Šurbatović na Trgu pjesnika: Za istinu knjige nije bitna realna istina

Književni program 37. festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na Trgu pjesnika u Budvi gostovanjem pisca Aleksandra Šurbatovića koji je predstavio svoj roman “Turčin šahista”. Šurbatović je, nakon što se zahvalio organizatorima jer je nakon mnogo godina ponovo u Budvi, kazao da Trg oduvijek predstavlja mjesto susreta.

“Još od antičke Grčke to je mjesto gdje se sreću ljudi u svojim dnevnim zadacima, pronađu trenutak odmora da porazgovaraju, da se pitaju i da možda prozbore koju riječ više o nekim egzistencncijalnim stvarima iz kojih će kasnije izaći i cijela ova moderna civilizacija. Ovo mjesto na kome govorimo za mene ima veliku emotivnu važnost jer sam dobar dio djetinsjtva proveo ovdje, ali sam bio sa druge strane. Uvijek sam sa radošću pratio mnoge zanimljive goste i pisce, a evo sam doživio da budem i ja na ovom mjestu pa mogu reći da su se karte poklopile.”

Moderator večeri je bila Tamara Krstić, novinarka, urednica na Radio Beogradu 1 i književna kritičarka koja je rekla nešto više o samom romanu “Turčin šahista”.

“Roman nas vodi kroz Evropu osamnaestog vijeka na jednu vrstu putovanja i to pogledom jednog neobičnog sveznajućeg pripovjedača za koga nismo sigurni ko je, ali je riječ o prvom šahovskom automatu koji je napravljen i oko kog se gradi cijela priča. Ova knjiga je zanimljiva i po tome što tretira istoriju na drugačiji način, ona je spoj onoga što jeste dokument, ali i onoga što jeste najveća vrijednost svake književnosti, a to je fikcija i samo pripovjedanje. Šahovski automat postavlja krucijalna pitanja za samog čovjeka i život, pogled na svijet i stvaranje jednog savremenog svijeta u doba prosvjetiteljstva.”

Šurbatović je kazao da je “Turčin šahista” zaista istorijska pojava.

“On je konstruisan 1768. godine od strane dvorskog inženjera i izuumitelja na dvoru Marije Terezije, Volfganga fon Kempelena koji je bio ljut zbog slave koju je neki iluzionista iz Francuske postigao svojim nastupom na Šenbrunu. Za više od osamdeset godina koliko je postojao taj automat u dobroj mjeri je uticao na istoriju zapadne civilizacije. Bio je najveća cirkuska atrakcija, išao je na ture širom Evrope i Amerike. Na kraju je izgorio u jednom požaru. Meni se lično čini da je tema vještačke inteligencije najbitnija tema našeg vremena koje će jednog dana dobrano biti tema koja će određivati naše živote i da je ovo pravo vrijeme u kom bismo trebali da je kontekstualizujemo. Ti roboti budućnosti sada stiču stas. Ne protivim se toj pojavi, ali se dosta plašim i potpuno sam siguran da će toliko uticati na našu civilizaciju u najbližoj budućnosti da će u jednom trenutku biti neprepoznatljiva.”, kazao je Šurbatović i otkrio da je ideja za roman nastala kada se zapitao gdje je počelo sve ovo što nam se dešava danas sa pametnim telefonima i robotizovanim ljudima.

“Nikada prije “Turčina šahiste” nismo imali jednu takvu autonomnu mašinu koja je mogla da funkcioniše tako autonomno. Ispostaviće se da je to neka vrsta prevare, ali je to bila inženjerski savršena mašina i naučnici su se trudili da shvate kako to funkcioniše. Tajna je na kraju otkrivena jer je čovjek koji je bio u automatu sam otkrio kako on radi. Ko smo zaista mi i gdje smo krenuli je pitanje koje često zaboravimo da postavimo sami sebi", kazao je Šurbatović.

“Puno informacija, dešavanja i sitne istorije nas sprječava u tome, puno opsjednutosti nebitnim detaljima i samim sobom na pogrešan način. Ako uđemo dublje u to pitanje možemo i da se zapitamo šta je to što nas konstituiše kao ljudsko biće. Koja je razlika izmeđ nas io jednog budućeg androida koji će donositi možda i preciznije odluke od nas? Zato sam htio da suprotstavim taj automat naspram velikih umova tog vremena. Neki susreti su izmišljeni, a neke sam i našao u istorijskim knjigama. Strašno mi je bilo koliko je takva jedna mašina bitna naspram taštine jednog Napoleona Bonaparte. Isto tako, kako izgleda ta mašina naspram običnog čovjeka.”, kazao je on i dodao da su ljubav i zavist suštinski konstitutivni djelovi romana, ali i naših bića.

