"Naše pogrešno tumačenje Rusije je veoma duboko"

Nekoliko trenutaka prije nego što smo se sastali u restoranu u Beču, Tim Snajder je saznao za smrt svoje prijateljice Viktorije Ameline, ukrajinske spisateljice koja je bila među žrtvama ruskog raketnog udara na prepun restoran u Kramatorsku, gradu u Donbasu. U istom napadu ubijeno je još dvanaest osoba, među njima i djeca.

Amelina se, otkako je izbio rat, posvetila dokumentovanju ruskih ratnih zločina u Ukrajini, posebno protiv civila. Ubrzo nakon što je počeo rat, pisala je o tome kako je ruska invazija podsjetila na Staljinovo uništavanje ukrajinske kulturne i intelektualne elite 1930-ih. To što je i ona ubijena, vijek kasnije, je najgorča moguća potvrda njenog upozorenja: "To pokazuje rat Rusije onakvim kakav jeste. Genocid", kaže Snajder, jedan od najeminentnijih stručnjaka za istoriju Ukrajine i centralne i istočne Evrope.

Ovo može djelovati kao mišljenje obojeno tugom. Međutim, kako naš razgovor odmiče, Snajder u svom opisu Rusije Vladimira Putina ne poseže tako lako za našim najmračnijim istorijskim sjećanjima.

Snajder (53), predaje istoriju na Univerzitetu Jejl, ali je Beč postao njegov evropski dom, otkako je 1996. postao istraživač ne bečkom Institutu za humanističke nauke, nakon što je doktorirao na Univerzitetu u Oksfordu. U austrijskoj prijestonici je rođeno njegovo prvo dijete i, kako kaže, mnoge od njegovih najsrećnijih uspomena su upravo odavde.

Snajdera kritikuju da je vječiti pesimista, vodeća figura u zapadnoj liberalnoj intelektualnoj eliti, koja je posljednjih godina toliko zabrinuta da je sada beznadežno zavisan od katastrofalnih predviđanja.

Govoreći o ratu u Ukrajini, Snajder kaže da je februar 2022. bio drugi "momenat 1938", misleći na Minhensku konferenciju te godine, kada su Britanija i Francuska kobno poklekle pred Hitlerovim prijetnjama oko Čehoslovačke.

"Za mene lično, povezivanje sa 1938. je zapravo veoma važno jer je to bila užasna greška. Da su Britanija i Francuska stale uz Prag, one bi učinile drugi svjetski rat nemogućim, ili makar u onom obliku koji je poprimio", kaže Snajder. "Rat u Ukrajini je užasan, ali činjenica da Rusija nije umirena je znak da smo, želim da vjerujem, nešto naučili.

Snajdera muči način na koji zapadni kreatori politike tumače Rusiju, što je problem koji je brinuo Baraka Obamu, a i dalje pogađa Njemačku i Francusku. "Naše pogrešno tumačenje Rusije je duboko. Veoma duboko", kaže Snajder.

Snajderovo predavanje o Ukrajini, održano na Jejlu u jesen 2022, šest mjeseci nakon što je Rusija započela rat, postavljeno je na Jutjub. U vrijeme pisanja, samo prvo od tih predavanja (ima ih 23) imalo je 1,3 miliona pregleda. Jedan od istaknutih fanova bio je Volodimir Zelenski, koji je pozvao Snajdera u Kijev prošle godine.

Snajder nije dospio u mejnstrim zahvaljući ovom ratu. Godine 2010. njegova knjiga "Krvave zemlje: Evropa između Hitlera i Staljina" o holokaustu i drugim međuratnim genocidima, sa fokusom na zemlje u kojima su se desili, učinila ga je jednim od najistaknutijih istoričara u svojoj oblasti. Ali upravo je njegova knjiga "O tiraniji" iz 2017. vinula Snajdera u američke liberalne intelektualne visine. "O tiraniji" je bio manifest na 128 stranica protiv Trampa.

Na pitanje da li uživa u statusu tako istaknute ličnosti u američkim kulturnim ratovima, Snajder je rekao da ne voli da bude u centru pažnje.

"Uopšte nisam ekstrovertna osoba ... Srećan sam kad sjedim u arhivi osam sati ... to je za mene savršen dan".

Govoreći o tome šta ga je učinilo istoričarem, istako je da snažan osjećaj za etiku motiviše sav njegov rad.

"Ne slažem se sa stavom nekih od mojih kolega da je jedini način da se napreduje to da budete samo istoričar. Postao sam istoričar brinući o čitavoj plejadi drugih stvari", kazao je.

