Mahmud Derviš: Gospodar poezije, zatočenik života

(Sabrana djela Mahmuda Derviša, Poezija 1964 - 2009, HORIZONTI - Centar za međukulturno razumijevanje, Tuzi,2022)

Prevođen, nagrađivan i hvaljen za života (1941 - 2008), Mahmud Derviš će za širu kulturnu javnost našeg jezičkog područja, po svemu sudeći, postati istinski velikan tek nakon iščitavanja njegove poezije, sabrane u četiri toma, i nedavno objavljene, kako stoji u impresumu, “uz pisanu dozvolu Fondacije Mahmoud Darwish (Ramalla)”, inače nosioca izdavačkih i autorskih prava njegovih djela. Bio je to veliki i odvažni poduhvat za prevodioca Džema Redžematovića koji je s punom odgovornošću i dobrim poznavanjem jezičke materije ovdašnjem čitaocu podario uvid u jedno posebno, neprocjenjivo bogatstvo. A poezija Mahmuda Derviša, najvećeg savremenog palestinskog pjesnika, predstavlja upravo takvo duhovno bogatstvo koje je istovremeno i reprezent najvrednijeg dijela arapske književnosti danas.

Ovom prilikom treba napomenuti da su Derviša ranije prevodili i akademik Esad Duraković, Rade Božović i Mirza Sarajkić koji je i doktorirao na poetici otpora.

Njegova izbjeglička odiseja počinje od ranog djetinjstva (kad je imao šest godina) i nastavlja svoju putanju preko Damaska, Kaira, Tunisa, Pariza, da bi u završnom luku svoju svjetlosnu nit skrasila u Amanu i Ramali. “Osjetio sam, stoji u pjesnikovim zapisima, da je moja nacionalna i moralna dužnost bila da ne ostanem u izgnanstvu… Zato sam poduzeo drugi hrabri korak nakon izlaska, a to je korak povratka. Ova dva koraka (izlazak i povratak) su među najtežim stvarima sa kojima sam se suočio u životu”. I zaista, ona su graničnici jednog plodonosnog životnog i stvaralačkog kosmosa čije je trajanje ovjekovječeno životom jedne zemlje, jedne istorije i jednog naroda - palestinskog.

Kada se čitalac, a što će reći i potpisnik ovih redova, odjednom nađe pred licem života jednog pjesnika, transponovanog na preko hiljadu i po stranica njegovog sabranog grandioznog poetsko-filozofskog iskustva i nadahnuća, nije mu lako pronaći sopstveni analitički ugao, odnosno “kreativnu distancu” u odnosu na ono što mu date stranice nude i čemu ga, prije svega, uče. Da krenete od bilo koja od četiri toma, na samom startu se pitate da li ćete imati dovoljno snage, duhovne principijelnosti i organizacione dovitljivosti da zađete u suštinu Dervišove misli, izdvojite esenciju njegovog stvaralačkog imaginarijuma i osjetite duboku dramu njegovog slikovnog jezika, tj. života o kojem pjeva. Bez sumnje, samo neposredni susret sa poezijom Mahmuda Derviša značio bi pravu blagodet. No, ako bi i samo nekoliko impresija iznijetih u narednim redovima moglo bar prepoznati putanju do takvog doživljaja, bio bi to zaista uspjeh.

Nećemo pogriješiti ako Mahmuda Derviša nazovemo pjesnikom otpora. Ali, bilo bi to djelimično ocrtavanje njegovog stvaralačkog portreta, jer cjelovitu sliku njegove ličnosti i sveukupnog umjetničkog habitusa čine i druge, važne odrednice. Osnov njegove riječi čini lirski gejzir, nepresušan i neophodan, uostalom, kao i voda što je neophodna samom životu. Otuda, njegov život je kao svojevrsna mapa u koju se ucrtavaju svi događaji, sve nade, svi promašaji, odsustva, bliskosti, sve daljine i blizine, svi poznati i nepoznati, najbliskiji i najprisutniji, svi nestali i novorođeni u lancu istorije njegove zemlje i naroda. Sva egzistencija, pojedinačna i kolektivna, ne gubi se u eteru, ona kod Derviša prerasta u višu dimenziju - u pamćenje. U stvari, sve ono što se dogodi, to se i doživi i, kao sveta čestica, (o)stavlja u amanet, za budućnost. Samo ono što prođe kroz naš krvotok, našu dušu, našu emotivnu galaksiju, kroz damare naše svijesti - ostaje zapisano. Pjesnik je tu da taj životni zapis proslijedi kroz svoju poetsku dioptriju, podari mu svoju ličnu auru, imaginativnu energiju, i analitičku preciznost svoje misli. A tu istinu Derviš je kroz svoju mukotrpnu životnu odiseju potvrđivao svakom sljedećom knjigom, zapravo, čitavim svojim pjesničkim opusom koji čine 26 zbirki, i 11 knjiga proze, kritičkih i autobiografskih zapisa i prepiski sa poznatim piscima.

