Život Nebojše Glogovca kao dar; Brajović: Logično bi bilo da on bude ovdje, a ja tamo

JU Grad teatar sinoć je na sceni između crkava u okviru ovogodišnjeg izdanja festivala upriličila veče posvećeno glumcu Nebojši Glogovcu, čije uloge u mnogobrojnim predstavama su obilježile i sam festival Grad teatar.

Uvodnu riječ dala je direktorica JU Grad teatar Milena Lubarda Marojević koja je podsjetila publiku na Glogovčeve značajne uloge i emocije koje je Glogovac prenosio na publiku igrajući na ovom festivalu.

“Na scenama Grada teatra Nebojša Glogovac je kao mladi glumac prvi put zaigrao 1992. u „Velikoj pljački“ Džoa Ortona u režiji Dejana Mijača. Igrao je i u dvije pozorišne koprodukcije u Mijačevoj režiji; 1993. godine u predstavi „Lažni car Šćepan Mali” i 1994. u „Troilu i Kresidi”. 1993. godine gledali smo ga u predstavama „Lizistrata“ Petra Zeca i „Tamna je noć“ Egona Savina. Tokom narednih decenija Glogovac je postao jedan od vodećih glumaca regiona, podjednako prisutan i na pozorišnim scenama i na filmu. U Budvi publika je bila počastvovana da svjedoči njegovim bravurama tog perioda u predstavama „Saloma“ Romana Viktjuka, „Šine“ Slobodana Unkovskog, „Hadersfild“ Aleks Čizholm, a posljednji put u „Razbijenom krčagu“ Igora Vuka Torbice.”

Tokom večeri prikazan je kratki film Radivoja Andrića u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, rađen povodom komemoracije održane u matičnom pozorištu kao i izbor fotografija sa predstava odigranih na scenama Grada teatra.

Publici se nakon prikazivanja filma obratio glumac Vojislav Brajović.

“Ne mogu da sakrijem tu vrstu neprijatnosti koju imam iz prostog razloga što bi bilo logično da on bude ovdje, a ja tamo. Kada jedna puna mladost ode i ostavi nešto takvo za sobom, a pričati o njegovim počecima i vidjeviši ovaj film i kako on govori govori o svojoj umjetnosti, mislim da bi to trebalo sačuvati i pokazivati na fakultetima dramskih umjetnosti kako bi svi ovi mladi umjetnici koji se razbole od te želje da budu glumci imali zaista šta da čuju i nauče. Mnogi su cijenili i voljeli njegov rad, mnogi su i zavidjeli. Ti što su zavidjeli su ga mnogo više cijenili jer imaju na čemu da zavide. Taj njegov talenat koji bih ja mjerio sa talentima Zorana Radmilovića, Slobodana Perovića i Branka Pleše. Čak i u tom takozvanom žanru “kevo daj mi kintu”, on je bio tako pun. Toliko je njegova umjetnost imala i pogađala suštinu suštine umjetnosti, a to je da produhovljava, nadgradi, oplemeni što i jeste zadatak umjetnosti. Svaki čovjek može da bude glumac, nije to uopšte teško. Pitanje je gdje je umjetnost. Kao što ni svaki glumac nije baš umjetnik. A ovo je umjetnost koja je toliko bogomdana. Znate kada vidite te uloge u “Hadersfildu” i “Ustav Republike Hrvatske” onda shvatite da ne postoji upražnjeno mjesto Nebojše Glogovca, on je zatvorio to mjesto poput svih velikih glumaca i umjetnika”, kazao je Brajović i prisjetio se Glogovčevih početaka u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

“Njegov početak je bio prepoznatljiv kao nešto što će nositi barjak naše umjetnosti. Zaista kada se sjetim nekih tako marginalnih stvari, druženja i prisustvovanja u njegovoj okolini, ta njegova neposrednost i normalnost. Primijetili ste da on u ovom filmu ne govori o sebi, on govori ispovijest koja je upućena drugima. Zaista je rijetko i dragocjeno biti prisutan u njegovim kreacijama i kreirati sa njim zajedno. On govori o kolegama i, naravno, ta velika vještina “davati i primati” u našoj umjetnosti je dragocjena. Ja to ne govorim slučajno, ne govorim da je on dospio do nekih visina i da je bio zadovoljan, nego govorim o najintimnijem doživljaju dok igra, dok stvara. Izbjegavam da kažem “da glumi”, zato sam i pomenuo neke velike glumce. To djelovanje koje se odražava na vas, koje vas uzbuđuje, sa kojim se identifikujete, a vidjeli ste koja je to emotivnost i to ne pokazivačka već iskonska, prostudirana. Nedokučiva za bilo koga da razmišlja o tome šta on radi već da jednostavno doživljava to što on radi”, kazao je Brajović nakon čega je pročitao Šekspirov sonet koji je posvetio Glogovcu.

