Religijska ispovijest: antifašizam

Ako bi ga konobar u kafiću pitao “koju kavu?” moj pokojni deda Joža, iznerviran samim pitanjem jer zna se kakva se kava pije, odgovarao je pjesmicom: “Crnu kao noć, gorku kao ljubav, kratku kao život”. Kad bi mu moja baka ponudila neskafe koji je sama obožavala, rekao bi joj: “Zakaj me vređaš, jel to baš potrebno?”. Takve obiteljske anegdote, ali prije svega rečenice koje su izgovarali članovi njezine obitelji, Natalia Ginzburg (rođena Levi) pretvorila je u materijal za roman “Obiteljski rječnik” (Zagreb: Bodoni, 2023., prevela Ana Badurina). “Jedna od tih izjava ili riječi omogućila bi nam da se mi braća i sestre međusobno prepoznamo i u mračnoj pećini, među milijunima ljudi. Te rečenice naš su latinski, rječnik naših minulih dana, one su egipatski ili babilonsko-asirski hijeroglifi”, piše Ginzburg. To su pokušale prenijeti razne varijante prijevoda naslova romana, u originalu objavljenog 1963. pod naslovom “Lessico famigliare”: “Dani jedne obitelji” (1965.), “Family Sayings” (Obiteljske izreke, 1967.) “The Things We Used to Say” (Stvari koje smo govorili, 1997.).

Roman otvaraju riječi Natalijinog oca, u obitelji zvanog Beppino, koji većinu ljudi smatra glupima, često uključujući i vlastitu ženu i djecu, za što ima impresivnu lepezu izraza: šempijo, magarac, budala, seljo, blesača, a njihova ponašanja opisuje kao štupidece, paštroče i šporkarije. Već na prvoj stranici čujemo kako Beppino grmi na svoju djecu i ženu da se ponašaju “kao crnje”, a “crnjo” (negro) je za njega netko tko se loše odijeva, tko ne zna planinariti, tko ne govori strane jezike. “Babe” su za Beppina prijateljice njegove supruge Lidije: “Kad bi se približilo vrijeme večere, otac bi iz radne sobe glasno viknuo: ‘Lidia! Lidia! Jesu li otišle sve te babe?’ Tad bi se zadnja baba zgranuto iskrala hodnikom i šmugnula; sve su se te majčine mlade prijateljice silno bojale mog oca. Otac bi za večerom upitao majku: ‘Nije ti dosta bapskih posla? Nije ti dosta ćakule?’”. Svatko će nakon uvodnih scena pomisliti da slijedi teška priča o životu s ocem tiraninom, ali Beppino vrlo brzo od grubog i autoritarnog lika postaje (i) komičan, gotovo dopadljiv u svojoj nepodnošljivosti, a priča obitelji Levi nije isključivo tmurna i teška, unatoč svemu što su prošli zbog židovskog porijekla za vrijeme vladavine fašista u Italiji. Dva su razloga tome: prvi je taj da su svi članovi obitelji Levi bili srčani i neustrašivi antifašisti, uključujući i nesnošljivu glavu obitelji čija su se prgavost i isključivost pokazale korisnima za preživljavanje takvih okolnosti. Drugi razlog leži u perspektivi pritajene pripovjedačice i nježno-ironičnom tonu kojim Ginzburg piše o svojoj obitelji.

