Za snove nikad nije kasno: Nikšićanka Stanislavka Tereza Bjeletić u šestoj deceniji počela da slika

Ruka joj nikada nije mirovala, a boje su uvijek bile prisutne. Još kao dijete Stanislavka Tereza Bjeletić znala je da farba stare kade, saksije, korice knjiga, u osnovnoj školi je bila poznata po slikanju, i želja da boje prenese i na platno je oduvijek postojala. Obaveze su tu želju odložile. Kada su joj prije četiri godine preminuli roditelji, suprug se potrudio da je makar malo oraspoloži, da njenu prazninu “ispuni” bojama.

“Znao je za moju želju da slikam i da bi malo ‘razbio’ tu tugu, kupio mi je platno, boje i štafelaj. Istog trenutka sam počela da slikam. Bilo je to u martu 2019. godine. Prva slika koju sam uradila bila je svjetionik. Čini mi se da nijesam ni jela ni pila, a ni spavala to pet dana i noći, samo da je završim. Nedavno sam je prodala. Čuvala sam je sve ovo vrijeme, ali zašto čuvati stvari. Bolje da nečiji dom ukrasi i oplemeni. Dosta je bila kod mene, dosta me štitila, sada je vrijeme da krene na svoje putovanje i usreći drugu osobu. Volim da moje slike putuju”.

Od kada je te 2019. godine “pustila” boje da izađu vani, ne prestaje da slika. Naslikala je preko 110 slika koje krase zidove njenog porodičnog doma, ali i njene djece, prijatelja, kao i onih koje te slike osvoje. Zaštitni znak su joj jarke boje. Pokušala je, kaže, da te boje budu “malo nježnije”, ali ne ide.

“Počnem ja sliku sa tim nježnijim bojama, ali ona me vodi, i uvijek završim sa ‘jačim’ bojama. One slici daju neku veselost, snagu. Jednostavno slikam i kada smo slika i ja zadovoljne, onda je to ta boja. Volim kontrast boja, a volim i detalje. Oni su mi jako bitni, jer sve od detalja počinje. Što se tema tiče, one same dođu, ne tražim ih. Često krenem sa jednom idejom, a završim sa drugom. Trenutak je taj koji me povede i odredi šta ću i kako da naslikam. Pokušala sam tako da uradim suncokrete. Iako sam ih više puta slikala, mjesec dana sam se s njima ‘mučila’. I onda sam sjela, sve prefarbala i uradila rajsko cvijeće. To cvijeće je čekalo svoj trenutak, ne suncokreti”.

Nedavno je imala prvu izložbu i publici je predstavila svoje radove, ali i stare zanate. Željela je da ih slikom “oživi”. Sudeći prema reakcijama publike, uspjela je.

“Važno je da čovjek uživa u onome što radi, a ja zaista uživam slikajući. I baš se lijepo ‘ispričam’ sa slikama dok radim”.

Niko od djece, kaže, nije naslijedio talenat za slikarstvo. Zato jesu unuci, a ona je srećna što im roditelji ne sputavaju kreativnost

Pravni tehničar po struci, građevinac i umjetnik po duši

Za nju kažu da ima “zlatne” ruke – izliva betonske stubiće, zida terase i balkone, moleriše, postavlja podne i zidne obloge, ali i veze, šije, hekla, plete, a od 2019. “druži se” sa kičicom i bojom. Od svih talenata koje ima, posebno je ponosna na jedan – zna da voli.

Stanislavka Tereza Bjeletić, živi i voli u gradu pod Trebjesom, i primjer je drugima da nikada ne treba odustati od snova.