Osnovni, centralni kvalifikativ poezije Mahmuda Derviša podjednako je prepoznatljiv koliko u njenom lirskom tkanju toliko i u jakim refleksivnim zamasima koji u sebi nose težinu čistog filozofskog poimanja svijeta, istorije, ljudske civilizacije… A kako se ta ista civilizacijska pregnuća ne mogu odvojiti od njenih, kroz istoriju pratećih anticivilizacijskih dešavanja - ratova, pogroma, izgona, okupacija, zatočeništva, tiranije - eto teme koja se sama od sebe postavila kao prvorazredni izazov za pjesnika! Rukavica je bačena, i izlazak na scenu je bio neminovan! Mahmudu Dervišu, koji je i sam osjetio svu tragiku izopštenosti iz rodne kuće, iz tradicijskih korijena i, na kraju, iz svoje zemlje, nije bilo teško, odnosno, bilo mu je suđeno da nanovo, kroz pjesničko pero, javno progovori o sudbonosnim klackalicama koje se već decenijama njišu nad glavama njegovih sunarodnika, nad nebom njegove Palestine, a da se još ni danas ne naziru ključevi pravde koji bi otvorili kazamate u kojima je za mnoge zatočene u njima svjetlost sunca bila samo san. Od te činjenice do prve pjesničke riječi mali je korak. Ali za Derviša - i jedini mogući put, i to ne kao izraz i odraz, kao posredna linija izmedju života i njegovog odjeka u našoj svijesti, već kao sami život, kao način postojanja i opstajanja. Takav put - to je sama po sebi nedjeljivost ljudskog djela i njegovog smisla, ideje i poruke, kao i onih teško opipljivih, ali ništa manje podsticajnih duhovnih aspekata - nade i snova. Otuda, u stihovima ovog pjesnika, govoriti o istoriji i geografiji njegove zemlje, ne znači govoriti o prošlosti, već o kontinuitetu vremena koje ne poznaje kategorije prošlog, sadašnjeg i budućeg kao nezavisnih fenomena. Oni su (fenomeni) sazdani u jedinstvenoj srži postojanja. Jer, prošlost nije vakuum u koji bi se naknadno upisivali proizvoljni datumi, već čvrsta podloga stvarnog, autentičnog življenja, duhovna konstanta jednog, u ovom slučaju, palestinskog naroda, čija je sadašnjost, u višedecenijskim okupacionim uslovima, istovremeno, ispit za očuvanje prošlog i ključ za budući život. Zemlja kao jedini testament i simbol rađanja jeste tačka od koje sve počinje i prema kojoj se odmjerava svaki naš korak: naš bunt i naša odbrana, naša sloboda i naša patnja, naša nada i naše trpljenje, naše stajanje i opstajanje. U pjesmi “O postojanosti “ (str.34, knjiga I) pjesnik govori: “Zaštitite vaše klasje od nevremena/sa prikovanim grudima/ogradu od grudi napravite…/od grudi; Kako da se polomi?/ Zemlja, seljak i nepokolebljivost?/ reci mi kako mogu biti savladani…/ta tri stupa temeljca?”

