Bregović za "Vijesti": Bijelo dugme pripada jednom vremenu

Za 13 godina koliko se na Krupcu održava Lake fest, malo se ko od bendova sa ex-Yu prostora može požaliti da nije čak i više puta svirao. Zato će narednog vikenda publika uživati u mnogim povratnicima Lake festa, među kojima su Zoster, Kerber, Yu grupa, Partibrejkersi, Električni orgazam.

Ipak, za sve ove godine koliko nikšićki festival okuplja ne samo ljubitelje dobre muzike iz Crne Gore, već i iz čitavog regiona i svijeta, prvi put će svirati jedan od najpopularnijih bendova svih vremena na prostorima Balkana - Bijelo dugme.

Goran Bregović sa svojom ekipom stiže na otvaranje festivala 4. avgusta, a najveće hitove ovog benda pjevaće dva pjevača - Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović.

Kad je Bijelo dugme u pitanju, publika je navikla da njihovi koncerti budu organizovani na stadionima, trgovima, arenama, i traju tri i više sati. U svojoj karijeri nemaju previše ovakvih festivalskih nastupa gdje prije i poslije njih publika uživa u nastupu još bendova.

U razgovoru "za Vijesti" Goran Bregović ističe da novi prostori bendu koji nema gdje nije svirao, i danas poslije toliko decenija na sceni znaju biti inspirativni.

“Bijelo dugme nije dugo sviralo u Crnoj Gori, te je nastup na Lake festu prilika da se svira. Mislim da je dobra prilika, lijep je festival, upoznati smo sa istorijatom Lake festa, mislim da je i lijepo mjesto gdje se svira, te se s toga svi radujemo tom nastupu. Mislim da nema razlike gdje sviramo, važno je da je publika tamo, da smo mi dobro raspoloženi i sve će biti kako treba”, obećava Bregović.

Nikšić je oduvijek bio grad roka, no i na vrhuncu popularnosti njegov bend nije imao puno koncerata u gradu pod Trebjesom, te je i to jedan od razloga što se raduje da će svirati u petak veče tamo.

“Koliko se sjećam, Bijelo dugme je samo jednom sviralo u Nikšiću za vrijeme stare Jugoslavije. Ne znam tačno zašto samo jednom, zato se i radujem ovom nastupu”, ne krije Bregović.

Mnogi festivali okreću se novom zvuku, rok muzika se zapostavlja pod naletom aktuelnih trendova. Opstaju isključivo velika imena poput Dugmeta. Ipak, Lake fest ostaje vjeran tvrđem zvuku, što su potvrdili i ovogodišnjim line upom. Na pitanje je li im to što ih publika voli i sluša pjesme Bijelog dugmeta decenijama najbolja preporuka, te hoćemo li pamtiti aktuelne hitove za pet, deset godina, Bregović odgovara:

“U svim vremenima se pravila dobra muzika. Naravno da je ima i danas. Bijelo dugme ima sreću da su neke od pjesama koje su snimljene prije više decenija slušaju i danas i to se vidi na koncertima. Pjevaćemo zajedno puno pjesama”, siguran je muzičar.

Iako su od okupljanja 2005. godine dosta koncertno aktivni, te uglavnom kao Bijelo dugme nastupa sa Tifom i Alenom širom svijeta, rasprodati nastupi neće im biti podstrek da objave neke nove pjesme. Posljednji studijski album Bijelog dugmeta “Ćiribiribela” objavljen je krajem ‘80-tih, tačnije 1988. godine.

“Bijelo dugme pripada jednom vremenu i ne vidim razloga da sad ponovo izdajemo neke nove pjesme. I ta muzika koju sam stvarao je muzika jednog vremena i ko voli da je sluša dođe da nas čuje. To je isto kao kao da se čudite što nema ništa novo od Mocarta. Nema, to je napravljeno u jednom vremenu”, ističe Bregović koji je kao autor diskografski aktivan, što potvrđuje i njegov novi album “The Belly Button Of The World” koji je objavljen prije nekoliko mjeseci. Kako muzika nema granice, Bregović je komponujući muziku za ovaj album to i dokazao te je spojio različite svjetove. Tako je za mnoge bilo iznenađenje što je kroz autorske kompozicije spojio hrišćanstvo, judaizam i islam. i otkriva koliko je bilo teško i rizično igrati se sa svim tim motivima s obzirom na to da su posljednjih godina česte podjele u svijetu:

“Ispričaću vam jednu malu priču odakle je proizašao album ‘The Belly Button Of The World’. To je priča koju sam našao na internetu. Priča kaže da je neka reporterka CNN-a bila u Jerusalimu, čula je za nekog staroj Jevrejina, gospodina Haima koji dolazi pred Zid plača već godinama i svaki dan se moli. Odluči da napravi reportažu o njemu, dođe na Zid plača, sačeka da on završi molitvu, priđe mu i kaže gospodine: ‘Haime, Vi ste ovdje svaki dan kako biste govorili sa Bogom ispred ovog zida. Već godinama svaki dan’. On joj na to odgovori: ‘Da, šezdeset godina, svaki dan’. Reporterka ga pita o čemu govori sa Bogom, a Haim odgovara: ‘Govorim Bogu da ovi ratovi između hrišćana, muslimana i Jevreja treba da prestanu. Ako ništa, da makar naša djeca žive u miru’. I reporterka kaže: ‘Dobro, poslije svih ovih godina kako govorite sa Bogom ispred ovog zida, šta nam možete reći’. Gospodin Haim kaže: ‘Imam osjećaj da govorim zidu’. Sad ako ima neka mala pouka iz ove priče, to je da očito Bog nije u svoj kalendar stavio da nas nauči kako ćemo živjeti zajedno, već da je to nešto što ćemo morati da naučimo sami. “The Belly Button Of The World” iliti u prevodu “Pupak svijeta” je to, s tim što sam privilegovan da stavim zajedno stvari koje su nezamislive politici, religiji. Muzika je nešto što je čovjek imao prije i politike i religije, tako da u njoj spajanje različitih svjetova ide lako. Lako spajam te stvari. Nadam se da ću imati priliku da sviram sa vašom filharmonijom jednog dana taj koncert pisan za tri violine i orkestar”, ne krije svoja očekivanja Bregović.

Posljednjih godina pokazao je da mu je izazov da piše za simfonijski orkestar, s obzirom na to da je prije ovog napisao djelo “Three Letters From Sarajevo”.

“Vjerovatno da nije bilo kovida, ta ploča ‘The Belly Button Of The World’ ne bi nikad bila završena. Pisana je kao porudžbina za baziliku Sen Deni u Parizu za nacionalni orkestar Francuske. Takvih porudžbina sam u posljednjih 30-tak godina imao puno, ali nikad nijesam imao dvije godine pauzu kao što je bila tokom kovida da završim neku ploču. Tako da je ovo prvi album koji sam stigao da uradim sa tako malo složenije strukturiranom muzikom”, zaključuje Bregović.

( Marija Vasić )