji i najznačajniji, "No Life 'Til Leather", predstavio bend koji je izašao potpuno formiran, ali "Kill 'Em All" ih je doveo još dalje.

Koliko god da je Metalika zvučala sirovo i naivno ponekad, može se čuti glad i ambicija koja izbija iz njih. Ovo je uzbudljiv, eksplozivan zvuk novog svitanja.

4) Metallica (The 'Black' Album) (1991)

Sa preko 20 miliona prodatih kopija širom svijeta, peti album Metalike, poznatiji kao "Black" album, je jedan od najprodavanijih metal albuma ikada.

Četvorka iz San Franciska je prodala milion kopija albuma "Master Of Puppets" iz 1986. godine, a da nisu izdali singl ili ikada snimili promotivni video. Ali pet godina kasnije, njihov izjavljeni cilj bio je da budu mejnstrim.

Sa albumom "Metallica", upravo su to i postigli.

Menadžerska kompanija Q Prime je sugerisala, odnosno naredila, bendu da je potrebno da naprave veliki uspjeh kao nastavak albuma "…And Justice For All", pa su angažovali Boba Roka.

"Ime 'Bob' izaziva strah kod svih ljubitelja metala", šalio se Džejms u to vrijeme. "Ali producent nije tu da vas učini sličnim njemu, već da vas učini najboljom verzijom sebe koja je moguća."

I, upravo to se i desilo. "Black" album je proizveo niz hitova, donio bendu Gremi nagrade i privukao milione novih fanova. I ne možete osporiti ni pjesme: "Enter Sandman", "Sad But True" i "The Unforgiven", one i dalje spadaju među najbolje što je Metalika ikada snimila.

3) …And Justice For All (1988)

Godina 1988. je godina kada je Metalici bilo najteže. Iako su imali novog basistu u liku Džejsona Njustida u sastavu, Ulrih, Hetfild Hamet su i dalje bili suočeni sa teškim gubitkom svog bivšeg basiste i vodilje, Klifa Burtona, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći 27. septembra 1986. godine.

1988. je takođe bila godina kada je bend izdao svoj četvrti album, "...And Justice For All". Album je bio željno iščekivan zahvaljujući fenomenalnom prethodniku, "Master Of Puppets".

"Justice..." je bio otkriće: dužina pjesama na albumu, složenost aranžmana i obilje rifova po pjesmi izazvali su zaprepašćenje. Ovo nije bio samo treš metal album, ali nije bio ni čisti hevi metal album - kasnije smo shvatili da je ovo bio jedan od prvih primjera progresivnog metala.

Hetfield i Ulrih su možda izgubili fokus prilikom miksanja albuma, zbog čega je bas Njustida gotovo nečujan na završnom snimku.

Ali njihova priprema je bila besprekorna. U pjesmama poput "Blackened", "One", "Harvester Of Sorrow" i žestokoj "Dyers Eve", Metalika je stvorila novi set standarda u metal muzici.

2) Ride The Lightning (1984)

Metalika je svoj drugi album "Ride The Lightning" izdala 27. jula 1984. godine - samo godinu dana i dva dana nakon "Kill 'Em All". Ali muzička razlika između ova dva albuma bila je ogromna. "Ride The Lightning" je bio rezultat benda koji je eksplodirao idejama i samopouzdanjem.

Da li je neki metal bend ikada napravio tako veliki skok naprijed kao što je Metalika uradila ovdje? U pogledu pisanja pjesama, dinamike, muzičke vještine i dubine tekstova, "Ride The Lightning" je toliko veliki korak naprijed u odnosu na sirovu agresivnost "Kill 'Em All" da bi to mogao biti rad potpuno drugog benda. Što je, zapravo, i bio slučaj: kada su se Klif Burton i Kirk Hamet pridružili bendu na bas gitari i solo gitari, njihov debitantski album - osim Burtonovog solističkog prikaza "Anaesthesia (Pulling Teeth)" - već je bio napisan.

Nakon mladalačkog treša "Kill 'Em All", prva pjesma "Fight Fire With Fire" bila je najiznenađujuća stvar koju je Metalika dosad snimila: nježan uvod prelazio je u nemilosrdan zvučni napad koji je bio čak brži od bilo čega sa prvog albuma. To je bio zvuk benda koji je znao da će budućnost biti njihova.

Ostatak albuma pokazuje da je Metalika sposobna za više od samo brutalnog treša.Nesporno se daje ogroman kredit klasično obrazovanom i muzički sofisticiranom Burtonu, koji ima ko-autorski kredit na svakoj od šest pjesama koje "Ride The Lightning" čine prepoznatljivim albumom.

Progresivno, dinamično, ambiciozno i zaista neustrašivo - ovo je zvuk četiri mlada muzičara koji shvataju da mogu sve da ostvare.

1) Master Of Puppets (1986)

Preko 30 godina kasnije, teško je procijeniti uticaj koji je Metalika imala na svijet sa albumom "Master Of Puppets". Njihov najdublji i najubjedljiviji muzički izraz, ovaj album će postati njihov zaštitni znak, a smrt basiste Klifa Burtona tokom turneje za taj album označila je kraj jedne ere za kvartet, dok se njihov novi status kao jedan od najvažnijih metal bendova na planeti suočavao s rizikom da se pretvori u još jedan zloglasni rok bend zauvjek obilježen tragičnom smrću.

Za nas koji se još uvijkek divimo njihovom neuporedivom i sofisticiranom skoku od debija "Kill 'Em All" do albuma "Ride The Lightning", "Master Of Puppets" predstavljao je sasvim drugi nivo. Čudno je sada pomisliti da je bilo nezadovoljstva u nekim krugovima kada su uveli akustične gitare na turneji "Lightning". Iako su njihova publika i kritičari još uvijek bili vezani za prošlost, Metalika je koračala odlučno naprijed, udarajući u ritmu sopstvenih bubnjeva, postavljajući iskru koja će zapaliti plamen prave muzičke revolucije.

Činjenica da je Džejms Hetfild imao 22 godine, a njegov prijatelj Lars samo 21, kada je "Master Of Puppets" snimljen, zaista je nevjerojatna. Još više je zadivljujuće da jedan od najpoštovanijih, inspirativnih i uticajnih "metalnih" albuma svih vremena nije ušao ni u britansku Top 40 1986. godine, dosegnuvši samo 41. mesto na nacionalnoj listi albuma u godini kada su Iron Maiden i Bon Džovi postigli Top 10 uspjehe. Ali statistika na listama ne može izmjeriti značaj albuma koji je postavio njihovu reputaciju kao kraljeva nove ere metala i zauvijek promijenio lice žanra.

Iako će istorija pamtiti 1986. godinu kao godinu kada se treš probio u svijest mejnstrim metal publike - "Master Of Puppets" tjerao je novu generaciju fanova metala da traži ekstremnije zvukove, otvarajući put za uspjeh albuma "Reign In Blood" Slayera i "Peace Sells..." Megadetha i podsticanje interesovanja za uzbudljive albume izvođača poput Kreatora, Dark Angela i Destructiona.

"Master Of Puppets" je bila ubjedljiva potvrda da je Metalika prevazišla scenu i krenula na putovanje sa svojom sopstvenom mapom. Proširivši granice žanra, ovaj album je izazvao one koji su pratili Metaliku da bar pokušaju isto.

U intervjuu 2006. godine, Lars Ulrih je novinaru rekao da je "Master Of Puppets" zaista "majstorsko" djelo, i ko bi se mogao suprotstaviti tome? Ovo je remek-djelo Metalike, njegova moć nije umanjena prolaskom vremena.

( Zabava Vijesti )