“Posljednja predstava koju smo igrali zajedno je “Kako vam drago”, Šekspirova komedija. Ovo je jedan novi prevod Soneta broj 18 za koji sam je uobrazio da ga Vilijam Šekspir poručuje Nebojši Glogovcu. Imamo dva života i onaj drugi počinje kada shvatiš da je život samo jedan. Taj jedan život Nebojše Glogovca je prosto nama bio dar”, kazao je Brajović.

Glumac Svetozar Cvetković je kazao da su ljudi skloni zaboravu te da gest koji Grad teatar ovom večeri pravi jeste u slavu ljudskog života i u slavu života Nebojše Glogovca.

“Iz prostog razloga što svaka od ovih ličnosti koje je Voja naveo jesu dio naše prošlosti, ali su u toj prošlosti i otišli. Ovo što sada na ovaj način predstavljamo Nebojšin život i rad, to zaista znači strašno puno ne samo za ovaj trenutak i za njegovu porodicu, već i za budućnost zato što se na jedan način skreće pažnja na vrijednosti koje su jedinstvene i koje ostaju u jednom takvom efemernom zanimanju kojim se mi bavimo, u pozorištu koje je zapravo umjetnost zaborava i koje odlazi u tu prošlost”, rekao je Cvetković nakon čega se prisjetio posljednje predstave koju je zajedno sa Glogovcem odigrao na Gradu teatru, a riječ je o predstavi “Razbijeni krčag”.

“Svi ti ljudi koju su bili te večeri ovdje ljeta 2015. godine, mislim da je to jedan zaista jedinstven trenutak. Prije svega se radilo o jednoj predstavi koja jeste zaista dobra, koju smo dosta radili i u kojoj smo uživali svi skupa da budemo. Nju je režirao Igor Vuk Torbica, koji takođe i nažalost nije u životu sadašnjem, ali koji je ostao da živi preko svojih predstava. Cijelog tog dana smo se mučili oko toga da li da igramo ili ne igramo predstavu jer se i nebo mučilo sa nama. Onda je pred predstavu pao dogovor da ćemo da krenemo da igramo jer su karte bile rasprodate pa ako krene da pada kiša moraćemo da zaštitimo tehniku. Kiša je nekoliko puta u toku predstave malo prskala, ali na 15 minuta prije kraja ona je ozbiljno počela da pada. U tom trenutku je na scenu ušao tehnički direktor i rekao da je gotovo i da moramo da prestanemo. Publika je sa velikim negodovanjem dočekala taj dio i onda je Glogi izašao na sredinu i rekao “hoćete li da igramo dalje?”. Publika je rekla da igramo i mi smo tih 15 minuta igrali uprkos tome što su ljudi iz tehnike najlonima pokrivali sve što je moglo i uprkos tome što su reflektori crkavali pa se sve u nekom polumraku dovelo do kraja. Bili smo kao da smo iz ove vode izašli svi skupa zato što je Glogi kao nosilac te glavne uloge odlučio da izađe publici u susret i da svemu prkosi pa da to posljednje naše izvođenje dovedemo do kraja. Onda smo sišli u crkvu i bili smo kompletno mokri, ali ipak sretni što smo to odigrali”, prisjetio se Cvetković nakon čega je govorio o Glogovčevom životu i umjetnosti.

“Mislim da na neki način njegov odlazak ne doživljavam kao odlazak. Njegove uloge i sve što je radio, za njegovog života nam je to djelovalo kao neko prirodno stanje. Ali kada čovjek ode i kada vidite ovaj film sa malim insertima, vi vidite stvari koje za života niste vidjeli. Vi onda vidite koliko toga nema i kolika velika jedna rupa u takvom izrazu postoji koja je jedinstvena i koja ima nevjerovatno trajanje, koja zapravo potiče iz nečeg što je njegov život sam. A njegov život sam je bio nevjerovatno osoben. Ono što je uradio ovdje u Gradu teatru, ono što je uradio u svom životu, JDP-u, u svim tim ulogama, a to je uradio i u teatru Ulysses na Brionima gdje ne samo da je odgirao neke nevjerovatne stvari, već je prosto svojom pojavom i svojim životom plijenio sve ljude koji su napravili tu komunu koja i danas živi na jednom tako idealnom mjestu, gdje je njegov trag i danas prisutan i preko njegovih sinova koji su tamo stalno svakog ljeta kada se izvode predstave, ali i preko izraza i sjećanja svih ljudi koji danas igraju nove predstave i žive sa time što je Glogi tamo ostavio. Ne samo svojim ulogama već i svojim životom”, naglasio je Cvetković.

