Andrijevicom jednog jutra

Ma kakvo more… Davnih pedesetih prošlog vijeka, znano je, u Plavu je bilo više turista nego u Budvi!

U hotelu “Komovi” u Andrijevici ljetovao je Blažo Jovanović. Katkad i Jevrem Brković; volio je i Žabljak. (S brda se najbolje vidi).

Ugostiteljstvo na crnogorskom sjeveru tradicionalno razvijeno. Još prije Drugog svjetskog rata, mnogi su pohodili Murino, da okuse tamošnji specijalitet, limsku pastrmku na kajmaku… A tek čuvena kolašinska “Bjelasica” s legendarnim direktorom Mirkom Boškovićem…

Banuo usred zime Blažo Jovanović, pa veli direktoru “Bjelasice”:

- Vala, Mirko, još kad bi imalo zelene salate…

- Kako da nema, druže predsjedniče!

Siđe Mirko u podrum Hotela “Bjelasica”, đe je u sniježnom Kolašinu uzgajao zelenu salatu i počastio njome prijatno iznenađenog Blaža Jovanovića…

…Upekla ova ljetošnja božja munja. Sjedim u bašti Hotela “Komovi”, u Andrijevici, ispod velikih krošnji starih lipa. Dolje, na dnu varoši, šumi Lim.

Moj stari drugar, Dale Ćulafić, pjeva: …Žari l’ ljeto,/ nije l’ zima,/ ja kraj Lima./ Kud on teče,/ tečem i ja…/ Mjesto mene,/ pjesme moje,/ dok je Lima,/ mirisaće duša lire/ još me ima.

Andrijevica; mala varoš velike istorije.

Ćarlija povjetarac.

Sjetih se hrvatskog pisca Gustava Krkleca, koji je kao mlad novinar, proputovao Vasojeviće 1925. godine.

- U Andrijevici sam našao stotinu kuća i stopedeset kafana! – pričao mi je Krklec. - Uzalud sam se pitao od čega varošica živi? Neko reče: od pazara! Ko zna…

Stari Gusti, čas zagorski grof, čas skadarlijski bohem, znao je dobro da oslušne žubor kafanski.

A u Krklecovom zagrebačkom domu (Gundulićeva 48), na vidnom mjestu radne sobe, slika istaknutog crnogorskog slikara Jovana Zonjića, koji potiče iz ovih krajeva. Bili su prijatelji. Eto, ništa nije slučajno…

Bašta “Komova” puna; veseli dječji žagor. Mladi bračni parovi s djecom, koji su ko zna od kuda došli u zavičaj, da provedu odmor “kod lile”, (kod majke), u negdanjem roditeljskom gnijezdu.

Topla ljeta, hladne zime; kafane omiljena mjesta susreta i razgovora. Bilo je i hanova. Čuven je han Popadije (Radunović), u Drndarima, na padinama Trešnjevika. Mnoge je putnike, za zimskih dana, spasila da se ne smrznu. Neđe, pred Drugi svjetski rat, ritnula je nekog žandara, pa se pjevušilo: “Popadija iz Drndara, digla nogu na žandara!”

Samuje Knjažev Knjaževac načičkan spomenicima, bistama i crkvom, “na preslicu”, od tesanog kamena. Zborilo se, đe je god takva crkva, tu je Crna Gora.

Dolazio je Knjaz Nikola 1884. godine u Andrijevicu i pomogao izgradnju hrama; postavio kamen-temeljac Crkvi Arhangela Mihaila. Naredio je da svaki puškonoša donese kamen koji će biti ugrađen u zidove. Na taj način mogao je sagraditi i deset crkava, jer puškonoša u Vasojevićima nije falilo; u svakoj vasojevićkoj kući visila je puška.

Po crnogorskom Gospodaru, ova andrijevička zaravan, dobila je ime - Knjaževac.

Andrijevičani duhoviti. Bilo ih je na nekim popisima devetstodevedesetdevet! Tek se rodi novi Andrijevičanin ili Andrijevičanka, odjekne pjesma, oglasi se “livor”; svi se posilili, sad ih ima hiljadu! Ali, ne lezi vraže. Umrije neki starac, pa opet ostadoše na devetstodevedesetdevet. Rekoše u kafanama, a đe bi drugo, doskočiće ciframa.

- Naći ćemo mi jednu odivu koja će roditi dvojke!

Dva dobra drugara, Šćepan Vuković i Dušan Stijović, sačinili 1995. monografiju “Varoš i zvijezde”, posvećenu Andrijevici. Šćepan, sjajan novinar i pisac, ispisao tekst; Dušan oplemenio vrhunskim fotografijama.

A Dušan Stijović, diplomirani pravnik, zaljubljenik u fotografiju. Varoš je, veli, snimao s velikom ljubavlju u želji da makar fotografijama zaustavi trenutke vremena koje neumitno protiče. Fotografisao je Dušan svoju Andrijevicu kao da je Pariz; zimi i ljeti, s proljeća i s jeseni…

A Šćepan zborio: “Eh, kad će ljeto…”

- Ta se rečenica - veli Šćepan - najčešće iz mojih grudi otkida…

Ćarlija povjetarac. Ispred “Komova” veseli dječji glasovi.

Još me ima! - reče pjesnik Dale.

( Slobodan Vuković )