Mihajlo Pantić na Trgu pjesnika: Kad ne bih pripovijedao o ljubavi, ne bih imao o čemu da pripovijedam

Književni program 37. festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na Trgu pjesnika u budvanskom Starom gradu gostovanjem pisca i univerzitetskog profesora Mihajla Pantića, a moderator večeri je bio Gojko Božović, pjesnik, književni kritičar, esejista i izdavač.

Zahvalivši se mnogobrojnoj publici interesovanju, Pantić je kazao da je pred njima veteran Trga pjesnika.

“Ja sam ovdje prije više od 30 godina kao mlad književni kritičar bio jedan od članova žirija za dodjelu nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša” koja je u međuvremenu stekla odgovarajuću reputaciju. Poslije sam u nekoliko navrata ovdje imao i svoja čitanja. Prije svega toga želim da ovo veče posvetim jednom svom otišlom prijatelju. Danas je na onaj svijet ispraćen moj više nego prijatelj, naš značajan pisac i pripovjedač koji me sačekao na mojim književnim počecima, a riječ je o Davidu Albahariju”, kazao je Pantić nakon čega je publici pročitao jednu od svojih priča.

Moderator Gojko Božović je kazao da književnost ima prirodnu potrebu da izgrađuje svijet, a da u svojim najboljim trenucima i najboljim knjigama kod vrhunskih pisaca to i uspijeva.

“Isto tako znamo da u knjigama priča Mihajla Pantića postoji jedna stalna potreba u vezi sa tom potrebom da se izgrađuje svijet, da svaka priča ima jednu okvirnu temu. To nije prost zbir priča koje autor napiše u nekom periodu već se te priče kreću oko neke tematske osnove. U knjizi “Nijedan od sedam” Mihajlo pripovijeda o osmoj vrsti ljubavi, a postoji sedam vrsta ljubavi, sve ljubavi koje su ikada postojale u starim i novim vremenima. Nijedna od tih ljubavi o kojima se pripovijeda u nekim od ovih priča se ne mogu svesti ni na jednu od tih sedam vrsta ljubavi”, kazao je on, a Pantić je objasnio da književnost ima samo dvije velike teme.

“Druga je ona užasavajuća o kojoj ne volimo da mislimo, a još manje da čitamo. Mada je pisci često kandiduju i za naslov svojih knjiga, sjetite se Tolstoja, Kiša, Mana i Andrića. Riječ je o smrti, a ja ne bih o tome već o onome što osmišljava čovjekov život. Došavši na ovaj svijet niko nam ne usađuje tu nihilističku misao da život nema nikakvog smisla. Mi smo živeći dužni da sami do tog smisla dođemo, a najbolji način do kog je čovjek kao živo biće došao u svim slojevima i svemu onome što nas oblikuje, ljubav se pojavljuje kao neka vrsta spasonosnog rješenja. Ne kaže se bez razloga u Svetoj knjizi da ljubav sve prevashodi. Kad ne bih pripovijedao o ljubavi, ja ne bih imao o čemu da pripovijedam. Zamislite da neko sada na nekom mega giga kosmičkom kompjuteru pritisne dugme “delete” na tastaturi svjetske književnosti i da odatle izbriše riječ ljubav, šta bi ostalo od književnosti? Svaki pisac je na neki način i u nekom trenutku dužan da se izjasni o ljubavi”, kazao je Pantić i dodao da broj sedam nije slučajno odabran.

“Kada pogledate tu činjenicu ona djeluje na pisca vrlo onespokojavajuće. Kada pogledate iskustvo svjetske književnosti od antičkih vremena do današnjeg dana, a mislim na ljubav između dvoje ljudi, vi vidite da cjelokupna svjetska književnost nema više od sedam sižejnih obrta. Sve priče o ljubavi ovoga tipa obrađuju, recikliraju, preispituju, ironizuju jedan od tih sižejnih obrazaca. Cijela muzika nastaje od osam tonova, mada ima i oskudnijih skala. Tako i književnost koja govori o ljubavi iscrpljuje se kroz sedam sižejnih obrta. Svejedno je da li govorimo o djelima “Romeo i Julija”, “Ljubav u kasabi”, “Ljubav u Toskani”, “Seobe”, svi oni se oslanjaju na tih sedam sižea. Nikome nije pošlo da se iz toga izvuče, pa ni meni. Ja sam onda odlučio da po rubovima svojih knjiga progovorim o onoj ljubavi koja ne spada u tih sedam ljubavi, a to je nekakva nadljubav ili ljubav kao neka vrsta egzistencijalne, pokretačke snage i ljubav kao osvajanje smisla. Kada nekog volite u životu onda ste dotakli nekakav smisao, onda imate razlog zašto ste ovdje na ovom svijetu. Ukoliko nisi u životu volio ne vjerujem da je takav život mogao da ima neki stvarni, istinski, suštinski smisao. Mnogi ljudski životi su, nažalost, ostali uskraćeni za jedno takvo iskustvo. Govor o ljubavi je nešto što me ispunjava i vjerovatno zbog toga nailazi na odgovarajući odjek u čitalačkoj publici, iako pišem priče i pripovjetke, a 20. vijek je vijek romana.”