“Otac je bio građevinski inženjer i znao je da od ničega napravi nešto kvalitetno i vrijedno. Majka, Čehinja, bila je krojačica po struci, a ja volim da kažem modni kreator. U svoje doba bila je poznata po kreacijama haljina za matursko i novogodišnje veče. Mislim da u današnje vrijeme malo ko šije kao što je ona šila. Bila je izuzetno kreativna. Od njih sam naslijedila sve te talente, kao i ljubav prema bojama. Mislim da geni igraju ulogu u svemu tome i da se jednostavno s tim rodimo. Eto, ja sam rođena sa ljubavlju prema umjetnosti i sa talentom za građevinu”, sa osmijehom priča Tereza, pravni tehničar po struci, građevinac i umjetnik po duši.

A duša je uvijek zvijezda vodilja.

“Sve nam je u životu zapisano – samo mi treba da pratimo koja je bolja a koja lošija strana i da biramo tu dobru. Talente za umjetnost i građevinu sam ponijela iz kuće, a onda sam i ušla u kuću koja takođe ima tu sklonost. Moj suprug Peđa radi sve te građevinske radove, svekrva plete, hekla, zaove takođe. Iz jedne bogate umjetničke porodice došla sam u drugu, tako da se moji talenti nijesu izgubili, nego su se samo nadograđivali”.

Kada se suprug razbolio, Tereza je prestala da radi, prije dvije godine se penzionisala, i sa ponosom ističe da imaju dvije kćerke i dva sina, kao i sedmoro unučadi. Ponosi se i šta su sve suprug i ona stvorili, ali i sami napravili. Pokazuje ogradu, terasu, pločice, zidove... sve njihovih ruku djelo.

“Počeli smo da radimo od muke. Dođe majstor, ‘debelo’ naplati, a ne uradi kako treba. Onda nas dvoje odlučimo da sami gradimo – dobro se uštedi, a bolje uradi. Kada se Peđa razbolio, nastavila sam da radim uz njegovu pomoć. On stane na balkon i daje savjete, a ja radim. I dobro je ispalo”.

Najvažniji talenat je što umije da voli

“Voljela bih da se ljudi više posvete drugima. Nekako su postali egoisti, nemaju empatije, mada mislim da je ona tu, samo je ne pokazuju. Problem je što svi hoće preko noći da se obagate, a zaboravljaju da bogatstvo nijesu novac, kola, kuća, već porodica”, kaže Tereza srećna i ponosna na svoje bogatstvo.

Smeta joj što ljudi na uvrede uzvraćaju uvredama, što ne praštaju, i sve manje vole.

“Uvijek nam je majka govorila: ko tebe kamenom, ti njega hljebom. Tako i treba, iako se danas mnogi vode time – ko tebe kamenom, ti njega dva puta. Ne treba tako, jer ako mu vratiš istom mjerom, gori si od njega. Ako je čovjek, taj će ga hljeb vratiti na pravi put, ako nije, neće ni hljeb, ni kamen. Samo ćeš ti biti isti kao on. Zato i kažem da je moj najveći i najvažniji talenat taj, što Tereza zna da voli”.

A zna i da nikada nije kasno da čovjek ostvari svoje snove. Uostalom, ona je već sada pripremila dugoročne planove.

“Uvijek se šalim da sam u prošlom životu bila i govedarica i carica. Nikako jedna osoba. Ne osjećam se kao da imam 60 godina nego 30 manje, a opet kao da sam proživjela stotinu godina. Ni za šta nikada nije kasno. Uostalom, imam planove za narednih 30 godina, a posle ćemo da vidimo”, sa osmijehom reče Tereza.

Nije se “stalo”

Dali su joj ime Stanislavka jer je bila šesta kćerka. Htjeli su njeni roditelji, Marija i Milo, da se “stane” sa rađanjem djevojčica. Nije se “stalo”. Nakon 11 godina rođena je i sedma. Sestre su srećne i ponosne što ih ima toliko. Roditelji, takođe. Dobila je nadimak Tereza jer je često pjevala pjesme Tereze Kesovije, a imala je i sličnu frizuru. Nikšićani je uglavnom znaju po nadimku, za koji mnogi misle da joj je ime, a ona što je starija to više voli ime koje su joj dali roditelji.

( Svetlana Mandić )