INTERVJU Nebojša Milovanović za "Vijesti": Budva i festival „Ćirilicom” kao mjesto radosti stvaranja

Poznati srpski glumac Nebojša Milovanović, koji je preko deceniju stalni gost budvanskih pozorišnih scena, posljednje dvije godine je domaćin na festivalu “Ćirilicom”.

Akter prve pozorišne produkcije Narodne biblioteke Budve “Čovjek visine” u razgovoru za “Vijesti” kaže da će se rado odazvati za neku buduću produkciju ovog festivala jer produkcija predstava u Budvi nudi veliku mogućnost i za izbor ekipe i za svojevrsnu radost stvaranja.

Milovanović tvrdi da posebno ako mlade generacije ne vaspita pozorišni program, kakav ovog ljeta ima festival “Ćirilicom”, velika je šansa da ih vaspitaju sadržaji koji su svojom agresijom preplavili svaki djelić Budve, a to vaspitavanje nikom ne donosi dobro. Važnost velikih ljetnjih projekata koji se prvi put ove godine realizuju u Budvi na vrhunskom nivou Milovanović ocjenjuje kao nevjerovatno važne jer je, po njegovom mišljenju, mnogima ljeto i mnogo veća prilika da gledaju predstavu nego svakodnevica života u velikom gradu.

Za “Vijesti” govori o tome koliko voli rad na sinhronizaciji crtanih filmova, kako je od Budvana učio o fascinantnom liku Mitrofana Bana, zašto je važno ljetnje pozorište, kako on vidi kandidaturu Budve za Evropsku prijestonicu kulture i tako redom.

Već dvije godine glavna ste zvijezda budvanskog festivala “Ćirilicom”. Igrate veliku ličnost iz crnogorskog i grbaljskog života - Mitrofana Bana. Da li ste znali nešto o motropilitu crnogorsko primorskom prije ove predstave i koliko su za Vas lično važne teme koje tretira predstava “Čovjek visine” rediteljke Jane Maričić?

Nisam znao skoro ništa o Mitrofanu Banu, ali sam se tokom priprema informisao o ovom fantastičnom čovjeku iz literature na koju su me uputili moji prijatelji iz tih krajeva koji su proučavali njegov lik i djelo. Te teme koje tretira predstava su važne samim tim što su univerzalne, i što se stavljaju pred svakog čovjeka koji promišlja o vječnim temama i o nečemu što je smisao našeg bivstvovanja na ovom svijetu.

Na jubilarnom 25. festivalu Grad teatar, vaše matično pozorište radilo je čuveni komad “Višnjik”. Kakva su vaša sjećanja na tu predstavu?

To je posljednja režija velikog Dejana Mijača. Njegova saznanja o Čehovu, klasičnoj literaturi i promišljanja o svijetu u kome živimo su neprocjenjivo blago.

Zatim ambijent Svetog Stefana, a onda i izbor teksta koji ni po čemu ne podilazi nečemu što se već nekoliko decenija kod nas zove “zakon tržišta i potreba obične publike”.

U vezi prethodnog pitanja, “Višnjik” se igrao na divnoj sceni na Svetom Stefanu. Koliko je za Vas važan ambijent u kome se igraju predstave? Ljudi često poistovjećuju scene na otvorenom i igranje u autentičnom ambijentu. Kako Vi na to gledate?

To su velike prednosti produkcija u Budvi jer znamo koliko predstava može da se promijeni kada se prenese na scenu kutije i uđe u zatvoreno. Imaćemo priliku i sa “Čovjekom visine” da se vratimo na scenu između crkava u Budvi i sa iskustvom igranja u zatvorenom shvatimo koliko smo sačuvali i obogatili predstavu.

Festival “Ćirilicom” je ove godine najveći ljetnji festival na Crnogorskom primorju sa svojih 6 produkcija. Da li mislite da je za Budvu važno da opet postane pozorišni produkcioni centar?

Radujem se i uvijek ću se rado odazvati za neku buduću produkciju, jer produkcija predstava u Budvi nudi veliku mogućnost i za izbor ekipe i za svojevrsnu radost stvaranja mimo prostora u kome se inače stvara i preko ljeta kada su pozorišta na odmoru.