Jedan od Snajderovih intelektualnih mentora - njegov supervizor na Oksfordu - bio je britanski istoričar Timoti Garton Eš. "Zamislite pozorišnog kritičara koji je iznenada izvučen iz gledališta da glumi u predstavi koju je namjeravao da recenzira", napisao je Garton Eš u eseju iz 1995. o ulozi intelektualaca u javnom životu, zasnovanom na sopstvenom iskustvu u istočnoj Evropi. "Takav stav je biografski normalan za mene", kaže Snajder.

Kad je bio na studijama, prisjeća se Snajder, imao je više plaćenički osjećaj za ono što je intelektualno vrijedno. Želio je da postane pregovarač o kontroli naoružanja i vidio je istoriju kao sredstvo za razumijevanje mehanike politike velikih sila.

Ali, kako je učio više o državama u istočnoj Evropi, posebno o Poljskoj i Čehoslovačkoj, i njihovim intelektualnim tradicijama, naročito pod komunističkom vladavinom, privukao ga je drugi pravac. "Nekako su ljudi u istočnoj Evropi pričali o svemu osim o vlasti, zar ne? Zato što nisu mogli. Bili su zainteresovani za filozofiju i književnost i istoriju. Čak su i fizičari bili uključeni u ovaj humanistički diskurs".

Snajder je sada jedan od malobrojnih istoričara sposobnih za originalna istraživanja širom regiona. On govori deset jezika. "Mislim da je istorija bila nevjerovatan oslobađajući oblik obrazovanja".

Razgovor se ponovo vraća na Rusiju i njegovu prvobitnu paralelu između situacije u Ukrajini sa 1938. godinom.

"U analogiji o kojoj govorimo, Rusija je (nacistička) Njemačka. I mislim da je to generalno produktivno kao poređenje, ali je takođe generalno tabu. A činjenica da je generalno tabu je jedan on naših problema od početka".

Ljudi "čudno oklijevaju" da Putinovu Rusiju nazovu fašističkom, kaže Snajder. "Ali postoje mnogi nivoi na kojima analogija (sa nacističkom Njemačkom) važi".

Snajder smatra da je nedostatak istorijske jasnoće Zapada o Rusiji smrtonosna greška i da je i dalje u srži našeg pogrešnog tumačenja Putina. On osuđuje našu stalnu usredsređenost na "pragmatična" rješenja sukoba i konceptualizaciju Putina kao nekakvog ciničnog, ali na kraju krajeva moćnog političara kojeg je moguće razumjeti.

Putinove radikalne ideje su u našoj analizi katastrofalno minimizirane, smatra Snajder. "Ideje su, ispostavilo se, važne. Političke diskusije o Putinu su do nedavno bile oblikovane našim sopstvenim idejama o tehnokratiji i pragmatizmu i stabilnosti - kategorijama za koje mislim da su već istrošene".

Ljudi čudno oklijevaju da Putinovu Rusiju nazovu fašističkom. Ali postoje mnogi nivoi na kojima analogija (sa nacističkom Njemačkom) važi

Pa ipak, može se reći da je otrovna ideologija hitlerizma, čak i ako je bila dinamična, bila tu od samog početka, zgrušavajući se u Hitlerovom umu iz völkisch ideja u njemačkom društvu. Hitlerizam je nastavio da oblikuje modus operandi nacističke države. Ali sa putinizmom, zar nije slučaj da je modus operandi - cinična kleptokratija željna moći - naprotiv, došao do jedine preostale ideologije kojom može da vlada?

Snajder oklijeva povodom ovog argumenta. On smatra da su se Putinove ideje razvijale mnogo duže, samo ih nismo vidjeli. "Kada se Putin vratio na predsjedničku funkciju (2012) mogli ste da vidite u njegovim objavama na ruskom jeziku, intervjuima na radiju i u štampi, jasan pogled na svijet, koji je u suštini onaj pogled na svijet koji nam je postao poznatiji od februara 2022, po kome se ne radi o državama, nego o civilizacijama, i ne radi se o interesima, već o misijama".

Ova tema je obrađena u njegovoj knjizi "Put ka neslobodi" iz 2018. godine, u kojoj je Snajder ruskom reakcionarnom filozofu iz ranog 20. vijeka Ivanu Iljinu dao centralnu ulogu kao pokretačkom intelektu koji stoji iza putinizma.

Na moje pitanje da li je ovo Putinov rat ili rat Rusije, istoričar je odgovorio "Ovaj rat vodi mnogo ljudi koji se ne zovu Vladimir Putin. Osoba koja je pritisnula dugme da ispali taj projektil na Kramatorsk koji je ubio Viktoriju i tu djecu ... desetine hiljada ruskih vojnika koji se sada bore i ubijaju u Ukrajini ...".

