O Njegoševoj pjesmi "Noć skuplja vijeka": Bez erosa slika nije potpuna

Kompleksnost Njegoševog stvaralačkog bića ne može se sagledavati bez važnog udjela erotske komponente u njegovom pjesničkom djelu. Jer bez udjela erosa Njegošev poetski izraz zasigurno ne bi bio potpun. Onamo gdje pjesnik koristi takav način izražavanja eros donosi onu životnu dimenziju pjesništvu koja njegovom djelu daje aktuelnu privlačnost.

Do koje je mjere antički bog ljubavi bio prisutan u vladičinom stvaralačkom nervu najviše govori pjesma “Paris i Helena” poznatija pod nazivom “Noć skuplja vijeka”, objavljena prvi put 1913. godine u Bosanskoj vili. Pjesma je bila istinsko otkriće koja je genija epskog izraza i tragičnog osjećanja života pokazala kao rafiniranog lirskog poetu zanešenog strašću prema jednom ženskom biću. Zanimljivost pjesmi daju i neke intrigantne pojedinosti koje su izvan njene umjetničke vrijednosti. Po navodima Milorada Medakovića, vladičinog prijatelja, pjesma je inspirisana zanosnom lijepotom mlade peraštanke prema kojoj Njegoš nije bio ravnodušan. Tako je nastala “pjesma ljubavi” kako je naziva Medaković. Navodno je Vladika na predlog svog ađutanta da mu dozvoli da objavi tu pjesmu odgovorio: “A kako bi to izgledalo. Vladika da piše pjesmu o ljubavi. Ne dam!” Razumljiv je oprez i bojazan crkvenog poglavara čije bi poslanje bilo kompromitirano ovakvom lascivnom tvorevinom u kojoj je jedne tihe proljetne “mjesečne noći” bila izlivena sva silina strasti i zadovoljeni svi prohtjevi tijela. Vladika zavjetovan celibatom bio bi kod rigidnih hrišćanskih vjernika kvalificiran kao jeretik u mantiji.

Postalo je opšte poznato da je Njegoš bio miljenik ljepšeg pola. Isidora Sekulić u svojoj knjizi “Njegošu knjiga duboke odanosti” navodi kako je po jednom kazivanju kralj Nikola “spalio neke vladičine hartije radi dobrog glasa svoga pretka”. Očito je prisustvo erosa u Njegoševoj bilježnici smetalo i crnogorskom suverenu koji je imao neskrivene književne ambicije. Ukoliko je rečeno kazivanje istinito, onda je ono skandalozno. Takođe govori o pomanjkanju pjesničke širine crnogorskog kralja, o njegovim predrasudama i samonametnutoj inhibiciji. Kao pjesnik morao je znati da je oslobađanje onog unutarnjeg stvaralačkog naboja ili nadahnuća, dakle sloboda izražavanja, osnovni preduslov ostvarenja jednog umjetničkog djela. Ali kako kaže srpska pjesnikinja “Noć skuplja vijeka” je nekako “umakla” iz Njegoševe zaostavštine. Potreba da napiše ovakvu pjesmu dominantno erotskog sadržaja i da je pritom sam ne uništi pokazuje Njegoša u pravom svjetlu njegove pjesničke veličine i slobode odnosno u datom kontekstu njegove hrabrosti a što predstavlja poštenje prema sopstvenom geniju.

Da je kojim slučajem spalio pjesmu iznevjerio bi sebe na najgori način. Njegoš je intuitivni filozof, intelektualni mistik i rođeni pjesnik a sticajem povijesnih okolnosti postao je vladika. Ambivalentan odnos Petra II Petrovića Njegoša prema ženama iskazivan je od omalovažavanja do adoracije. Taj je odnos vidljiv posebno u Gorskom vijencu. “Noć skuplja vijeka” je svojevrsna oda ženi doživljenoj upravo posredstvom njene tjelesnosti koja za pjesnika - ljubavnika predstavlja “Sovršenstvo tvorenija tainstvene sile bože - ništa ljepše nit je kada niti od nje stvorit može”. To je ljubavno iskustvo u tolikoj mjeri značajno da bi za taj “trenutak sveti” pjesnik “dao sve slave”. Ta opčinjenost ženskim tijelom izražena inventivnim metaforama u kojima se prožimaju ekstatični zanosi erosa, kod nekih autoriteta za Njegoševo književno djelo čini se da nije nailazila na puno razumijevanja. Stoga se stječe dojam da su senzualnost i eros prijetili da malo zasjene onu idealiziranu i petrificiranu sliku koja je stvorena o vladici kao ikoni mudrosti i filozofičnosti. Kako to da autor koji se bavi kosmološkim temama i krucijalnim pitanjem o Bogu i Satani, koji pjeva o padu čovjekovom u “glib zemaljske kažnjene egzistencije” nije uspio odoljeti svojoj “slabosti” predajući se profanim zadovoljstvima tjelesnih erotskih užitaka?

