INTERVJU Mihajlo Pantić: Savremeni svijet pati zbog ogromnog odsustva ljubavi u svim mogućim vidovima

Dođe pacov, pregrize zlatni presjek i onda se sruši Ajfelov toranj. Otprilike tako ja zamišljam građevinu odnosno konstrukciju svoje pripovjedačke knjige - kaže u razgovoru za “Vijesti” Mihajlo Pantić, književnik i profesor Beogradskog univerziteta, autor pedesetak knjiga studija, eseja, književnih kritika i antologija, uključujući i jedanaest zbirki priča...

Priče Mihajla Pantića prevedene su na više od 20 jezika i, uz posebna izdanja, uvrštene u mnoge antologije i preglede u Srbiji i svijetu. Za pripovjedački i esejistički rad dobio je najznačajnije književne nagrade. Živi na Novom Beogradu i počasni je građanin tog dijela Beograda, a sa druge strane je i jedan od veterana festivala Grad teatar u Budvi uz koji je od samih početaka...

Tako je Pantić i ovog ljeta bio gost Trga pjesnika u okviru književnog programa 37. izdanja festivala Grad teatar, a veče je u velikoj mjeri bilo posvećeno njegovom nedavno preminulom prijatelju i kolegi Davidu Albahariju.

“David je bio jedan od mojih najbližih prijatelja i ja faktički ne mogu da zamislim svoj književni put bez njega. Ne samo zato što je on bio na počecima, ne samo moje već i cijele književne generacije osamdesetih godina, već je on bio urednik u časopisu “Književna reč”, a mi svi, tada mladi prozaisti od kojih su mnogi danas etablirani savremeni srpski pisci, smo objavljivali u “Književnoj reči”. Tako sam i ja neke od svojih prvih priča objavio. Taj razgovor sa njim je bio beskonačan. Ovih dana je na raznim sajtovima i portalima pušten taj veliki intervju koji smo on i ja radili dok je on još živio u Kanadi. On je objavljen u nekoliko navrata i u nekoliko verzija, posljednji je u časopisu “Gradac” i to u tematskom broju posvećenom Davidu. Riječ je o jednom istinskom, dubokom i više nego prijateljskom razgovoru. Mislim da on nastavlja da živi u meni bez obzira na to što je otišao sa ovog svijeta. Sve knjige koje sam čitao, a imao sam sreću da budem čak i urednik jedne od njegovih posljednjih, su dio moje književne memorije”, prisjeća se Pantić na početku razgovora za “Vijesti” i dalje govori o svemu...

Koliko ste bili slični, a koliko ste se razlikovali?

On i ja smo se mnogo razlikovali, ne generacijski već poetički. Da to prevedem na svima poznat jezik, on je pisac iz Zemuna, a ja sa Novog Beograda. To djeluje ovako anegdotalno, ali ne. Zemun je grad sa vrlo dubokom istorijom, grad granice, grad u kome je svaka zgrada gotova priča. A Novi Beograd je aistoričan grad. To je grad u kom sam ja faktički rastao zajedno sa Novim Beogradom i on je tek za ovih 60 godina koliko sam ja u njemu u stvari konstituisao nekakve markere za koje možemo da kažemo da su dio neke opštije istorije. Recimo sukob kod podvožnjaka 1968. ili najnovijih dana protestne šetnje na Gazeli. U poetičkom smislu, on je bio pisac čija je svaka knjiga pisana u nekom drugom ključu, dok svaka moja knjiga ima jednu bazičnu riječ. Svojim studentima govorim “ako ne umijete da u jednoj rečenici kažete o čemu je ta vaša knjiga, onda nemojte da napišete tu knjigu”. Onda im kažem ovo je moja knjiga o bolu ili očaju, ljubavi, Novom Beogradu, zidu. Uvijek imam jednu riječ u kojoj se sustiču sve druge pripovjedne energije i ona je taj zlatni presjek. Znate, dođe pacov, pregrize zlatni presjek i onda se sruši Ajfelov toranj. Otprilike tako ja zamišljam građevinu odnosno konstrukciju svoje pripovjedačke knjige.

Jedna od tih riječi je i ljubav. Zašto je svaki pisac dužan da se izjasni o ljubavi?

