Pismo gospođe Trifunović

Slučaj koji je ovih dana privukao pažnju medija u Hrvatskoj, a riječ je o pismu Milke Trifunović, supruge generala Vladimira Trifunovića, čovjeka koji je predao varaždinsku kasarnu JNA da bi na kraju završio na optuženičkoj klupi i u Beogradu i u Zagrebu, u kojem ona moli Republiku Hrvatsku da joj barem sada, pred kraj života, omogući da otkupi stan u kojem je živjela i u kojem joj još uvijek kao korisnica živi kćer, po istim uvjetima po kojima je omogućen otkup stanova svima drugima osim njima, otvorio je jednu veliku temu, tek rubno ispričanu u ovdašnjim javnostima.

Riječ je o temi ljudskih, obiteljskih, nacionalnih i ideoloških izbora nekadašnjih oficira JNA, koji su se našli zatečeni u situaciji za koju nisu imali nikakve upute, ali i o odnosu sredina prema tim ljudima i garnizonima JNA koji su u njima još opstajali u momentu kad su stvari nepovratno otišle u lošem smjeru.

Tu temu jesu kroz vjerovatno najgledaniji film u suvremenoj Hrvatskoj načeli Ivo i Vinko Brešan u ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, no ozbiljno je znanstveno i to tek djelomično obradio Ozren Žunec u knjizi ‘Oficir i časnik: prelazak vojnih profesionalaca iz Jugoslavenske narodne armije u Hrvatsku vojsku’, dok su je Darko Cvijetić u romanu ‘Što na podu spavaš’ i Goran Duplančić u stripu ‘Vojna’ obradili s umjetničke i ljudske strane.

No, koliko god da je u sva četiri slučaja riječ o vrhunskim djelima, sve je to daleko premalo i parcijalno s obzirom na veliku temu koja još uvijek nije stekla pravo građanstva. Nije ga stekla jer novo doba i nova historiografija jednostavno nisu znali što bi s tim ljudima i njihovim sudbinama. U novi narativ ih nisu mogli uklopiti, stari više nije predstavljao nikome ništa i tako smo se našli u situaciji u kojoj se brojne ljude, jednako ročnike, odnosno de facto djecu, koje je rat zatekao na služenju vojnog roka, kao i profesionalne vojnike koji su srasli sa sredinama u kojima su službovali, a na koncu i čitave zajednice koje su imale intenzivne odnose s ljudima iz tih kasarni, još jednom zaboravilo i otpisalo im se pravo na vlastitu memoriju.

U raspravi o svim mogućim manjinama, a svatko se u devedesetima negdje zatekao u položaju manjine, ova manjina brodolomnika jedne države i civilizacije koja ih je ostavila nasukane u tim opsjednutim kasarnama u današnjoj historiografiji i memoriji jednostavno ne postoji.

I naravno da je u tim kasarnama bilo puno oficira koji su se odazvali zovu vlastite nacije i rado krenuli u rat protiv svega što su do jučer zastupali i protiv ljudi i gradova koje su trebali braniti, no neusporedivo je više onih drugih koje je povijest jednostavno pregazila.

Bez legitimiziranja pak memorije tih ljudi, slika ovog rata, posebno njegovog početka, jednostavno nije kompletna.

U nekoj idealnoj viziji i budućoj ideji suočavanja s prošlošću, na zajedničkom projektu bi se okupili istraživači iz svih nekadašnjih jugoslavenskih republika i napravili bi intervjue sa svim ljudima koje je povijest zatekla u tim kasarnama u vrijeme početka rata. Bio bi to možda i najopsežniji projekt usmene historiografije uopće i možda bismo onda i dobili sveobuhvatan uvid u to što je ovaj rat napravio tom nekad zajedničkom društvu u cjelini.

S obzirom da se to vrlo vjerovatno neće dogoditi, iako ima još sasvim dovoljno svjedoka i vremena da se dogodi, ostaju nam barem male stvari, od kojih je jedna svakako pozitivan odgovor Vlade Republike Hrvatske na tužno pismo Milke Trifunović.

(Peščanik.net)

( Dragan Markovina )