Ključna paradigma Dervišove filozofije počiva na jednoj od egzistencijalnih konstanti - biti svoj na svome. Ali, kako se takvo neotuđivo entitetsko pravo u istorijskim dramatičnim oscilacijama naše civilizacije za mnoge narode najčešće ne ostvaruje, ni zauvijek ni lako, šta nam, onda, preostaje? Preostaje da se - ne odustaje! I sanjati znači - ne odustati. Kao što će dugo sanjani mir, a za palestinski narod snovi o njemu još traju, proizvesti drugačiju javu, o kojoj govori stih (str.84. Knjiga III): “Mir je slom mačeva pred prirodnom ljepotom, gdje rosa nagriza željezo”. No, bilo bi pogrešno ako bismo Dervišovu poeziju tumačili samo iz tog ugla - kolektivne epske mitologije, bez obzira koliko ona u njoj nalazila svoje izvorište i iz nje crpila svoje ideje. Kolektivna svijest je, u stvari, svojevrsna duhovna trajektorija iskustava, saznanja, istina, otkrića, i kao takva, moguća šira inspirativna podloga za svaki kreativni potez na individualnom planu. Otuda, pitanje stvaralačke samosvijesti za Derviša postaje glavna okosnica ne samo književnog već čovjekovog sveukupnog duhovnog angažmana, traganja i samopronalaženja. I kad govori o opsadi čitavog jednog (svog) naroda, pjesnik ne poteže gromoglasnu riječ, ni patetiku ni afektaciju, već dalekovidi, smireni i ironijom dotaknuti psihotest: “Potrajaće ova opsada sve dok onaj koji nas drži u opsadi ne osjeti/ kao i oni koji su pod opsadom,/ da je ljudski posustati”. I upravo po tom osnovu možemo govoriti o poeziji Mahmuda Derviša kao savremenoj poetskoj artikulaciji koja svojom imaginativnom snagom redefiniše mnoge fenomene i uspostavlja nove iskustvene relacije. Najilustrativniji primjer takvog promišljanja nalazimo u pjesmi “Jednom pjesniku mladiću” (str. 386, Knjiga III): “Ti si kao ja, s tim što je moj ponor jasan/a ti imaš beskrajne puteve tajni,/koji se spuštaju i podižu!... Teško je do primjera dosegnuti,/zato budi ti i ti i drugi/iza granica eha”. Taj Drugi za Derviša je, zapravo, glavna okosnica njegovog stiha, njegove misli. Život koji je podaren svakom od nas postaje tako prostor, u kojem se eho autorovih snoviđenja, nade, patnje, ličnog i narodnog iskustva istovremeno iskazuje i kao ispit njegovog sopstva: koliko je on sam moćan da sagleda i obujmi svu tu dramu koja čovjeka prati od njegovog postanja; da li je njegov stih spreman za takvu misiju; koga će na tako užarenoj vatri života sresti, a koga mimoići; gdje će i kod koga završiti njegova poruka i trag; hoće li njegova riječ moći obujmiti i od prolaznosti sačuvati svo to tegobno iskustvo istorije; hoće li na tom svetom putu imati sagovornika… i još mnoga pitanja kroz koja pjesnik preispituje, prije svega, sopstveni usud, kao neizostavni dio takvog istog svijeta. Sva ova i druga pitanja najeksplicitnije opominju u poemi “Mural” (str.396, Knjiga III), u kojoj je Mahmud Derviš pokazao svu dubinu stvarne, ogoljele životne drame, kao i one metafizičke, koja se u prvom planu pokazuje čistom filozofskom esencijom. Za ilustraciju, evo samo jednog stiha iz navedene poeme: “Nijedan život nije dovoljno dug da spojim svoj kraj sa početkom”.

Nedostatnost čovjekovog kratkog izbivanja na zemlji Derviš prikazuje kroz apstrahovanu slikovnost, jednako koliko i kroz metaforičke signale njegovog sopstvenog emotivnog univerzuma. Sumnja ponekad i u sopstvenu Riječ, tj. u samog sebe, jer njome se bori, uz njenu pomoć opstaje, njome hrani sopstvenu svijest i čistotu emocije, čuva dostojnost sopstvenog traga. A sve što je živo sklono je (pro)padanju. I reći će: “Umoran sam od svojih svojstava./Forma se sužava. Govor se širi. Preplavljujem se svojim frazama i/gledam sebe u ogledalu:/jesam li ja on?” Dijapazon njegove misli se širi, odnosno, produbljuje, iskustvo svijeta se istovremeno ovaploćuje i u pjesnikovom biću i produžava njegovo, inače vječito traganje. Pjesnik će napisati: “Smorila me neizlječiva nada./Umorio sam se/ od zamke estetike…”(str.14, Knjiga III).

Zaokupljen fenomenom vremena, na čijim se obodima širi sjenka prolaznosti i svjetlost vječnosti, Mahmud Derviš preispituje i sopstveno pjesničko trajanje. Svjestan da nema konačne riječi, da je svaki iskaz tek djelić viđenog i doživljenog, da je pjesnikova misija samo otvorena putanja koja svjedoči, bez obzira radilo se o odrednicama prošlog, sadašnjeg ili sjutrašnjeg, on i samoj smrti prilazi kao odredištu kojeg treba zaslužiti. A naša zasluga drugome će sjutra biti orjentir od kojeg će krenuti. Otuda taj istorijski kontinium kroz koji se razabira moralni aspekt ljudskog čina, koji kod Derviša ima zavidnu poziciju. Svakako, lišenu bilo kakve moralističke uniformnosti, već poziciju sazdanu od otvorenog, slobodoumnog “čitanja” čovjekove duhovne snage. U tom kontekstu možemo govoriti o lektiri koju svaki od književnika, pa tako i Derviš, u određenoj mjeri, nosi u sebi kao inspirativnu iskru, imanentnu njegovom stvaralačkom kredu. U ovom slučaju, to su najvrednije stranice arapske poezije i filozofije i antičkih mislilaca, čija učenja ostaju aktuelna i danas.