"Putin će umrijeti, a kada umre, da li to znači da je sve drugo oprošteno? Svi zločini? Deportacije, otmice djece, silovanja žena, kastriranje muškaraca, ubistvo ukrajinske elite? Kako se bilo šta od toga može procesuirati u skladu sa idejom da je to samo njegov rat?

Kada smo se sreli, bila je prošla tek sedmica od neuspjele pobune vođe Vagnera Jevgenija Prigožina i zanimalo me je da li bi, s obzirom na fašistički zaokret ruskog društva koji Snajder identifikuje, trebalo da pazimo šta želimo dok navijamo za Putinov pad.

Ovaj rat vodi mnogo ljudi koji se ne zovu Vladimir Putin. Osoba koja je pritisnula dugme da ispali taj projektil ... desetine hiljada ruskih vojnika koji se sada bore i ubijaju u Ukrajini

"Putin zaista nije naš problem. Posljednjih 30 godina je sasvim jasno pokazalo da mi zapravo nemamo mnogo mogućnosti da utičemo na Rusiju ... iznova smo demonstrirali da ništa ne mijenjamo u Rusiji".

On je ocijenio da nam je epizoda sa Prigožinom pokazala da postoje Rusi koji savršeno razumiju situaciju u Ukrajini, da su Rusi takođe u stanju da potpuno zaborave na Ukrajinu kada se pojavi veći pritisak, kada je u toku stvarna borba za nasljeđe, kada oni pričaju samo o sebi.

"Vrtimo se ukrug zabrinuto pokušavajući da otkrijemo šta Rusija misli o ovom ratu, i ne dozvoljavamo sebi da shvatimo da će Rusi sami naći izlaz ... Nisu im potrebne naše fokusne grupe, naše studije i naše izlazne rampe. Antropološki govoreći, naše izlazne rampe nisu primjenljive na njihove autoputeve, ako dozvolite tu glupu metaforu?".

U Rusiji, Zapad kao da zaboravlja da ne vidi svoju nacionalnu državu u ogledalu. To je potpuno drugačija paradigma moći, vođena "veberovskim pojmovima harizmatičnog vođstva", kaže Snajder.

"Stvar je u tome da Rusija ne može imati unutrašnju politiku. Elita je pokrala sav novac, svi zakoni su korumpirani, i gotovo da nema nikakve društvene mobilnosti ili mogućnosti promjene u životima većine Rusa, tako da spoljna politika mora da nadoknadi i obezbijedi sirovinu - scenografiju - za upravljanje.

Bez istorije, najidiotskiji mitovi postaju normalni

"Istorija je pomalo kao matematika. Što dublje ulaziš, to postaje zapravo čudnije. I ljepše", kaže Snajder.

On vjeruje da je hitno potrebno više uvažavati tu nauku u našem političkom diskursu. "Problem je u tome što se ne možete zaista baviti prvorazrednim političkim problemima bez istorije".

Snajder je ocijenio da je sa završetkom Hladnog rata, zapadni liberalni politički poredak ponovo zapao u neistorijsku tromost. Istorija je, kaže on, postala razgovor na koktel zabavi".

"To je bila pobjeda paradigme sredstava - menadžerske paradigme (u politici)", objašnjava on, "koja je govorila da više ne moramo previše razgovarati o 'zašto' jer smo to već sve razjasnili".

Rusija ne može imati unutrašnju politiku. Elita je pokrala sav novac, svi zakoni su korumpirani, tako da spoljna politika mora da nadoknadi i obezbijedi sirovinu - scenografiju - za upravljanje

To je učinilo zapad manje sposobnim u postupanju širom svijeta, i takođe oslabilo same njegove demokratske temelje, jer "bez istorije ... najidiotskiji mitovi postaju normalni. Kao o tome da je Amerika velika, ili o krštenju u Kijevu u devetom vijeku (priča koju je posebno favorizovao Putin da bi opravdao tvrdnju da su Ukrajinci i Rusi jedan narod)".

"Istorija nam nudi više načina gledanja", kazao je.

Prošlost, u svoj svojoj neobičnosti, često ima načine da osvijetli sadašnjost.

Snajder pokazuje na naše pametne telefone na stolu: simbole našeg tehnokratskog trijumfa nad prošlošću. Pa ipak, čak i Homerov mit ima nešto da nam kaže o njima. "U Odiseji su sirene tako neodoljive jer imaju moć da svakom mornaru pjevaju samo o njemu. Što je potpuno ista algoritamska supermoć koju ima ta stvar", rekao je istoričar.

"Možda je ovo moja superkonzervativna strana, ali kada bismo svi imali malo više znanja o istoriji, bili bismo bolje opremljeni da čitamo sadašnjost".

Članak je objavljen u "Fajnenšl tajmsu"

Priredila: A. Šofranac

( Sem Džons )