U tom je smislu po mom mišljenju inteligentno uskogruda analiza Anice Savić Rebac, jedne od najvećih autoriteta za Njegoševo stvaralaštvo. Srpska će pjesnikinja pjesmu “Noć skuplja vijeka” odrediti kao djelo dominantno mističnog karaktera a tjelesno odnosno ljubavno spajanje dva bića u seksualnom činu vidjeti kao simboličnu “svetu svadbu” paganske odnosno judeo kršćanske koncepcije svijeta i svemira, spajanja zemlje i neba, sjedinjenje čovjekove duše s Bogom. Ovakav način analize pjesme izveden je iz njene složenosti, višedimenzionalnosti značenja kosmičkih i panteističkih simbola ali je u najmanju ruku sumnjivo da se ljepota pjesničkog izraza kojim se slavi putenost žene kroz čulni opis intimne radnje, dakle senzualnost i eros, smatraju po mišljenju Anice Savić Rebac manje važnim dijelom pjesme, gotovo bezvrijednim. A upravo to što se ovoj uglednoj autorici studije o Njegoševom djelu čini nevažnim jest ono najljepše i najvrednije, koje uostalom kako kaže i sam naslov pjesme, tu ljubavnu noć vladike s njegovom divotnicom čini vrednijom od jednog cijelog ljudskog vijeka. Sve moguće analize pjesme koje proizlaze iz njene složenosti o odnosu kosmičkog i zemaljskog, o ulozi mjeseca kao svojevrsnog medijatora i onog integralnog činioca dva principa muškog i ženskog, zatim razne kategorije vremena, onog stvarnog istorijskog i onog metafizičkog, objektivne i subjektivne doživljenosti temporalnosti u kojoj jedan tren može trajati kao vječnost, sve to postoji da bi pripremilo ono najvažnije što treba uslijediti i zbog čega sve ostalo ima smisla, dakle da se ostvari ljubav dva bića. Zato je sva ta najfinija poetsko filozofska ljuštura nužna i svojom kompleksnošću mogućih značenja omogućava da se ostvari, akcentira, ono bogato jezgro pjesme, smisao ljubavnog spoja dva bića strasno povezana tijelima onom “božom mamom”, (božjom draži), i pogledom kao “magičeskom slatkom silom”. S tog razloga sam u ovoj pjesmi više sklon vidjeti tragičnu sudbinu palog čovjeka, zanešenog ljubavnika koji očajno moli lunu za produženje časova ljubavne sreće koju proživljava, nego spomenutu “svetu svadbu”.

Prolazak noći je neminovan i Njegoš će izgubiti svoju “divotnicu mladu”. Svitanje novog dana je takođe neminovnost kontinuiteta prirodnog ciklusa. Luna “bježi s horizonta” i ustupa vladu suncu. Dolazi Apolonovo svjetlo novog dana. A što je dolazak novog dana nego potvrda čovjekove neminovne prolaznosti. Nestanak bića u ravnodušnom kontinuumu kosmičkog trajanja. Ako postoji “vjenčanje” u ovoj pjesmi onda je to mistično vjenčanje erosa i tanatosa. Podsjetimo na ono što je neizbježno u doživljavanju ove pjesma, na ono što po mnogo čemu spaja Njegoševu “Noć skuplja vijeka” sa Solomonovom “Pjesmom nad pjesmama”, u kojoj pred kraj čitamo: “jer ljubav je jaka kao smrt”.

( Dimitrije Popović )