Značajno je jer se time ulaže u budućnost i odgajanje mnogih generacija koje nisu zatekle Budvu koja je bila centar produkcija. Ako ih pozorište ne vaspita, velika je šansa da ih vaspitaju sadržaji koji su svojom agresijom preplavili svaki djelić Budve, a to vaspitavanje nikom ne donosi dobro.

Koliko je za Vas važno očuvanje našeg autentičnog pisma i promocija našeg nasljeđa na taj način?

Pokazalo se da su to neupitne stvari i da se na tim pitanjima lome naizgled čelična utvrđenja ovozemaljskih moći. Što bi Njegoš rekao: “Da, kad glavu razdrobiš tijelu u mučenju izdišu členovi”.

Već godinama gostujete na ljetnjim kulturnim dešavanjima. Da li je kulturna razmjena važan dio takvih projekata i zašto, po Vašem mišljenju?

Kulturni prostor je samo na silu bio omeđen u granicama koje su nam se nametale. Naša prirodna potreba je da sarađujemo i obogaćujemo jedni druge.

Djeca su jako važan dio vašeg posla. Jako dugo se bavite sinhronizacijom crtanih filmova. Šta za vas taj rad predstavlja i koliko Vas ispunjava?

Kada sam shvatio koliko je važna istinitost tonova i boja koju dajemo crtanim likovima, i tom poslu pristupam sa istom posvećenošću kao i u svim ostalim medijima. Mislim na teatar, film i televiziju.

Ove godine u Budvi se radi prvi dječiji mjuzikl na temu iz lokalne istorije - “Zmaj sa Spasa”. Predstava će se poslije sezone igrati u pozorištu Pinokio. Kako, cijeneći vaše ogromno iskustvo u dječijim projektima, gledate na to povezivanje muzičkih predstava za djecu sa lokalnom budvanskom istorijom, sa čime je počela da se bavi Narodna biblioteka kao organizator festivala?

Sada sam prvi put čuo od Vas za taj projekat i ukoliko ne uspijem ljetos svakako ću u Beogradu odvesti svoju djecu da pogledaju tu predstavu jer me nevjerovatno zainteresovala. Sama ta mogućnost koju sam pomenuo dovoljno govori o značaju zajedničkih projekata.

Turistička organizacija Budve organizuje mnoge ljetnje festivale. Kakvo je Vaše mišljenjem o kulturnim manifestacijama tokom turističke sezone i šta mislite koliko je to važno turistima koji idu na odmor?

Značaj je neupitan. I ranije sam sretao u Beograd ljude koji se tokom ljeta gledali predstave, pa im je bilo zanimljivo i da ih ponovo vide u pozorištima. Mnogima je ljeto i veća prilika da gledaju predstavu nego svakodnevica života u velikom gradu. Publike ima i ona je potvrđeno željna sadržaja a na nama je da se borimo za sredstva i neprestano nalazimo načine za nove produkcije.

Poseban kuriozitet ovog ljeta je da su i Narodna biblioteka Budve i TO Budve priredili publici čak OSAM pozorišnih premijera, uglavnom priča vezanih za crnogorski kulturni identitet? Vi ste učesnik jedne od njih. Kako gledate na to znajući da je problem novca stalna tema u pozorištu?

Problem novca često može biti i alibi za inertnost u pronalaženju načina za stvaranje. Mislim da je sve pitanje volje kao i jasne strategije. Pa koliko ljudi dođe u sezoni u Budvu i na koje načine troši nemale količine novca? Za pozorište, koje sve nas stvaraoce ali i te ljudi koji često toga nisu ni svjesni, izgrađuje, dakle za pozorište se jedan dio novca jednostavno mora naći. I ovogodišnji broj produkcija govori u dobrobit moje opservacije kao i želja za budućnost.

Budva je već nekoliko godina u intenzivnoj kampanji kako bi postala Evropska prijestonica kulture. Koliko je bitno za Budvu i Crnu Goru da dobiju EPK titulu?

Navijam za to i znam da je ta ideja san generacija, za koji se, kako kažu junaci “Čovjeka visine”, vrijedi boriti.

Kulturni prostor je samo na silu bio omeđen u granicama koje su nam se nametale. Naša prirodna potreba je da sarađujemo i obogaćujemo jedni druge

( Vuk Lajović )