Mišković za "Vijesti": Na podjelama se ne ide naprijed već sami sebe guramo u tužnu prošlost

Budva je, pod pokroviteljstvom Turističke organizacije tog grada, domaćin najvećeg kulturnog događaja u Crnoj Gori u avgustu, jer na festival “Ćirilicom” dolazi velika evropska i poljska spisateljica Olga Tokarčuk, čuvena nobelovka. Ona će biti gost na velikom broju budvanskih dešavanja, pa i na centralnoj proslavi jubileja crnogorske prosvjete - u Budvi 3. septembra obilježavaju dvjesta godina od rođenja prvog crnogorskog ministra prosvjete, Visariona Ljubiše koji je ujedno bio i prvi predsjednik Crvenog krsta, kao i jedan od najvažnijih autora prvog Opšteg crnogorskog imovinskog zakonika. Centralna proslava jubileja je premijera pozorišne predstave “Brod” u režiji Ane Đorđević, čiji je koproducent crnogorski nacionalni teatar i koja govori o dva paštrovska viteza - braći Stefanu i Visarionu Ljubiši iz Budve.

O kompletnom događaju za “Vijesti” priča izvršni producent za dramski program ovog festivala - Boris Mišković.

Gospodine Miškoviću, ove godine se ovaj tradicionalni festival organizuje sedmi put. I do sada su Vaši projekti bili ovdje prisutni. Kako Vi doživljavate ovu manifestaciju?

Sama okolnost da je centralna tačka projekta proslava jubileja crnogorske prosvjete, i da je naš glavni partner upravo Crnogorsko narodno pozorište, u vremenu kada se prosvjeta kao i kultura grubo zanemaruju mnogo znači. Takođe, na sve festivale koji podižu svijest i duh naroda, na ovim prostorima, gledam veoma blagonaklono. Ukazana mi je čast i predstavlja mi veliko zadovoljstvo što sam dobio priliku od Narodne biblioteke Budve “Miroslav Luketić” da participiram u programu festivala, prošle godine s predstavom “Čovjek visine”, ove s više projekata. Bio sam 26 godina zaposlen u Grad teatru, tako da ustanovljavanje novih festivala, poput ovog, kod mene izaziva ogromno uzbuđenje. Jako sam srećan što Budva veliki novac ulaže u prava kuturna dešavanja, siguran sam da će to u budućnosti izroditi mnoge benefite. Kada svemu tome samo dodam činjenicu da je glavni gost festivala nobelovka Olga Tokarčuk, onda malo šta priči o veličini festivala ima da se doda.

Ćirilica je crnogorsko pismo možda više i ranije nego kod bilo kog drugog balkanskog naroda. Za njenu istoriju i autentičnost vjerovatno je važnija nego što je to kod drugih. Molimo Vas za Vaše mišljenje o tome?

Crna Gora se na raskršću milenijuma našla na raskršću razvojnih filozofija. Sve veći uticaj globalizacije u svijetu, uticao je na rapidan pad interesovanja za očuvanje tradicionalnih vrijednosti i običaja u Crnoj Gori. Oni koji ne promišljaju dublje, smatraju da se tradicionalnim ne mogu uklopiti u moderno, što je daleko od istine. Nema boljeg primjera za to od gusala. Kada kritičari gusala ugledaju Škota, kako obučen u kilt svira gajde, s oduševljenjem govore o važnosti očuvanja tradicije i dive se manifestaciji toga.

Vrlo je slična stvar i sa ćirilicom. Kao da je se stidimo, nestaje iz našeg okruženja, a nema autentičnijeg crnogorskog “proizvoda” od nje. Zbog svega navedenog, mislim da je od ogromnog značaja postojanje ovakvog festivala, ne samo zbog kulturnog sadržaja koji nudi, već i da nam služi kao podsjetnik da Evropska unija, kojoj težimo, i te kako ima potrebu za Crnom Gorom, onom koja je svoja, koja je autentična, ponosna, prkosna, s mentalitetom koji je često i nama samima nerazumljiv, ali je naš. Prihvatanje i usvajanje evropskih standarda, koje je nužno za dalji razvoj ovog društva, ne znači odricanje od samih sebe, već upravo suprotno. Ljepota Crne Gore je što je drugačija i tako obogaćuje i podučava.

Ponekad se, kod onih koji ne prate pažljivo ovo dešavanje, stvara neopravdan utisak da je ovdje zastupljena samo jedna vrsta kulture i jedna vrsta identiteta.

Čovjek najlakše vjeruje u ono u šta hoće da vjeruje. Površnost je ozbiljna boljka crnogorskog društva. Čim se festival zove “Ćirilicom”, neukima to pripada prošlosti, a to je greška da ne može biti veća. Niko od tih koji tu tezu zagovaraju, nije čak ni pogledao program festivala. Vidjeli bi da su ove godine u programu Izvještaji “Ad limina”, kotorskih biskupa pri Svetoj stolici, okrugli sto “Kultura i modeli pomirenja” u kome učestvuju Ibrahim Spahić, a pozvan je i gospodin Andrija Vuksanović, te, kao šlag na torti, kako sam već rekao, gostovanje velike poljske nobelovke Olge Tokarčuk. Na podjelama se ne ide naprijed, već sami sebe guramo u tužnu prošlost.