Svako promišljanje, prije jednog ili dva milenijuma, jednako kao i danas, zaustavljalo se pred problemima čovjekove sudbine, tražilo razrješenja mnogih nejasnoća, nekad i samo bespomoćno ili pogrešno, nekad razložno i perspektivno… A da će svijet i dalje ostati enigma, sve dok je čovjeka, dovoljno je navesti samo jedan pjesnikov stih: “Niti se na put krenulo, niti je staze nestalo” (str. 12, Tom III). Ni savremena poetska misao nije ništa manje značajna za Mahmuda Derviša, ona je istovremeno i njegov put, pa tako u mnogim svojim stihovima pjesnik kroz imaginarni dijalog sa Lorkom, Bodlerom, Jejtsom, Tagorom, Nerudom i drugima razgrće sopstvene nedoumice ili potvrđuje sopstvene ideje.

Dervišova riječ je tiha meditativna obznana: istoriju svoje zemlje i današnji trenutak svog naroda ovjekovječio je kroz sopstvenu patnju, patnju koja je stegnuti krik; kroz željeznu bol, a koja ne zvoni, već samo pritiska; kroz dugogodišnje izgnanstvo kao najkrvavije raspeće. A izgnanstvo je, prema Dervišu, biti nigdje, što će pojasniti stihom “…Nigdje je mjesto koje udaljava dušu od svoje historije…” (str.260, Knjiga II). A u pjesmi “Ritam me bira” (str.92, III tom) pjesnik će napisati: “Ja sam jecaj violine a ne njen svirač./ Ja sam u prisustvu uspomena.” I kad je živio u arapskim gradovima (zemlju je, kao tridesetogodišnjak, nakon mnogih proganjanja i zatvaranja, morao napustiti već 1970. godine), a od evropskih najviše u Parizu, njegova pjesnička i ona stvarna, dnevna borba su, u suštini, metafora čiste predanosti onome što je činio i za šta se zalagao, čemu se bez ostatka predavao sve do zadnjeg trenutka, 9. avgusta 2008. godine, nakon operacije na otvorenom srcu u Medicinskom centru u Hjustonu, koju, nažalost, nije izdržao.

Svaki od četiri toma Dervišove poezije je duboko inkorporiran u dramu njegovog nacionalnog bića, predstavljajući istovremeno egzistencijalno raspeće sveukupne ljudske civilizacije, ali i prostor u kojem je traženje slobode i smisla (iz)bivanja na zemlji imanentno duhovnom biću svakog pojedinca, a stvaraoca pogotovo. U tom kontekstu mogli bismo ustvrditi da je u IV tomu Dervišova misao dosegla svoju katarzičnu tačku, njegov stih krajnje svedenu iskaznu formu, idejnu jasnoću i smisaonu puninu. Mozaički sklop naših života, izdiferenciran do fantazmagorične stilske tananosti, pokazao je, u svakom, a pogotovo u IV tomu, svu veličinu Dervišove stvaralačke imaginacije kroz koju je, kao kroz ogledalo savjesti, prikazao ličnu dramu i dramu svijeta, na čijim ćemo scenama još dugo učiti o životu. Pjesnik tu istinu pokazuje i na sopstvenom primjeru: “Stavljam drugu stranu života tamo gdje želi ostati/ I slijedim ostatak svog života u potrazi za onom drugom stranom” (str.173, IV tom).

Monumentalnost njegovom opusu pridonijela je, bez sumnje, njegova duboka vjera da je za svaki razlaz među ljudima i narodima, pa i onaj najkrvaviji, moguće naći dostojanstveni izlaz. Okrećući se, gotovo u svakom stihu, fundamentalnim vrijednostima čovjeka, Mahmud Derviš je svoju raskošnu poeziju uveo u prostore meditativno-filozofskog djejstva, daleko od svakog gromoglasja, radikalizma i brzopletosti. Po tome je, jednako koliko i po svom lirskom tragalačkom uranjanju u beskrajnost i nedokučivost ljudskog postanja, bio i ostao poznat i cijenjen u svijetu.

( Jovanka Vukanović )