Kriza identiteta je možda i ključno pitanje cjelokupne književnosti 20. vijeka, istakao je Pantić.

“To osjećanje, ta himera i potreba, ta iluzija da ćemo neki život sresti negdje drugdje kada odemo negdje tamo gdje nismo. Međutim, kada odemo tamo gdje nismo onda se sjetimo da smo to ipak mi. Jedan moj stariji poznanik mi je ispričao da su ga pitali što više ne putuje, a on im je odgovorio da je tu gdje god da ode. Gdje god odem, došao sam. Uvijek sam u pitanju ja. Taj osjećaj promjene osjećanja koje svi imamo dok putujemo negdje. Zašto mislite da turistički aranžmani obično traju sedam dana? Zato što poslije sedam dana počinjete da primjećujete svakodnevicu mjesta u koje ste došli. Čudesa polako izlaze iz vidokruga vaše pažnje, odjednom gledate neke obične stvari, ljude koji su slični vama, počinjete da gubite tu čaroliju pripovijedanja. Mnoge moje kolege i ja smo tokom devedesetih godina razmišljali da odemo odavde, neki su i pošli. Ali, vratio bih se toj ljudskoj prirodi i činjenici da u sebi gradimo iluziju da ćemo na drugom mjestu biti neki drugi, ali to je samo iluzija. Uvijek ćemo biti ono što jesmo”, kazao je Pantić.

Tokom večeri Pantić je pročitao nekoliko svojih priča, ali i jednu kratku priču Davida Albaharija. Odgovarajući na jedno od pitanja iz publike, Pantić je kazao i da književnost 21. vijeka ima jednu vrstu “krize lika”.

“Šta mi pamtimo iz književnosti? Ne znam da li neko od nas zna da prepriča “Čarobni brijeg” Tomasa Mana, ali svi pamtimo likove i upečatljive figure. Tako ostaju u našoj memoriji i po pravilu ih vezujemo. Ako ne izgradite dobar lik onda nemate previše izgleda da će to ostati u nekoj memoriji. Ja sam veliki protivnik glorifikacije klasične književnosti nauštrb savremene knjievnosti. Ja i dalje mislim da u ovom trenutku na svijetu postoje veliki pisci. Neću da licitiram tim imenima, ali ako mi neko kaže da Salman Rušdi nije veliki pisac ja ću mu reći da ne zna šta je književnost. U svakoj epohi postoje veliki pisci. Koji će to biti pisci o tome će morati da se izjasni nekoliko budućih interpretativnih generacija kao što je bilo i u prethodnim vjekovima. Ono što mi se čini iz prakse čovjeka koji je u nekoliko navrata bio član NIN-ovog žirija i imao priliku da čita književnu produkciju, primijetio sam da mi nedostaju istinski likovi. Lik uspijeva onda kada se osamostali. Niko ne umije da nam prepriča Don Kihota, ko bi to mogao? Ali svi znamo ko je Don Kihot. Svi znamo i ko je Ričard III. Tako vam je sa velikim likovima, oni imaju sposobnost da žive mimo djela u kom su inače začeti. Rijetko ko zna da recituje Petrarkin sonet, ali svi znamo ko je Laura. Meni se iz ove perspektive čini da se u književnosti ovih postmodernih vremena premalo pažnje obraća na ono bez čega istinsko pravo pripovijedanje nije moguće. To je upečatljiv lik. Ne junak, ne heroj, već lik. Neko koga osjećate kao jednu vrstu medija u koji se do izvjesne mjere i vi sami preslikavate”, naglasio je Pantić.

( Vuk Lajović )