Povijest umjesto fabule

U uvodnoj napomeni Ginzburg piše: “Ništa nisam izmislila: a svaki put kad bih, iz stare spisateljske navike, nešto izmislila, odmah bih osjetila poriv da uništim izmišljeno.” “Obiteljski rječnik” ipak je 1962. osvojio nagradu Strega za fikciju, a roman ima klasičnu fabulu koju su pripremile povijesne okolnosti: radnja se proteže između Natalijinog djetinjstva u Torinu 1920-ih i 1950-ih kada ona kao peto i najmlađe dijete u obitelji posljednja odlazi iz roditeljskog doma. U međuvremenu članovi obitelji Levi zbog rasnih zakona i-ili svog antifašističkog angažmana gube poslove, završavaju u zatvoru ili egzilu, ali srećom ipak preživljavaju. U njihovoj kući početkom 1920-ih skriva se socijalist Filippo Turati prije nego što će pobjeći iz Italije, nakon čega do njih sve češće stižu vijesti o uhićenjima prijatelja i poznanika. Jednog dana doznaju da je Natalijin brat Mario uhapšen, a zatim im policija upadne u kuću i odvodi oca i najstarijeg brata Gina. Kasnije ostatak obitelji posjećuje prijatelj i prepriča im da je Mario zaustavljen u mjestu Ponte Tresa gdje su mu carinici u autu pronašli antifašističke letke koje je s prijateljem vozio u Švicarsku. Na putu prema policijskoj stanici Mario se oslobodio i “odjeven, skočio u rijeku te zaplivao prema švicarskoj granici” i stigao na sigurno. Dok je to slušala, “majka je stalno kršila ruke i, s mješavinom radosti, divljenja i straha ponavljala: ‘U vodu u kaputu!’”. Kad se otac nakon dvadeset dana vratio, “imao je dugu bradu i bio je sav radostan što je bio u zatvoru”. Članovi obitelji Levi zadržavaju svoj vedri stoicizam čak i nakon toga, sve do najgorih dana rata, kako piše Peg Boyers u pogovoru američkog izdanja: “Ako je obitelj Levi zagovarala ijednu religiju, bio je to antifašizam”.

Majka je najveći optimist u obitelji, čak i kada izbije rat; svako jutro uz kavu baca pasijans i govori: “Da vidimo hoće li Alberto postati veliki liječnik. Da vidimo hoće li mi tko pokloniti kakvu kućicu. Da vidimo hoće li fašizam još dugo potrajati.” Vedrina Levijevih privremeno jenjava tek s dolaskom rata i odvođenja Židova. Kada počnu rasni progoni, većina Židova poznatih obitelji Levi već su otišli u inozemstvo ili se spremaju otići. Natalijin otac odlazi na dvije godine raditi u Liège, otkuda se vraća nakon njemačke invazije na Belgiju. Za vrijeme bombardiranja Torina on ne želi sići u podrum jer su to za njega “štupidece”, a Mussolinija zove “magarcem iz Predappija”. Natalia i njezin muž Leone Ginzburg, antifašist, pisac i jedan od osnivača poznate izdavačke kuće Einaudi, ne žele otići iz Italije, ali kad bi to i htjeli, ne bi mogli jer su im oduzete putovnice. Nakon što su sa svoje dvoje male djece bili internirani u Abbruzzu od 1940. do 1943., Leone odlazi u Rim, gdje ga ubrzo hapsi njemačka policija i odvodi u zatvor Regina Coeli; tri mjeseca kasnije umire od posljedica mučenja. U “raspletu” postratnih godina najvažniji događaj čini samoubojstvo Cesara Pavesea, velikog prijatelja Leonea i Natalije, nakon čega Natalia sklapa nova prijateljstva, sprema se zauvijek napustiti Torino i završava roman kako ga je i počela – s očevim zlovoljnim frazama upućenima majci.