Ljubav nas osmišljava, tu nema neke pretjerane filozofije. Ja pišem priče o ljubavi zato što me taj fenomen prevazilazi i u tom smislu, nimalo ironično, ja kažem da su sve moje priče o ljubavi prilično neuspješne zato što ja o ljubavi ne znam ništa više od nekog drugog čovjeka mog formata ili profila. Moja iskustva su takva kakva jesu i sve što ja govorim o ljubavi su u stvari moji pokušaji da se nekako domognem mogućeg, da joj se primaknem. Ne da je objasnim, ne da je definišem, ne da je razumijem, ne ništa od svega toga, nego to smatram jednim životvornim principom na kom počiva svijet. Vidite koliko savremeni svijet pati zbog ogromnog odsustva ljubavi u svim mogućim vidovima.

Kroz jednu od priča koju ste čitali na Trgu pjesnika čini se da ste vrlo dobro znali šta je ljubav još u ranoj mladosti?

Me ne, to je jedna mladalačka istinita priča, jedna reminiscencija. Kada čovjek osjeti da je to ljubav, ne simpatijica i ne znam šta već. Taj trenutak kada se dvije ruke spoje u nekom dodiru i ostanu u tome. To je ona platonistička ideja o tome da smo bili jedno pa smo se podijelili, pa sada vapimo da se opet nađemo sa tim sa kojim ćemo se opet ujediniti.

Šta je onda nadljubav ili ono osmo?

To je ona ljubav o kojoj mislimo i koja bi trebalo da bude kruna svih mogućih ljubavi i koja je na neki način iskupljenje razloga zašto se nalazimo ovdje gdje se nalazimo.

Da li je to onda smisao?

I više od smisla. Smisao se kristalizuje u jeziku, on se nekako da uhvatiti riječima. Nedavno sam rekao u jednom intervjuu i vidim da se primilo, da je ljubav jedina riječ u srpskom jeziku koja nema sinonim. Jeste razmišljali nekada o tome? Kada budete negdje to govorili, recite da je to moj patent. Bol već može biti patnja, tegoba, teškoća, muka… Ali ljubav nema sinonim.

Zašto u Vašim pričama nema junaka?

Zato što ja ne doživljavam svijet na taj heroički način.

Kada već govorimo o sinonimima, zar nije junak druga riječ za glavni lik?

Da. Junak je pojam koji je ostao iz ove starije teorije proze i kritike, junak se definiše kao nosilac radnje ili protagonista dramskog zbivanja. Međutim, junak u mom slučaju, ili onako kako ga ja razumijevam, podrazumijeva to da je u njega upisan neki nadljudski gest, nekakva moć koja prevazilazi našu svakodnevnost. Neću reći običnost, jako insisitram na toj nijansi jer mislim da nema običnih ljudi. Mislim da je, i to je isto moja stara poetička teza, svaki ljudski život vrijedan priče. Samim tim, ako je vrijedan priče, ma kakav god bio, jeste neobičan. Ovdje smo samo jedanput, nemojmo se zavaravati. Već tom činjenicom mi nismo nikakvi junaci, mi smo protagonisti života koji nam je dat. Tako da bih ja uvijek radije govorio o likovima. Po pravilu u mojim likovima nema previše mene. Vrlo rijetko ja dam sebe nekom liku. Često me pitaju o autobiografizmu i ja kažem da su sve moje priče autobiografske zato što je svaka misao autobiografska, sve što prođe kroz našu glavu je dio naše biografije. I imaginacija i mašta. Sve je to na neki način dio autobiografije, ali ako se misli na bukvalni prevod, opis života, onda se to pojavljuje sporadično u ne naročito velikim proporcijama. Recimo, kod Davida Albaharija u mnogo većoj mjeri nego kod mene. Njegove priče o ocu i majci, “Cinik” ili “Mamac” su upravo priče koje romansiraju biografije, transponovanje njegovih roditelja. Kod mene toga u tolikoj mjeri nema.

Upravo ste govorili o tome da smo samo jedanput ovdje, a na Trgu pjesnika ste kazali da je iluzija da ćemo negdje drugo biti drugačiji i da smo svuda ono što jesmo. Šta ste time htjeli reći ili poručiti?