Publici je zatim prikazan insert iz filma “Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa”, crnogorskog reditelja Nikole Vukčevića u kom je Glogovac glumio.

“Ja ću se pridružiti ovim riječima koje su kolege rekle u vezi upravo ove večeri. Značaj ovakve večeri kroz doživljaj poštovanja prema Nebojši Glogovcu, ali i poštovanju prema vrsti umjetnosti, zanata i načina na koji je Glogovac nosio barjak o kom je Voja pričao. To su jako važne stvari. Meni je drago da smo vidjeli ove inserte jer su mi se vratila sjećanja. Ko ima sreće u Crnoj Gori snimi jedan film u deset godina zna da je izbor glumca mnogo veći izbor od same uloge, to je neko veliko značenje. Bilo mi je jako važno da imam nekog ko ima svoju osobenost, da strada jako brzo na samom početku filma i da čitav film bude obilježen jednom vrstom ne samo žaljenja zbog njegovog stvaranja već i zbog potrebe da se osveti. Razmišljao sam ko je bio taj glumac koga bih htio za tu ulogu i jedan jedini je bio Nebojša Glogovac. On je kratkom ulogom u tom filmu koju smo snimili tokom jednog snimajućeg dana, napravio nešto za pamćenje i uvijek ću biti srećan i ponosan što sam bio dio toga”, kazao je Vukčević.

Član Savjeta JU Grad teatar Radenko Marović koji je i kum Nebojše Glogovca je kazao da je Nebojša Glogovac bio dio Budve.

“On je bio dio ovog grada jer je veliki dio života i slobodnog vremena proveo u Budvi. Njegov odnos prema svima koji su dio ovog grada bio je gradski, bio je naš čovjek i bio je prijatelj sa mnogim ljudima iz ovog grada. O Nebojši kao glumcu ja ne mogu da govorim. Vi ste kao publika izgubili glumca, mi smo kao najbliži izgubili prijatelja, oca, muža i suština ove večeri je način na koji mi pokušavamo kao grad da vratimo jedan dug koji imamo prema takvom čovjeku. Nebojša je bio najfinije što je čovjek mogao da upozna, prijateljstvo sa njim je bila bajka do onog nivoa koji je čovjek mogao da pojmi. Ono što je njega krasilo kao čovjeka bio je jedan nivo iskrenosti koji je teško objasniti. Vi ste u svakom njegovom pogledu, dodiru, osmijehu i u svakoj situaciji mogli da znate da je to realno nešto najljepše što je moglo da izađe iz nekog čovjeka. On je živio sa nama, družio se, veselio i ovo što je Cvele ispričao za njegov kraj je realno jer je on život doživljavao kao igranku. Tako se ponašao u kafani, na ulici, na sceni. On je bio čovjek koji nas je ispunjavao. Ovaj grad je on volio i drago mi je što je Brana Liješević sa nama večeras jer je ona bila direktorica Grada teatra tada i ona ga je kao mladog glumca upoznala, Voja je s njim radio i zna ga od prvih dana. Kada god vidim njegovu ćerku Sunčicu koja je takođe sa nama ovdje večeras, kada vidim njen osmijeh i oči, ja znam da je on tu i da nas prati. Želim da ova noć ne ostane samo sjećanje na Nebojšu Glogovca nego da ostane jedan trag za sva vremena da je Nebojša u najljepšem dijelu svoje ličnosti bio naš sugrađanin”, kazao je Marović.

Festival je 2009. godine Nebojši Glogovcu dodijelio nagradu „Grad teatar“ za pozorišno stvaralaštvo zarad „kontinuiranog doprinosa kvalitetu festivala ’Grad teatar’, ostvarenog prepoznatljivom i raskošnom glumačkom igrom". Direktorica ustanove Milena Lubarda Marojević je na kraju večeri, uručila plaketu Nebojšinoj ćerki Sunčici dok je njegova supruga Milica zahvalila svima u ime porodice i kazala da je Nebojša nastavio da igra i da se igra te da joj je drago da on još uvijek živi na toliko načina.

( Vuk Lajović )