SVIJET OKO NAS
Ovakvi političari se samo mrtvom Kočiću smiju ukazati
Zato kada vidim kako ova vlast slavi Kočića, znam da tu postoji ogroman problem, jer Kočić nikad nije imao veze sa vlašću, i nema te vlasti, koja može da iskreno voli ovog lafčinu i borca protiv političke nepravde
Radni sto i pribor za rad pisca Petra Kočića, fotografisao sam za vrijeme boravka u Muzeju Književnosti u Sarajevu. Na priboru su i dalje jasni i vidljivi tragovi obrisane tinte sa slova ovog vrijednog čovjeka.
Pomislio sam, možda je baš za ovim stolom zapisao ove lijepe riječi
... "Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje; ali - srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sledenjene suze - dobro ja to znam! - a njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem koje nam neće nikada doći. Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi."
Tragično je da je kvazipatriotskim čitanjem i populističkim tumačenjem Kočića u postratnom periodu zaboravljena njegova izvorna promisao, a to je borba za slobodu i pravdu pojedinca, borba protiv eksploatatora koje je nazivao "kmetoderima", tako ih dobro opisavši u Jazavcu pred sudom.
Dat mu je mrtvom ograničeni i skromni politički okvir koji nema veze s njegovom širinom za života. Nebulozno folklorno upisivanje Kočića među četnike, iako nigdje u njegovom političkom i književnom djelovanju nema povoda za takvo šta.
Petar Kočić je bio žestoki frajer koji se za pravdu borio svojim velikim riječima a David Štrbac nije samo srpski krajiški seljak, već bosanski seljak uopšte, vječno varan i vječno iskorištavan seljak koji je svjestan svoga očajnog položaja i neprestano traži pravdu.
Zato kada vidim kako ova vlast slavi Kočića, znam da tu postoji ogroman problem, jer Kočić nikad nije imao veze sa vlašću, i nema te vlasti, koja može da iskreno voli ovog lafčinu i borca protiv političke nepravde.
Ovog buntovnog frajera i pisca ni jedna vlast ne bi slavila, proganjala bi ga i zabranjivala, proglašavala plaćenikom i izdajnikom, a danas se kite imenom njegovim.
Kočiću su se samo mrtvom ovakvi političari smiju i ukazati.
I da je danas živ, ne bi ga kao takvog ni pozvali na ovako sramotno skromno osmišljene vašare posvećene njemu a koji osim mjesta u kom je živio nemaju gotovo nikakve veze s njim, čega su negdje i današnji gospodari svakodnevnice svjesni, pa ga na ovim svetkovinama ni ne citiraju previše dok recituju turbo folk mudrace, jer i danas ove riječi, stare preko 100 godina jednako pogađaju metu i upozoravaju ...
"Bože moj, bože, ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra, i miline, pa jedva diše. Svak ves’o, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesna niđe ne čuje. Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa jedva dišemo...“
( Aleksandar Trifunović )