Kad čovjek proljevači

Ljevorukost ima i druga narodna imena. Jedno od njih čuo sam od druga iz djetinjstva, čiji je otac u bosansku kasabu došao iz Hercegovine, a majka mu je bila iz Sarajeva. Svoju lijevu ruku zvao je – šuvaka. Tek mnogo kasnije pronašao sam tu riječ u Vukovom rječniku, uz niz sličnih riječi – šuvajda, šuvajlija, šuvak, šuvaklija. Šuvačni prst. Pomislio sam da bi uz srpsku ljevicu, onakvu kakva jeste, baš dobro išlo ime šuvaka. U raznim rečnicima našao sam i izraze ljevak, ljevakinja, pa čak i ljevač. Lijevo skretanje nije bilo samo ljevičarenje već i ljevačenje. Opet mi se učinilo da ova druga riječ bolje opisuje lijevi fanatizam. Možda me najviše zabavljao izraz koji se ranije upotrebljavao za one među nama koji su počeli da jedu lijevom rukom – proljevačiti.

Lijevi lakat

Učionice su šezdesetih mirisale na sredstvo za zaštitu drvenih podova. Učili smo prva slova. Djevojčica do mene je imala čudan običaj da me gurka laktom dok piše. Izmicao sam se zagledajući je iskosa. Naša dva lakta su se sudarala na staroj, pocrnjeloj klupi. Držao sam olovku u desnoj, a ona u lijevoj ruci. Iznad nje se pojavila učiteljica. Izvadila je olovku iz njene lijeve šake i prebacila je u desnu. Potom sam je viđao kako se satima i danima muči da napiše slova. Prestala je da me gurka laktom, ali njene ljevoruke linije bile su ljepše.

Bilo je to vrijeme u kojem se na odstupanje od norme u cijelom svijetu reagovalo nemilosrdnim upodobljavanjem. U posebno teškim slučajevima prosvjetni radnici su savjetovali roditeljima da lijevu ruku djeteta zavežu za leđa dok pišu domaći zadatak.

Moja ljevoruka supruga je sama naučila da čita i piše još prije polaska u školu. Niko nije obraćao pažnju na to. Sve dok nije pošla u školu. Učiteljica je nije pohvalila, mada je znala sva štampana slova. Djevojčica sa debelom crnom pletenicom i krupnim očima pisala je – sa desne na lijevu stranu! To je svakako prirodno za Arape. I za ljevoruka bića. Sve je bilo kao u ogledalu, pa je više muke učiteljici zadala promjena pravca nego promjena ruke.

Kad ustaneš na lijevu nogu

Koliko je ljevorukih ljudi među nama? Statistički podaci kažu – između deset i petnaest odsto. Oni su manjina. Nailazili su na predrasude, osude, čak i na kazne. Srećom, to se promijenilo. Gdje su korjeni osude ljevorukosti?

Lijeva i desna strana su oduvijek imale i svoje obredno, kultno pa i religiozno značenje. Ali i narodna vjerovanja su poprilično jasno odredila uloge svega što se nalazi lijevo i desno od čovjekove vertikale, uključujući i ljudske djelove tijela. Svima je poznato tumačenja svraba na lijevom dlanu. To znači dobitak. Interesantno je da se na isti način shvata titranje na desnom tabanu – to nagovještava bogatstvo. Ako pogledamo ljudsku anatomiju, onda je ovakva analogija logična – taban je nožni dlan. Ovakva dobitnička priča ipak je izuzetak. Kad zazvoni lijevo uvo – čuće se loša vijest. Isto važi za lijevo oko. A klecavo lijevo koljeno nagovještava veliku nevolju.

Ustati na lijevu nogu – fraza označava nekoga ko je loše volje tog dana. “Ima dvije lijeve ruke” i “lijevo smetalo” jesu izrazi koji govore sami za sebe. Oni su poput jezičkih kapsula sačuvali predrasude čovječanstva. Stari Rimljani su pazili da ne prekorače prag prvo lijevom nogom. U rimskom robovlasničkom društvu ljevoruki robovi su se prodavali ispod cijene jer su smatrali da su “oštećeni”. U tradicionalnom Japanu muškarac je mogao da se razvede od žene ako ustanovi da je ljevoruka. U staroj Kini “lijevi put” označavao je nezakonitost. U jednom afričkom plemenu ljevoruki ljudi nisu mogli da postanu kraljevi, jer je ljevorukost smatrana “nečistom”. Ruski car Petar Veliki je ljevorukim osobama zabranio da svjedoče pred sudom. Italijanska riječ “sinistra” ima dva značenja – zlokoban i – lijevi. Tako bi se moglo nabrajati unedogled.

Da ne bih nepotrebno produžavao ovaj diskriminatorski niz, navodim drevne egipatske običaje koji donose nešto satisfakcije ljevorukosti. Stari Egipćani su vjerovali da od lijevog dlana polazi “ljubavni nerv” pa su na domalom prstu lijeve ruke nosili neku vrstu burme.

