“Idemo dalje”: Kako mladi Rusi vide budućnost

Tokom ljetnjih mjeseci u ruskoj prijestonici, novinari Rojtersa su razgovarali sa četvoro mladih Moskovljana o tome kako su se njihovi životi promijenili od početka “specijalne vojne operacije” u Ukrajini.

Sve četvoro su rođeni na prelazu milenijuma, kada je predsjednik Vladimir Putin došao na vlast, i poznaju samo onu Rusiju koju on kontroliše.

Neki su govorili o propalim planovima za studije i zaposlenje, drugi o strahu od nepoznate i nepredvidive budućnosti. Međutim, niko od njih četvoro nije rekao da može puno uticati na pravac kojim se Rusija kreće. Umjesto toga, kako je rekao jedan mladi Rus, nije preostalo ništa drugo nego da se prilagodi novoj stvarnosti i “nastavi dalje”.

Sabina (23), rođena u Moskvi a porijeklom iz Abhazije, studirala je novinarstvo podataka na Višoj školi ekonomije u Moskvi.

“Prije 2022. razmišljala sam samo o tome da mogu poći u inostranstvo da studiram. Željela sam da se upišem na fakultet u Finskoj, ali sam odlagala iako sam to jako željela. Sada izgleda da ne bi trebalo da idem nigdje. Makar ne bez svoje porodice. Jer ko zna što bi im se moglo desiti ako ne napuste zemlju sa mnom. Uvijek sam željela da živim negdje u inostranstvu, da putujem. Ali u isto vrijeme ne bih željela da dođem u situaciju da se ne mogu vratiti. To je takođe zastrašujuće. Čini se da sada donosimo odluku: na kojoj strani granice ćemo ostati. I to je naš konačni izbor.

Bilo bi tako sjajno kad bi se nešto u svijetu promijenilo. Bilo bi super da se sve vrati kako je bilo. Bilo bi tako divno”, zaključila je.

Maksim Lukjanenko (20) je student iz Krasnodara na jugu Rusije koji studira strane jezike i interkulturalnu komunikaciju na Višoj ekonomskoj školi, i osnivač patriotske, provojne organizacije “Bijeli gavran”.

“Naš fokus se pomjera sa Zapada na Istok. Mislim da je budućnost na Istoku. Mnogo zanimljivih stvari će doći sa Istoka. Svoju budućnost vidim u izgradnji mostova između Rusije i Istoka.

Optimista sam tako da je za mene to mogućnost da naučim nešto novo. Evropa se zatvorila (za nas), pa hajde da se okrenemo Aziji. Tamo ima puno dobrih stvari. Planiram da završim magistarske studije u Kini. Mislim da su to veoma interesantni ljudi, zanimljiva nacija. Generalno, Rusija treba da ojača veze sa Kinom. Oni su izvanredni, moramo nešto da naučimo od njih. I da ih nečemu naučimo, naravno”.

Konstantin Konkov (23) je studirao biologiju na Moskovskom državnom univerzitetu, a prošle godine je izabran kao nezavisni kandidat u skupštini Moskve.

“Uglavnom se bavim javnim aktivizmom, većinom politikom i ekologijom... Organizujemo čišćenje naselja. Pomažemo skloništima za životinje. Prikupljamo pomoć za izbjeglice. Naravno, studiranje u inostranstvu da bi se steklo znanje a onda primijenilo u praksi ovdje je prilično izazovna ideja. Ali, trenutno osjećam da sam potreban ovdje. I s obzirom na to da sam izabran za odbornika, planiram da narednih pet godina ostanem ovdje, u svom okrugu, i pomažem ljudima koliko je to moguće. Od februara prošle godine, mnogo ljudi koje poznajem, aktivista i drugih, napustilo je Rusiju. To utiče na naše kampanje i kvalitet horizontalne komunikacije. Razmislite samo o tome da su najaktivniji ljudi, ljudi kojima je stalo do toga šta se dešava u zemlji, otrgnuti iz nje. Vrlo malo ih je ostalo. U ovoj situaciji to otežava izvođenje bilo kakvih kampanja, javnih ili političkih. Ali idemo dalje”.

Ivan Sokolov (25) studirao je ekonomiju u Moskvi i sada radi kao analitičar podataka. Nakratko je napustio Rusiju i boravio u Kazahstanu, ali se vratio u Moskvu. Govoreći o prvoj reakciji na mobilizaciju u Rusiji, on je rekao:

“Bio sam totalno šokiran makar jedan dan, apsolutno obamro. Nije mi bilo jasno šta je to i zašto i kako živjeti sa tim.

Mislim da je mobilizacija objavljena u utorak, a ja i moji drugovi smo otputovali u nedjelju. Ruta je bila dugačka. Prvo smo pošli avionom za Astrahan (na jugu Rusije), a zatim smo stopirali do Atiraua u Kazahstanu. Trebalo nam je dva dana da pređemo granicu. To je zapravo bila prilično teška odluka. Prvo, morao sam da napustim posao bukvalno za dan. Nisam mislio i nisam vjerovao do posljednjeg trenutka da će se to desiti.

Moj plan da nađem posao u inostranstvu je propao... Tako da sam morao da trošim svoju ušteđevinu. Sada vidim da negativna dešavanja u geopolitici, na primjer, nemaju nikakvog uticaja na mene. Potpuno sam opušten u vezi sa njima. Ovdje su moji prijatelji, moja porodica. Rođen sam i odrastao u ovoj zemlji. Ne mogu promijeniti i popraviti sve u zemlji tako da sam primoran da se pomirim da tim, naviknem i idem dalje”.

( A. Šofranac )