Anti-ispovjedna intima

Iako rat i strahote fašističke Italije čine bitan dio romana, Ginzbug ih spominje u funkciji priče o članovima i prijateljima obitelji Levi. Neki kritičari prigovarali su joj zbog toga, tvrdeći da je dekontekstualizirala povijesne ličnosti i ispustila važne događaje. Cesare Pavese, obitelj Olivetti, Filippo Turati, Giulio Einaudi i ostale “velike” ličnosti uvode se kao i svi ostali likovi, bez spomena njihove javne dimenzije, a pripovjedačica ih često oslovljava samo imenom ili nadimkom. Takve je kritike autorica i predvidjela u uvodnoj napomeni, gdje piše da knjigu treba čitati kao roman, a ne ljetopis, i da od nje “ne valja tražiti ništa više i ništa manje od onoga što može pružiti roman”. Kako komentira Tatjana Peruško, upravo je u tome vrijednost ovog romana, u kojem Ginzburg nudi ono što službene biografije ne mogu. Takvi izvori ne pišu o tome kako je, na primjer, Pavese u proljeće uvijek u šetnji do kuće Levijevih jeo trešnje, ni o načinu na koji ih je nudio prijateljima: “Volio je prve trešnje, one još malene i vodene koje su prema njegovim riječima imale ‘okus neba’. Pad Francuske za mene je zauvijek ostao povezan s tim trešnjama, koje bi nam po dolasku ponudio da kušamo i izvlačio jednu po jednu iz džepa štedljivom i osornom rukom.” Iz službenih ljetopisa nećemo saznati ni da Paveseove praktične savjete nikad ne treba slušati, kao ni to da je Adriano Olivetti usprkos bogatstvu uvijek djelovao kao prosjak i nije uspio pretvoriti svoju sramežljivost u prednost, kao što je to znao Giulio Einaudi.

Glavna karakteristika proze Natalije Ginzburg je suzdržanost, koja nam, riječima Rachel Cusk, daje dojam da duboko poznajemo autoricu, a da nemamo previše pojma o tome tko je ona. Iako gotovo uvijek piše u prvom licu i bavi se intimnim temama, njezini su romani izrazito anti-ispovjedni. Tu je perspektivu Italo Calvino nazvao eksternalizacijom: “To nije prvo lice lirskih dnevničkih zapisa, već eksternalizacija u kojoj ona sudjeluje tijelom i dušom”. U “Obiteljskom rječniku” koji opisuje najbolnije osobne događaje, ta je suzdržanost puno veća nego u ostalim romanima koje je Ginzburg pisala iz prvog lica. Jezivo rezervirana protagonistica romana “È Stato Così” (“Dry Heart” u engleskom prijevodu), na primjer, ipak govori o tome što je osjećala prema svom ljigavom mužu i kako se nosila sa smrti svog djeteta. U “Obiteljskom rječniku” posljednji odlazak Leonea Ginzburga u zatvor najavljuje se jednom rečenicom nakon koje ne slijedi nikakav komentar: “Uhitili su ga dvadeset dana nakon što smo mi došli i više ga nikad nisam vidjela.” Leoneova smrt spominje se posredno, kroz to kako su je doživjeli drugi likovi, a eksplicitno samo jednom faktografskom rečenicom o tome kada je i gdje umro.

Baš u toj suzdržanoj, ali pronicljivoj i ironičnoj perspektivi pokazuje se autoričina duhovitost. Kada je ona primijenjena na ponavljajuće obiteljske fraze, svakodnevne događaje i svađe, čak i iz iritantnih likova poput Beppina u prvi plan izvlači ljudskost i toplinu. Stil Natalije Ginzburg jasan je i jednostavan, obilježen kratkim izvještajnim rečenicama. To je, kako sugerira pripovjedačica, proizašlo iz njezine potrebe da se, kao najmlađe dijete, nauči izraziti jezgrovito i jasno kako bi došla do riječi za obiteljskim stolom. Nakon čitanja “Obiteljskog rječnika”, zanimljivo je u intervjuima s Natalijom Ginzburg primijetiti i druge stvari koje je usvojila za obiteljskim stolom: Na pitanje da komentira izjavu jednog talijanskog novinara koji je samoubojstvo Prima Levija opisao kao kukavički čin, Ginzburg odgovara: “Ali to su riječi kretena! I u Italiji su se u to vrijeme pisale idiotske stvari”. Hemingwaya s kojim je surađivala opisuje kao “bodljikav karakter” koji ju je zamarao preciznošću oko financija, a za Solženjicina kaže da joj se nimalo ne sviđa, “ni kao osoba ni kao autor apsurdnih izjava o Rusiji”. Nakon čitanja Obiteljskog rječnika gotovo da možemo čuti Beppinov glas koji bi na to zagrmio: “Paštroči! Štupidece! Taj Solženjicin je jedan običan šempijo!”

(Bilten.org)

( Dora Levačić )