Vjera i ljevica

Biblija i hrišćanstvo su zakovali vrednovanje lijeve i desne strane na štetu ljevice. Isus sjedi s desne strane do Boga. U svetoj knjizi hrišćana desna je strana simbol božanskog, pravednog i dobrog, a lijeva demonskog, grešnog i zlog. Patrijarh Pavle je svojevremeno zapisao: “Gospod je pravednima sa desne strane, đavo je čovjeku sa lijeve; na Strašnom sudu Gospod će staviti pravednike Sebi sa desne, a grešnike sa lijeve strane”. Narodna poslovica je to lakonski sažela: “Lijeva strana krsta nema”.

Đavo mi ne da mira, pa se pitam: ako će Bog meni kao pravedniku biti sa desne strane, ja ću, logično, biti lijevo od njega. Ne treba se navikavati na to mjesto, ono nije konačno. Patrijarh je lijepo objasnio da će na Strašnom sudu Gospod pravednike premjestiti na desnu stranu, a grešnike na lijevu. Ispade da će pravednicima u konačnom rasporedu Bog biti na nezgodnoj, lijevoj strani. Zamršena je ova metafizička rokada, ali nedokučive su namjere Tvorčeve.

Kod Arapa, i generalno, u islamskim zemljama, lijevom rukom i vodom se obavlja pranje nakon vršenja nužde. Onda nije čudno što u kulturi koja piše zdesna nalijevo lijevu ruku ipak bije glas da je nečista.

Čovječanstvu je trebalo jako dugo da ljevorukost definiše kao normalnu varijantu biološkog razvoja, koju bi trebalo uzeti u obzir u svakodnevici i u svijetu rada.

Pitanja za naučnike

Šta određuje dominantnu ruku kod djece? Naučnici su dugo nagađali, ali sada znaju više. Prije nekoliko godina su otkrili “gen ljevorukosti”. Ali genetski paket koji bebe donesu na svijet ne odlučuje u potpunosti o tome da li će beba češće posegnuti za zvečkom lijevom ili desnom rukom.

Naučnici su otkrili da postoje korelacije između težine djeteta, njegovog pola i ljevorukosti. Što je beba pri rođenju lakša i ako je dječak, veća je vjerovatnoća da će biti ljevoruk.

Razlikuju li se ljudi sa dominantnom lijevom ili desnom rukom i po načinu razmišljanja? Prema jednom tumačenju ljudi sa dominantnom lijevom rukom imaju simultano-vizuelni način razmišljanja, a desnoruki linearno-sekvencijalni. To znači da mozak desnorukog čovjeka u potpunosti mora da obradi jednu misao prije nego pređe na drugu. Mozak ljevorukog čoveka može da obradi više misli u isto vrijeme. Recimo, ako imamo 1000 žutih i jednu crvenu tenisku lopticu, koju valja pronaći, desnoruka osoba će gledati svaku od loptica redom, sve dok ne pronađe crvenu. Ljevoruka osoba će pokušati da sagleda sve loptice odjednom da bi obavila zadatak. Ljevoruka ljudska bića stoga imaju prednost u istovremenom savladavanju više zadataka – to je osobina koja je danas posebno tražena.

Poznato je da je suprotna moždana hemisfera nadležna za upravljanje lijevom ili desnom stranom tijela. Ljevorukost je znak da dominira desna polovina mozga, nadležna za intuiciju, kreativnost i percepciju. Kod dešnjaka je dominantna lijeva moždana hemisfera, koju nazivaju i digitalni mozak. Ona kontroliše čitanje, pisanje, računanje i logičko razmišljanje.

Kada pitate na ulici da vam neko objasni gdje je neka adresa, “digitalac” će vam reći – kilometar pravo, pa na četvrtom semaforu lijevo, potom prvo raskršće desno. “Umjetnik” će vam reći – vozite pravo i kada prođete crkvu sa bijelim zvonikom skrenite lijevo, a kada ubrzo, na ćošku vidite veliku apoteku skrenite desno.

Našoj epohi je sada jasno da su vjekovna praksa stigmatizacije ljevorukih osoba, te represivno “odvikavanje” od ljevorukosti bile pogrešne. Stručnjakinja za psihološki razvoj djeteta Johana Barbara Zatler rekla je još krajem prošlog vijeka da je prevaspitanje ljevaka u dešnjake jedna od najvećih neoperativnih intervencija na mozgu. Pokazalo se da upodobljenim ljevorukim osobama i dalje ostaje dominantna desna moždana hemisfera, ali njene funkcije ograničava insistiranje na dominaciji desne ruke.

Životinjska ljevica

Postoji li dominantna strana kod životinja? Da, ali na životinjski način. Dok mačke češće daju prednost desnoj prednjoj šapi kad silaze niz stepenice, ili napadaju plijen, mačori su u istim situacijama ljevoruki – zapravo ljevošapi.

A tek puževi! Jedan od 10.000 ima kućicu koja se spiralno uvija nalijevo. I svi organi su mu takvi. Zato ih nazivaju kraljevskim puževima.