U čovjeku postoji nešto što je konstantno, postoji jedna vrsta nepromjenjivosti. Ne znam u kojim godinama se formira subjekt. U psihologiji postoji ona faza ogledala kada dijete prvi put kaže ja, ali još uvijek nije svjesno sebe. Ne znam, ne mogu toliko duboko da se spustim i da se sjetim tog tog trenutka i osjećanja samoprisustva, ali to je konstantno u čovjeku bez obzira na to što smo se fizički, psihološki, obrazovno i kako god hoćete promijenili. Postoji to nešto što je konstantno u čovjeku i to je naša popudbina kroz život, to je nešto što ne podliježe toj vrsti svih ostalih promjena. To “ja” negdje postoji u nama, a sad je to pitanje i velika tema. To je ogromna tema, to pitanje i književnost postavlja, posebno modernistička. To je prvo pitanje top liste tema modernističke književnosti, pokušaj odgovora na pitanje “Ko sam ja?”. Počinje odatle. I vidite da se najčešće pripovijeda ne o tome ko smo mi u stvari nego o onim poteškoćama koje nas na izvjestan način hendikepiraju, odnosno onemogućavaju nam da se zaista samoidentifikujemo. Da kažemo “e moj Pantiću to si ti, od sjutra se uvlačiš u svoju kožu”.

Na Grad teatru ste veteran. Kako danas vidite Trg pjesnika?

Ja sam zaista neko ko je od početka ovdje, još od devedesetih godina kada je Brana Liješević bila direktorka. Moj profesor, pokojni akademik i veliki prijatelj Novo Vuković, predivan čovjek koji je isto prerano otišao, me pozvao da budem jedan od članova žirija nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša” i tako je počelo. Onda sam kasnije bio, nemojte mi zamjeriti, ali iza mene ima nekoliko hiljada književnih večeri i čitanja, u nekoliko navrata što povodom svojih knjiga, što kao član žirija. Bio sam i prije dvije godine kada su nagradu opet dobile moje kolege, posljednji je dobio Radoslav Petković. I ja sam bio moderator, uvodničar jedne godine. Sjećam se to je bilo devedesetih godina kada je bila ona ogromna kriza, kada sam pet ili šest večeri predstavljao pisce koji su dolazili da govore na Trgu pjesnika. Ovo je jedno lijepo mjesto, ljudi ga pamte i vidjeli ste da je posjeta bila velika. Ispunjen sam tom činjenicom da ljudi sa takvom pažnjom slušaju. Najdraži su mi oni koji ne dolaze na veče i hodajući čuju, pa zastanu, a onda i ostanu. To su oni nehotični, uhvaćeni u trenutku, vide da se o nečemu govori i poslije tri rečenice i oni postaju dio auditorijuma. To je isto jedan lijep trenutak.

Književnost se u našem dobu, a naročito poezija, odvikla svečanosti govora. Postoji li razlog zbog kog stojite dok čitate svoje priče?

Da, prvo zato što sam ja po profesiji nastavnik, profesor. Mislim da je vrlo važan taj model aficiranja odnosno pridobijanja glasom. I to učim svoje studente, pogotovo na kreativnom pisanju, da to što govore moraju da govore ne samo razgovijetno nego sa jednom vrstom blago povišene retoričnosti koja onda ima izvjesnog izgleda. Znate, književnost se u našem dobu, a naročito poezija, odvikla svečanosti govora. To mi jako smeta.

Da li je to zato što se poezija zatvorila?

To što se hermetizovala se da objasniti, to nije sporno. Ali se nekako odrekla onoga što je definiše kao poeziju, a to je jedan uzvišeni govor. Ako ne postoji taj momenat patosa ili govora de profundis iz bitka bića kako bi rekli filozofi, onda tu nešto klima. Ona se nekako previše i u znatnoj mjeri kolokvijalizovala, iako i danas ima velikih značajnih pjesnika. Što kaže Matoš “što može reći proza, dajmo prozi”, a poeziju ostavimo toj vrsti supstancijalnije formiranog iskaza i gustini riječi koju proza postiže, ali u mnogo manjim srazmjerama. Morate da čitate pet strana romana da biste onda podvukli tri rečenice za koje kažete “au majstore, kakva ti je ova, svaka čast”.

( Vuk Lajović )