Edin Smailović, kolekcionar Kurana: Manipulacija religijskim osjećanjima ljudi je najveći grijeh

Ne može se biti vjernik, ako čovjek nije slobodan i ako ne koristi razum, a uz slobodu vjerovanja mora postojati i sloboda nevjerovanja, tvrdi u razgovoru za “Vijesti” kolekcionar Kurana na raznim jezicima Bjelopoljac Edin Smailović.

Za sebe kaže da nastoji da živi po principima islama, ali i da smatra da između vjere i religije postoje brojne razlike.

U vrijeme socijalizma ovdje je bilo 97 odsto nevjerujućih, sada je isto toliko vjerujućih. Nijesmo iskreni prema sebi ni prema drugima. Zbog nedostatka slobode u strahu prihvatamo ono što je ‘u trendu’

U svojoj kolekciji Smailović ima oko 100 svetih knjiga islama, na 60-ak jezika, a počeo ih je skupljati u želji da sazna “kako Kuran, pored arapskog i našeg, zvuči i na drugim jezicima”.

“Bilo mi je interesantno kako ljudi prevode određene termine iz Kurana. Recimo, malo ljudi zna da hrišćani u Palestini, takođe, za boga kažu Alah, jer kad s arpskog prevedete riječ Alah to doslovno znači bog. Prvo sam svoju kolekciju proširivao različitim izdanjima na našem jeziku, odnosno, našim jezicima. Kasnije je u tu “nabavku” bilo uključeno bar nekoliko stotina ljudi. Kako su moji prijatelji putovali po svijetu i kako su vidjeli da ja skupljam, samo su se nudili da donesu. Uglavnom niko od tih ljudi nije htio da primi novac od mene”, kaže sagovornik “Vijesti”, koji je u Kolašinu bio gost Međunarodnog pozorišnog festivala Korifej.

Smailović objašnjava da mu je najdraži način ispovijedanja islama i islamske tradicije sufizam.

Čovječanstvo, kaže on, “od početka civilizacije do danas, priča jednu te istu priču.

Ništa ne počinje, kaže on, ni od islama ni od hrišćanstva, već se, tvrdi, “radi o jednoj niti koja traje nekoliko hiljada godina, koju mi modifikujemo, nekad u pravu razvoja, a nekad regresivno”.

Vjernici, kod nas, su ljudi od jedne knjige, nikako od tri ili četiri

“Ono što jeste dio priče sufizma je da je mnogo toga iz hrišćanske i iz jevrejske priče uključeno u islamsku tradiciju. U sufizmu bog ima 99 imena, od kojih je meni najdraža - ljubav. To ime obuhvata i sva ona ostala. Ja nijesam “vjersko lice” niti sam neko ko praktikuje vjeru na svakodnevnom nivou, nastojim je, u stvari praktikovati i pretočiti u život ono što su načela islama. Razlikujem vjeru i religiju, za mene su to potpuno različite stvari. Vjera je duboko intimna stvar i držim da je to nešto što je intimini “hodnik” između čovjeka i boga i gdje nema nikave potrebe da bude suflera sa strane. Religija je nešto drugo. Posebno na Balkanu, ali i u svijetu, to je, često, bio način za porobljavanje i pljačkanje ljudi”, kaže on.

Smailović tvrdi da su “ vjernici, kod nas, ljudi od jedne knjige, nikako od tri ili četiri”.

Kad čovjek, objašnjava on, “pročita dvije knjige počinje sumnjati, prvo u sebe, pa zatim i u ostalo. Istinska duhovnost, kaže sagovornik “Vijesti”, privilegija je malog broja ljudi.