Ove godine ste saradnik na realizaciji dobrog dijela dramskog programa festivala. Recite nam malo više o tome, jer je naročito zanimljivo da ste sredstva dobili na javnom konkursu za promociju crnogorske kulturne baštine?

Budva je, kao što sam već rekao, opredijeljena da značajan novac ulaže u kulturu. To je, očigledno, jedna nova sjajna smjernica u razvoju Opštine i na tome im od srca čestitam. Jedna, da je tako nazovem, podsmjernica, u toj magistrali kulturnih ulaganja, je očuvanje crnogorske kulturne baštine. To dodatno govori da su neke anomalije iz prošlosti, kao što su koncepti “kupi - prodaj kulturu”, istinski napuštene i da se kreiraju visoko kvalitetni projekti.

Sredstva na pomenutom konkursu TO Budva sam dobio zajedno s bibliotekom “Miroslav Luketić” za tri predstave, koje su usko vezane za kulturno nasljeđe Crne Gore. Radi se o baletskoj predstavi “Zidanje Skadra”, plesnoj predstavi “Kosara i Vladimir”, po motivima narodne priče o crnogorskom knezu Vladimiru i njegovoj velikoj ljubavi Kosari iz Makedonije, i o dramskoj predstavi “Brod”, koja govori o Stefanu Mitrovu Ljubiši i njegovom rođaku Visarionu.

Vjerujem da je kroz ovakve projekte najcjelishodnije njegovati sopstvenu kuturnu baštinu i otrgnuti je od zaborava. Smatram se privilegovanim što sam dio te priče i dajem sve od sebe da ne iznevjerim povjerenje, koje mi je ukazano. Ovo nije posao samo za nas nego još mnogo više za buduće generacije.

Ove i prošle godine se slavi vjerovatno najveći jubilej u Crnoj Gori, 200 godina od rođenja braće Ljubiša, Stefana i Visariona. I ranije ste se bavili, tokom rada na festivalu Grad teatar Ljubišom. Kako vi gledate na njegov rad i značaj?

Stefan Mitrov Ljubiša je, uz Njegoša, najveće ime crnogorske književnosti, bojim se da ja nisam dostojan da kompetentno o njemu i njegovom stvaralaštvu govorim. Javnosti je manje poznat Visarion i naša obaveza je bila da proslavimo 200 godina od rođenja prvog crnogorskog ministra prosvete jer tako dajemo mnogo važne poruke o našem postojanju. Pozvali smo nadležno ministarstvo da nam se pridruži u toj velikoj proslavi. Okolnost da je bio prvi predsjednik Crvenog krsta daje ovom jubileju još veći značaj.

Saradnja sa CNP-om je ove godine najveći festivalski poduhvat. Kako ste zadovoljni istom?

Drago mi je da sam dobio priliku da sarađujem s Crnogorskim narodnim pozorištem i lično se uvjerim u ozbiljnost i profesionalnost ljudi u njemu. Sve je funkcionisalo besprekorno. Produkcijski tim, na čelu s Dejanom Đurkovićem i tehnički, na čijem je čelu Đani Milačić, učinili su da sve što je predstavi bilo potrebno, bude isporučeno. Ističem pomenutu dvojicu, jer su oni na čelu tih timova s kojima sam ja bio u kontaktu, a iz razgovora s rediteljkom i glumcima, znam da je svaki šraf u toj kući savršeno obavljao svoj posao i ja im, ovom prilikom, na tome najsrdačnije zahvaljujem.

Velika svjetska premijera predstave “Brod” o braći Ljubiša je zakazana za 3. septembar. To je prva produkcija CNP-a u novoj sezoni? Šta očekujete od toga?

“Brod” je priča o dva velika čovjeka iz naše istorije, ali i značajna antiratna drama koja govori o tome da nismo najbolje savladali gandijevski način razmišljanja, pa nam se, vjerovatno, usljed toga, ponavljaju ratovi. Slojevitost ove predstave se ogleda i u činjenici da ona jasno postavlja pitanja da li se možemo baviti ljudskim pravima, danas tako rasprostranjenom floskulom, a da prije toga ne nahranimo stanovništvo.

Siguran sam da će ovo biti jedna od najznačajnih predstava u Crnoj Gori za posljednjih desetak godina, a za Budvu svakako najznačajnija.

Na kraju, Budva je ove godine grad koji po prvi put u istoriji Crne Gore publici predstavlja čak šest sopstvenih produkcija, a skoro sve su iz domaćeg nasljeđa. To je najveći poduhvat takvog tipa i najveća moguća promocija Crne Gore unazad 50 godina, kada je u pitanju istraživanje sopstvenog nasljeđa.

To je pravi put u Evropu. Moramo ulagati u kulturu da bismo bili dio kulturne Evrope. Smjerno, čuvajući svoj identitet, vodeći računa o svom nasljeđu, uvažavati i uživati u različitostima, siguran sam, čeka nas lijepa budućnost. Ponosan sam što Budva, grad u kome sam proveo tolike godine, tako predano radi na očuvanju crnogorske kulturne baštine.

( Vuk Lajović )