“Koliko nas ljubav određuje u našem svakodnevnom životu. Imate dijete i ta ljubav je do određene mjere fokusirana. Ali svijet je toliko širok, nije vas Bog stvorio da volite samo djecu, ženu ili majku. Ima mnogo više potenicjala u nama da iskažemo ljubav i prema drugim ljudima. Koliko taj potencijal određuje naše živote? Sve to isto važi i za zavist. Koliko je zavist pokretački motor našeg života? Ja sam pokušao sve te elemente da fikcionalno stavim u jednu mašinu jer smatram da nas sve to čeka u budućnosti. Moj “Turčin” u jednom trenutku prelazi iz jedne neorganske u organsku materiju, on počinje da voli i osjeća zavist. Da li ga onda možemo nazvati živim bićem?”, zapitao se Šurbatović.

Krstić je kazala da je još jedna velika tema romana sloboda sa čime se pisac složio, ali i istakao da se savremeni pisci plaše velikih tema.

“To je moja omiljena rasprava, šta karakteriše savremenu književnost? A mislim da je riječ o sitnodušju. Nekad su pisci imali tu grandioznu situaciju da je istina bila pozicionirana izvan pisca, do dvadesetih godina prošlog vijeka. Imali smo filozofiju i pogled na književnost gdje je traganje za istinom bilo izvan pisca. Ti umjetnici su pokušavali da dođu do nje. Onda se dešava ta velika revolucija u istoriji književnosti sa modernom književnošću gdje pisac taj stvaralački reflektor usmjerava sa svijeta oko sebe u sebe. To je na početku bilo uzbudljivo, ta revolucija kaže da je jedina istina koja postoji ona istina koja se nalazi u meni kao pripovjedaču. A čitav svijet ili okruženje treba da se ravna prema toj istini. Onda imate Kafku, Beketa koji vam daju istine svojih bića. To uzbuđenje se godinama gubilo i došli smo do neke vrste književnog i estetskog haosa gdje svako ima svoju istinu i svako je želio da saopšti svoju istinu”, kazao je Šurbatović i naglasio da danas imamo jednu dosadnu situaciju gdje je nevjerovatno puno pisaca sa isto toliko puno istine u sebi.

“I svi žele da vam je predstave i da svi budemo zainteresovani za to. Tu dolazimo do tih sitnih književnih tema koje su meni lično postale dosadne. Ne zanima me šta se dešava u tvom malom mračnom biću, mene zanima šta se dešava u tom biću što ima zajedničko s tobom, sa mnom i ovim svijetom. Kakvi su to zajednički potencijali, sreće koje ti u svom biću imaš, a možeš da podijeliš sa mnom da i meni bude interesantno. Da ja osjetim na jedan način neku vrstu poistovjećivanja sa tvojim karakterisitkama. Učinilo mi se u jednom trenutku da nam treba jedan veliki reset, treba progutati tu modernističku i postmodernisitčku tradiciju, sravniti je i početi nešto novo. Vratiti se velikim temama, ko sam ja i šta je moja sloboda, da li je ona realna? Ko postavlja to pitanje danas? Sloboda danas i prije hiljadu i trista godina nije isto što i danas. Današnja zombirana bića sa telefonima u rukama, u koje spadam i ja, treba da se zapitamo koliko smo slobodni. Nekada je to bilo lakše, samo isključite televizor. Danas je teže isključiti internet, danas je to jednako jednoj heroinskoj zavisnosti”, kazao je Šurbatović.

Za istinu knjige nije bitna realna istina, smatra Šurbatović. “Istina tj. logika jednog umjetničkog djela leži u samom umjetničkom djelu. A ta logika mora da korespondira sa spoljnom logikom. Ta unutrašnja istina mora da bude koherentna sa spoljnom istinom. Ako kažemo da je sunce toplo, onda mora i u romanu da bude toplo. Ako nije toplo, moramo da imamo dobru motivaciju zašto suprotstavljamo unutrašnju logiku romana realnoj logici svijeta.”

Krstić je pred kraj gostovanja na Trgu pjesnika upitala Šurbatovića da prokomentariše moto ovogodišnjeg festivala Grad teatar “Snaga, hrabrost i glupost” iz konteksta svoje književnosti.

“To je citat Dušana Kovačevića i odličan je moto. Izlazi iz nekih svakodnevnih ustajalih motoa raznih festivala poput “ljubav, vjera, nada”. Zaista vas tjera da se pitate o nekim stvarima iz ustaljenih matrica razmišljanja, posebno kada su u ptianju javni nastupi i kulturna dešavanja. Da ne budem previše pretenciozan, reći ću vam da je još Platon insistirao na tome da će mudar čovjek praviti razliku između hrabrog i glupog čovjeka. Čitavih dvadeset strana je posvetio definisanju hrabrosti i gluposti. U takvim sitnicama leži đavo. Često smo spremni da hrabrog proglasimo glupim i obrnuto tako da se nadam da ljudi neće olako prelaziti preko ovog motoa i da će mu posvetiti dužnu pažnju”, kazao je on.

( Vuk Lajović )