“Treba puno pročitati i puno u životu preko leđa prevaliti da bi se izbrusili određeni principi. Ne može se biti vjernik ako čovjek nema dvije stvari, jedna je sloboda i ne možemo vjerovati, ako ne koristimo razum. Nažalost, mi ovdje nijesmo bili nikad slobodni ljudi, a istorija nam govori da ni previše razuma nijesmo imali. Ti principi su isti i za vjerujuće i nevjerujuće. Ovdje, kad ljudi postanu religiozni, trude se da svima nametnu te stavove. Religija i vjera postoje da bi promijenio nešto na sebi, a ne na drugima. Za mene, iskreno, neko nije vjernik ako ne dozvoljava ljudima slobodu da ne vjeruju”, priča bjelopoljski kolekcionar Kurana.

Građanima Crne Gore, smatra, uvijek je nedostajala sloboda da budu ono što jesu i prihvate druge onakvi kakvi jesu. Ukoliko nastavimo u tom pravcu, tvrdi Smailović, “na dobrom smo putu da boga istjeramo iz ljudi”.

“Manipulacija religijskim osjećanjima ljudi je najveći i ovozemaljski i onozemaljski grijeh. Građanin Crne Gore moraće jednog momenta da preuzme odgovornost za svoju sudbinu. U vrijeme socijalizma ovdje je bilo 97 odsto nevjerujućih, sada je isto toliko vjerujućih. Nijesmo iskreni prema sebi ni prema drugima. Zbog nedostatka slobode, u strahu prihvatamo ono što je ‘u trendu’”, objašnjava on.

Smailović ocjenjuje da je “mnogo muslimana ostalo zaleđeno u onom vremenu kad je Kuran objavljen”. Ima utisak i da mnogi “čitaju tekst Kurana, a zanemaruju duh islama”. Podsjeća da u Kuranu piše “tako mi vremena”.

“Ako se kaže ‘tako mi vremena’, znači da je vrijeme resurs,”, ali i da mora postojati evolucionistički niz u islamu, odnosno, da se u svakom vremenu mora biti u tom vremenu. Nijesmo u VI ili VII vijeku, već u XXI, pa ako smo prestali da jašemo kamile i vozimo automobile, logično je i da neke druge stvari ne važe. Nama niko nije zabranio da nadogradimo vrijednosti koje su date Kuranom. Konkretno, i Kuran i Biblija podrazumijevaju smrtnu kaznu za neka djela, ali danas živimo u vremenu kad je to civilizacijski prevaziđeno, kad ima milion mogućnosti da to preveniramo ili zamijenimo drugim kaznama”, objašnjava sagovornik “Vijesti”.

Smailović je publiku u Kolašinu podsjetio da je Mića Ljubibratić bio taj koji je preveo Kuran na srpski jezik.

Bilo je to 1895. godine, to jest, samo 28 godina nakon što su osmanlije napustile Beograd. Ljubibratić, koji je bio učesnik hercegovačkog ustanka, kaže sagovornik “Vijesti”, preveo je Kuran koristeći hrišćansku terminologiju.

U svojoj kolekciji Bjelopoljac ima i raritetno izdanje Kurana iz 1977. godine, iz vremena socijalizma.

“Smatram da je lažna priča kod svih konfesija u Crnoj Gori da je komunizam progonio religiju i religioznost. Orijentalni institut u Sarajevu objavio je raritetno izdanje Kurana Besim Korkut, koji je ukrašen iluminacijama Mersada Berbera, jednog od najvećih slikara Jugoslavije. Materijalni dokaz je čudo, pa koliko god forsirali laž, materija nas demantuje. Mi danas nemamo nikog ko bi objavio ništa slično, bilo Bibliju ili Kuran u svim ovim nastalim državama bivše Jugoslavije u kojima svi masovno postajemo vjernici”, zaključuje kolekcionar.

Smailović je završio Filozofski fakultet u Sarajevu, a pohađao je master studije bibliotekarstva u Ljubljani.

Radnu karijeru započeo je u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007. godine, rukovodilac je Narodne biblioteke u tom gradu. Objavio je dvije knjige.

( Dragana Šćepanović )