Interesantno je da su dvije trećine šimpanzi u divljini ljevoruki, ali u zatočeništvu – većina ima dominantnu desnu ruku.

I u svijetu insekata postoji pravilo desne strane. Posmatranjem ponašanja pčela ustanovljeno je da prilikom ulaska u novu prostoriju skreću – desno. Pretpostavlja se da ovakvo ponašanje igra određenu ulogu u gustom saobraćaju unutar košnica. I mnogo veće životinje, kao plavi kitovi takođe preferiraju desnu stranu.

Ipak, i u životinjskom svijetu postoji izuzetak. Kengur uglavnom “ljevači” kada uzima hranu ili kad se češe.

Ljevoruki protagonisti

Umjetnička fascinacija ljevorukošću nije toliko česta kao što bi se moglo pomisliti. Navodim nekoliko nasumičnih primjera.

Ruski pisac Nikolaj Leskov je 1881. napisao priču “Levša” (ljevak). Pošto je i sam bio ljevoruk, njegov glavni junak je bio ljevoruki majstor koji je zadivio svijet potkivanjem buva. Ova književna intervencija je dugoročno imala učinka – u ruskom danas “ljevak” u prenesenom smislu znači majstor, znalac.

Možda je filmofilima poznat vestern “Ljevoruki revolveraš” režisera Artura Pena sa Polom Njumenom u glavnoj ulozi, snimljen1958. To je po ko zna koji put ispričana priča o slavnom odmetniku Biliju Kidu.

Iste godine je njemački književni nobelovac Ginter Gras obajvio kratku priču “Ljevaci”. Dvojica mladića upoznaju se u udruženju ljevorukih ljudi “Jednostranost”. Oni drugujući shvataju da su prošli kroz ista poniženja zbog ljevorukosti. Rješenje vide u tome da jedan drugome pucaju u lijevu šaku, kako bi se prisilili da postanu dio “normalnog” svijeta.

Manje je poznato da je Peter Handke po motivima svoje proze 1978. režirao njemački film “Ljevoruka žena”.

Najpoznatiji primjer slavljenja političke ljevice kao nade za čovječanstvo nalazimo kod sovjetskog pjesnika Vladimira Majakovskog. U njegovom “Lijevom maršu” refren pulsira ritmično: “Lijeva! Lijeva! Lijeva!” Od objavljivanja pjesme je prošlo više od jednog vijeka. Boljševički eksperiment je propao, ali je pjesma ostala.

Slava slijeva

Zaista je impresivna lista slavnih ljevorukih umetnika, mislilaca, naučnika i sportista. Šta bi bila planetarna kultura bez Mikelanđela, Getea, Mocarta, Betovena, Čaplina, Kafke, Pikasa? Svijet bez Ajnštajna? Na ovom spisku nema Leonarda da Vinčija jer on spada u još dragocjeniju vrstu ljudi – ravnopravno je upotrebljavao lijevu i desnu ruku.

Svjetska istorija bi izgledala drukčije bez Cezara, Napoleona, Gandija. Ali i bez Bila Gejtsa. U mojoj biblioteci je rasijan niz ljevorukih filozofa – od Aristotela do Ničea. A muzičari poput Boba Dilana ili Džimija Hendriksa imaju počasno mjesto među mojim nosačima zvuka.

Sa listom slavnih ljevorukih sportista postaje očigledno ono što svako zna ako je makar jednom igrao protiv takvog košarkaša ili fudbalera – teže ih je čuvati. Maradona mi je svjedok. Bokseri kojima je protivnik bio Muhamed Ali ili Mate Parlov osjetili su razornu moć ljevice. Ona se još jasnije vidi u sportovima sa reketom. Nadal, Navratilova, Makinro, Monika Seleš…

Manjina manjine

Naučnici su ustanovili da su među ljevorukim ljudima posebna nadarenost, ali i potpuna netalentovanost prisutniji nego u većinskoj, desnorukoj populaciji. Dakle, manje je prosječnih.

Sve u svemu, svijet bi bio dosadniji bez naših ljevorukih sugrađana. Mada još uvijek nije jasno zbog čega tek svaki deseti čovek jede i piše lijevom rukom, pretpostavlja se da je zapravo razvoj ljudskog jezika doveo do dominacije lijeve moždane hemisfere, a time i desne ruke.

Naša stvornost je uglavnom udešena za ljude sa dominantnom desnom stranom. U to može da se uvjeri svako u lavirintu samoposluge. Raspored hodnika i izložene robe je takav da olakšava kupovinu desnorukoj većini. Ipak, nije sve tako crno. Postoje koncertni klaviri i drugi muzički instrumenti za ljevoruke muzičare, školski pribor, makaze, escajg. Ali kao i druga najfinija dostignuća čovječanstva, specijalno izrađeni predmeti su takođe dostupni tek manjini ljevoruke manjine. Ostali se snalaze kakao znaju i umiju. Napredak je spor ali vidljiv – makar djeci više ne vezuju lijevu ruku na leđa.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )